OSMANSKO CARSTVO

OSMANSKO CARSTVO, islamska država koja je na vrhuncu moći u XV. i XVI. st. zauzimala veći dio jugoistočne Europe, Irak, Siriju, Izrael, Egipat, Sjevernu Afriku do Alžira i Arapski poluotok.

Od pograničnoga seldžučkog emirata (kneževine) u XIII. st., nakon osvojenja arap. zemalja 1517, postala je najmoćnija islam. država, a osvajanjima Sulejmana II. Zakonodavca od Srednje Europe do Indijskog oceana postala velika mediteranska i eur. sila. Naziv Osmanlije potekao je od Osmana (oko 1301 – oko 1326), za čije je vladavine započelo oblikovanje osman. države kao nasljedne feud. monarhije. Osman se počeo nazivati beyom (emirom), uspostavio je položaj beglerbega i uveo sustav nadarbina. Budući da je osman. područje graničilo s oslabljenim Bizantskim Carstvom, već je za Osmana započela terit. ekspanzija. Za njegova sina Orhana (oko 1326–62) osvojeni su biz. gradovi u Anatoliji. God. 1326. prijestolnica je premještena u novoosvojenu Bursu, 1331. osvojena je Nikeja, 1337. Nikomedija, a 1345. emirat Karesi, čime su Osmanlije dobili pristup Egejskomu moru. Orhan se umiješao u sukob biz. pretendenata na prijestolje te je 1346. sklopio savez s Ivanom VI. Kantakuzenom i pomagao mu u borbi protiv srp. cara Dušana. God. 1354. osvojio je Ankaru i Galipolje, prvo osman. uporište u Europi. Dovršio je konsolidaciju države podjelom na sandžake, osnovao plaćene pješačke odrede i konjaništvo te ustanovio položaj vezira. Mu-rat I. (1359–89) iskoristio je Galipolje za daljnja osvajanja u Europi. God. 1361. osvojio je Adrianopol (danas Edirne), koji je 1365. postao novom osman. prijestolnicom te ključnim voj. uporištem Osmanlija između Carigrada i Dunava. Iz današnjeg Edirnea Osmanlije su poduzimali voj. pohode prema zemljama jugoist. Europe i ostacima Bizantskoga Carstva.

Osvojenjem Plovdiva 1363. uspostavljen je nadzor nad dotokom žita Bizantu, koji je bio prisiljen plaćati danak. Nakon poraza na rijeci Marici 1371, osvojena je Makedonija, 1382. Sofija, a nakon poraza srpske, bugarske, bosanske i alb. vojske na Kosovu polju (1389) i Srbija. God. 1383. Murat I. ustanovio je naslov sultana. Bajazid I. (1389–1402) pripojio je preostale zapadnoanatolske emirate, 1393. Bugarsku, a 1394. Vlaška je postala osman. vazalna država. Opsada Carigrada 1395–1401. izazvala je križarski rat pod vodstvom hrv.-ug. kralja i rim.-njem. cara Sigismunda Luksemburgovca, koji je završio porazom kršć. vojske kraj Nikopolja 1396, omogućio Osmanlijama prodor do Grčke i Srijema te potvrdio osman. vlast na Balkanu. Pripojenjem države Karaman 1397, centralizirano Osmansko Carstvo protezalo se od Dunava do Eufrata. U to doba bila je stvorena jaka središnja drž. vlast s vezirom (od XV. st. velikim vezirom) na čelu, a zaslužni su ratnici za plaću počeli dobivati osvojenu zemlju, za korištenje koje su morali sudjelovati u voj. pohodima (spahije).

U to doba bilo je stvoreno i elitno osman. pješaštvo (janjičari). U sukobu s mongolskim kanom Timurom Osmanlije su bili poraženi kraj Ankare 1402, Bajazid zarobljen, a u dinastičkim borbama koje su uslijedile među nasljednicima država se privremeno raspala. Za vladavine Mehmeda I. (1413–21) i Murata II. (1421–44. i 1446–51) uspostavljeno je drž. jedinstvo i započelo je novo razdoblje terit. ekspanzije. U prvom ratu s Mletačkom Republikom (1430–32) bio je osvojen Solun i dobiven pristup na Jadran. Obnovljeni su sukobi s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom (obranu kojega je u međuvremenu uspio učvrstiti János Hunyadi) u Vlaškoj i Srbiji, koja je osvojenjem Smedereva 1439. većim dijelom potpala pod osman. vlast. U bitki kraj Varne 1444. bila je poražena ujedinjena ugarska i mlet. vojska, čime je završen posljednji veći križarski pohod protiv Osmanlija, a porazom hrv.-ug. vojskovođe J. Hunyadija 1448. u drugoj bitki na Kosovu polju bila je potvrđena osman. hegemonija na jugoistoku Europe. Za sultana Mehmeda II. Osvajača (1444–46. i 1451–81) osvojen je 1453. Carigrad, koji je pod novim imenom Istanbul postao prijestolnicom Carstva. U razdoblju 1454–63. anektirana je cijela Srbija, 1460. osvojena Moreja (Peloponez), a 1463. Bosna (M. Držić na taj događaj aludira u Dundu Maroju izrekom »Šaptom Bosna poginu«, I, 1). Rat s Mletačkom Republikom 1463–79 (Morejski rat) završio je prepuštanjem Albanije i Moreje Osmanlijama, a 1475.pod vlast Osmanlija došao je i Krim. Želeći ojačati središnju vlast, Murat je konsolidirao i kodificirao političke i adm. običaje nizom zakona (kanuna), obvezatnih za cijelu državu i kompiliranih u zbornike zakona (kanunname). Agrarnom reformom potpuno je proveo feudalizam nadarbina, tj. timarski sustav, čime je bila završena prva faza osman. feudalizma.

