AKOMODAVANJE

AKOMODAVANJE, bitna osobina koju posjeduje čovjek obdaren vrlinom (virtù), tj. homo fortunatus, vjertuoz, kakav je u Držića Pomet; u najtješnjoj je vezi s pojmom fortuna.

Tko želi biti takav mora biti razuman, razborit, snalažljiv, smiren, strpljiv i jak duhom, odn. integralni čovjek, čovjek nazbilj. Tada će biti kadar nositi se sa svim promjenama ćudi hirovite Fortune, razumjeti ih, sebe i svoje postupke prilagoditi mijenama vremena i promjenama okolnosti, ne prepustiti im se – »ne abandonat, pomagat se« (Dundo Maroje, III, 8) – i tako moći iskoristiti svaku povoljnu prigodu (okazion), ali i nepovoljnu, jer će i nju znati preobratiti u svoju korist. Akomodavanje je razumna promjena stava u skladu s općim i trenutačnim prilikama, onako kako to u Dundu Maroju čini Pomet, a donekle i Popiva, kao tip nedosegnutoga virtuoza. On zato i nije »kralj od ljudi« kakav je Pomet, nego je prividni virtuoz, pripada među injorante, kanalje i potištenjake, jer mu nedostaju Pometova svojstva. Zato Popiva i kaže: »Svak u dobru umije papat, ma nu mi se u zlu umjej akomodat« (III, 8). Pomet međutim zna da »se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat. (…) Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa« (II, 1). U stisci, potrebe akomodavanja postaje svjestan i Maro: »Ovdje trjeba učinit srce od lava a obraz od zle žene« (III, 8). (→ FORTUNA; VIRTUOZ; VRLINA)

Podijelite:
Autor: Luko Paljetak
Literatura:
G. Pontano, De Fortuna, u knj. Opera omnia, Venetiis, 1518;
M. Santoro, Fortuna, ragione e prudenza nella civiltà letteraria del Cinquecento, Napoli, 1967;
G. Paparelli, Feritas, humanitas, divinitas: L’essenza umanistica del Rinascimento, Napoli, 1973.