AKADEMIJA
AKADEMIJA (grč. Ἅϰαδήμεια ili Άϰαδημία), u antičkoj Ateni gaj posvećen junaku Akademu.
U njemu je Platon osnovao svoju filoz. školu, prema imenu gaja prozvanu Akademijom. Djelovala je gotovo tisuću godina, sve dok ju 529. nije ukinuo car Justinijan kao pogansku ustanovu. U Italiji je u doba humanizma registrirano približno četiristo akademija, primjerice, u Firenci Accademia Platonica (osnovao ju je 1440. Cosimo Stariji Medici, 1389–1464), u Napulju Accademia Pontaniana, u Rimu Accademia Pomponiana. Oblikujući se u XV. i XVI. st., akademije su se javile kao humanistička alternativa tradicionalističkom sveuč. svijetu, otvorenija prema novim ljudima i idejama. Nudile su javna predavanja, drame, pripremale dvor. svečanosti, iskušavale nove glazb. mogućnosti, podupirale pjesnička natjecanja i dr. Nasuprot »ukočenom« latinskom, u akademijama se govorilo vernakularima, talijanskim ili franc. jezikom. Neke su težile oživiti platonski duh, smatrajući svestrano znanje putem prema vrlini. Akademičari su u Italiji počeli djelovati kao humanisti, ali su se poslije usmjerili prema onomu što se danas podrazumijeva pod znanošću. Prije toga izradili su prvi moderni rječnik u Europi, toskanski Rječnik (Vocabolario degli Accademici della Crusca) koji je objavila firentinska Accademia della Crusca, koja još uvijek djeluje. Eur. opera također se pojavila u to doba u kvaziakademskoj firentinskoj Camerati. Čak su i prirodne znanosti nastale kao »prirodna magija« u praksi akademičara, prožetoj isto toliko teatralnom poukom koliko i mat. filozofijom. U nastanku firentinske akademske tradicije temeljne su prinose dali Marsilio Ficino (1433–99), djelima Platonska teologija (Theologia platonica) i Tri knjige o životu(De vita libri tres), te Giovanni Pico della Mirandola (1463–94), čije se djelo O dostojanstvu čovjeka (De hominis dignitate) smatra manifestom renesansnoga humanizma. Cosimo Stariji povjerio je Ficinu najvažniju zadaću: spasiti neoplatonizam i druge ezoterične filozofije ant. svijeta iz nestajućega Bizanta. Naime, Cosimo je bio pod dubokim dojmom susreta sa znanstvenicima koji su 1439. iz Bizanta stigli na Firentinski koncil. Ficinov neoplatonizam prožet hermesovskim znanjem, orfičkom glazbom, židovskom kabalom, arap. astrologijom, Paracelsusovom medicinom, praktičnom alkemijom i eur. pučkom magijom pobudio je u naraštajima znanstvenika sklonost okultnomu, koja je dala impulse i »znanstvenoj revoluciji«. Kada su akademije postale masovan fenomen u Italiji u XVI. st., imale su samo slabe veze s Ficinovim krugom ili s nekoliko drugih svojih prethodnica u Veneciji, Napulju i Rimu. U središtu njihove programske pozornosti više nije bila filoz. spekulacija, nego knjiž. kultiviranost. Akademije su književnosti dale novu misiju nakon sloma tal. gradskih komuna u doba franc. osvajanja, nakon podvrgavanja ratom opustošene Italije španj. hegemoniji te zamjene republikanskih građ. vrlina »razblaženim« etosom dvor. etikecije u razdoblju između 1494. i 1530. Renesansni humanizam, usredotočen na obnovu Ciceronove retorike, u prethodnom je razdoblju povezao literarnu elokvenciju s predvodničkom polit. djelatnošću, a akademije su se pojavile u trenutku kada su prividno gubile svoju civičku funkciju. Accademia degli Intronati u Sieni utemeljena je 1525, sa svrhom kultiviranja talijanske, latinske i grč. poezije. Congrega dei Rozzi postavljala je komedije da bi se dojmila mjesnoga plemstva. Intronati su potaknuli uspon padovanske Accademije degli Infiammati 1540, a iste je godine utemeljena i firentinska Accademia degli Umidi. Da bi njihovo šareno članstvo bilo ustaljenije i privrženije pravilima neovisno o dvorskim i sveuč. regulama, u drugoj pol. XVI. st. akademije su postupno donosile statute, koji svojim sadržajima podsjećaju na one tal. svjetovnih bratovština. Time su se akademije još više udaljavale od običnoga svijeta. Žene se gotovo nikad nisu pojavljivale u članstvu akademija. Sienska je akademija, ipak, komedije namjenjivala i plemkinjama. U to doba akademije su dobile i svoje simbole (imprese). Njihovi slikovni sadržaji imaju promišljene filoz. pretpostavke, a imprese podsjećaju na plemićke grbove, heraldičko znamenje. Nazivi, statuti, simboli naglašavaju svjetovnu nesavršenost, ali i sposobnost da se vrlina njeguje kolektivnom disciplinom akademskoga života, a ideja da znanje na taj način može postati vrlinom ostaje do danas u jezgri ideologije »humanističkih znanosti«. Zadaća je akademija u to doba bila prenijeti znanje društvu u širem poimanju, što se vidi i iz popisa tema javnih predavanja u XVI. st. (o boji očiju, ljubavi, pravu i pravdi, slobodnoj volji, sudbini, beskraju, prirodi, plimi i oseki, smijehu, novcu itd.). Akademije su držale do ljudi kojima je jezična preciznost bila način života u sve birokratiziranijem svijetu medičejskog apsolutizma pa je u tome ključ za razumijevanje usmjerenja knjiž. akademija utemeljenih u vernakularu. Na prijedlog Cosima I. Medicija Accademia degli Umidi postala je 1540. Accademia Fiorentina. Njezin je stvarni cilj bio spriječiti urbanu akademsku elitu u pokušajima upuštanja u polit. pitanja, ali i toskanskomu dijalektu osigurati mjesto vodećega jezika u Italiji. To znači i iskazivanje na talijanskom svake spoznaje iskazane u bilo kojem jeziku. Da bi takav opsežan prevoditeljski program bio izvediv, nužno je bilo i stvaranje tal. jezičnog standarda, što će i službeno postati program te akademije, kao i njezina rivala, Accademije della Crusca. Taj je program bio moguć i zato što je Firenca imala mnogobrojnije stanovništvo nego većina drugih gradova u Italiji, k tome obrazovano grad. stanovništvo razvijenih kult. interesa, a nije, poput Padove, imala sveučilište. U raspravama, napose među firentinskim akademičarima, bilo je otvoreno pitanje što je to tal. jezični standard pa je oblikovana opreka među onima koji su preferirali jezik Giovannija Boccaccia, Francesca Petrarce i Dantea Alighierija te onih koji su zagovarali moderni, njima suvremeni toskanski, kao jezik koji mnogo bolje odražava ono što je jezična urbanità. Potonje je osobito zagovarao Giovanbattista Gelli, predsjednik Fiorentine. »Gellisti« su zamijenili jedan elitizam drugim, tj. onaj Crkve i sveučilišta onim društveno odnjegovanim na dvoru i u palačama. Accademia della Crusca, utemeljena 1582, nastojeći oživiti ozračje ugode prvih akademija, upustila se u golem pothvat sastavljanja Rječnika, čija se prva knjiga pojavila 1591, a posljednja 1612. Crusca je napravila izbor oko dvjesto trideset knjižnih djela, najvećim dijelom iz XIV. st., čiji jezični fond čini osnovu Rječnika. Tim se rječnikom završio i proces kojim su akademije od javnih ustanova postale znanstv. ustanove, utemeljene kako bi bile najpouzdanija brana jezika od propadanja u živi pijesak pučkih dijalekata. Neoplatonička spiritualnost ne razlikuje subjekt i objekt, znanje o sebi i znanje o prirodi, individualni mikrokozmos od univerzalnoga makrokozmosa. Astrološke sklonosti Ficina i njegova kruga svodile su se na promatranje zvijezda. Planeti su se opservirali da bi se shvatio njihov utjecaj na učenjakove dušu i tijelo. Alkemija je u većoj mjeri premošćivala opreke između praktičnog umijeća i znanstv. govora. Najstarije akademije koje će se posebno baviti studijem prirodnog svijeta nastale su u juž. Italiji (Accademia Segreta, vjerojatno u Salernu, 1540-ih godina). Renesansa će dugo miješati znanost i umjetnost, magiju i teatar, objekt i subjekt. Jedina renesansna akademija koja je prakticirala prirodoslovna istraživanja u smislu bliskom današnjemu jest rimska Accademia dei Lincei, koja je najprije djelovala 1603–30. Firentinska Accademia del Disegno, utemeljena u 1560-ima, prototip je moderne državne akademije umjetnosti, a njezin je program uključivao arhitekturu, slikarstvo i skulpturu. Prvu hrv. akademiju, nazvanu Akademija složnih (Accademia dei Concordi), osnovali su Sabo Bobaljević i Miho Monaldi u Dubrovniku u drugoj pol. XVI. st. Njezin je član bio i Marin Kabužić. Okupljali su se u Sponzi. Tezu da je Držić dio svojega opusa oblikovao na iskustvima sienske drame (dramma rusticale) u kojoj se prepleću elementi klas. ekloge i srednjovj. farse, koju je osobito njegovala sienska Congrega dei Rozzi u prvoj pol. XVI. st., u književnu je historiografiju involvirao Branko Vodnik u Povijesti hrvatske književnosti(1913), što su poslije tvrdili i Petar Skok (Držićev »Plakir«, 1928), Mihovil Kombol (»Tirena« Marina Držića, 1948), Miroslav Pantić (Četiri stoleća u potrazi za pravim likom Marina Držića, 1958). U tom se kontekstu osobito isticao Držićev glumački angažman u predstavi izvedenoj 8. II. 1542. u kući plemi-ća Buoncompagna di Marcantonija della Gazzaia, koju je gledao i Niccolò Secchi, autor komedija i pjesnik na latinskome, možda čak njezin autor ili pak adaptator (L. Košuta, Siena u životu i djelu Marina Držića– Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Košuta je pokazao da je Držić iz sienske drame preuzeo motiv seljaka kojega rani Kupido, parodiranje pastoralne idile te umetanje plesnih moreškanskih dionica, oplemenivši ih vlastitim inovacijama, osobito drukčijim odnosom prema liku seljaka, vlaha, koji nije doveden na scenu da bi bio ismijan, nego autor prema njemu pokazuje izrazitu simpatiju. U doba Držićeva boravka u Sieni na snazi je bila odluka o zabrani pokladnoga maškaravanja, a raspuštene su Accademia degli Intronati i Congrega dei Rozzi. Držić je svejedno mogao znati za njihovo postojanje, odn. barem za jednu od njih – predstavi u domu della Gazzaia pribivao je frulaš Lucije (Lutio di Pauolo, piffaro), nekadašnji član Rozzija.