Bajazid II. (1481–1512) proširio je Carstvo južno od Dunava i Save osvojivši Hercegovinu (1483), ostavivši samo Beograd izvan osman. nadzora. Na istoku su 1484. bile osvojene luke Kilija i Akkerman na sjeverozap. obali Crnoga mora. Sukob oko emirata Zulkadr doveo je do dugotrajnoga rata s Egiptom (1485–91), u kojem su Osmanlije izgubili dio teritorija u ist. Anatoliji. U pomor. ratu protiv Mletačke Republike (1499–1502), pobjedom kraj Lepanta (1499), osman. mornarica afirmirala se kao pomor. sila. Nastavljeni su prodori u hrvatske, slovenske i austr. zemlje. Selim I. (1512–20) nastavio je ekspanzionističku politiku prethodnika. God. 1514–16. pripojio je kurdska područja u ist. Anatoliji i mamelučki vazalni emirat Zulkadr. Nakon pobjede nad Mamelucima kraj Rajdanije blizu Kaira 1517, Osmansko Carstvo bilo je prošireno područjima Sirije, Libanona, Palestine i Egipta, a sveti gradovi Meka i Medina priznali su osman. sultana za svojega zaštitnika, on je pak 1517. preuzeo titulu kalifa. Doba vladavine Sulejmana II. Zakonodavca (1520–66) obilježeno je daljnjim osvajanjima na sjeverozapadu protiv Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i Habsburške Monarhije, na Sredozemlju protiv Mletačke Republike te ponovno protiv Safavida u Perziji. God. 1521. bio je osvojen Beograd, koji je zatvarao put prema sr. Europi. Iduće godine bio je zauzet Rod i osigurana osman. prevlast u ist. Sredozemlju. Zbivanja s Rodom Držić je spomenuo u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566, navodeći da bi se taj otok Turcima moglo oteti lukavstvom i vještinom. Nakon bitke na Mohačkom polju 1526. Ugarska je bila podijeljena na zap. dio, pod vlašću Ferdinanda I., i veći, istočni dio, gdje je vladao Ivan Zapolja, koji je priznavao osman. vlast.

God. 1529. prvi su put Osmanlije opsjedali Beč, a prilikom ponovnoga pokušaja zaustavljeni su 1532. kraj Kisega (madž. Kőszeg). Irak i luka Basra osvojeni su 1534, Moldavija i juž. Arabija 1538, a Jemen 1547. Usporedno s tim osvajanjima, Osmanlije su zaposjeli cijelo juž. Sredozemlje, u kojem je osman. vlast prvi priznao Alžir 1519, Libija je bila osvojena 1551, Cipar 1570–71, a Tunis 1574. Na pokušaj Ferdinanda I. da osvoji cijelu Ugarsku, Osmanlije su 1541. zauzeli Budim i anektirali sr. Ugarsku. Pri ponovnom pokušaju osvojenja Beča, Nikola Zrinski zaustavio ih je 1566. kraj tvrđave Siget u jugozap. Ugarskoj. Sigetsku bitku Držić spominje u pismu Cosimu od 3. VII. 1566. kao jednu od mogućih otežavajućih okolnosti provedbe urote, smatrajući da se plan može i odgoditi na neko vrijeme dok se ne vidi ishod sukoba u Ugarskoj. Iste godine kad i Siget Osmanlije su zauzeli Hios, koji je više od dva stoljeća bio u posjedu Genovske Republike, a što Držić više puta navodi u pismima od 2, 3. i 27. VII., premda s različitim konotacijama. Doba Sulejmana II. Zakonodavca, osim znatnoga proširenja Carstva, bilo je obilježeno i promjenama u unutar. uređenju države. Najznačajnija je bila izradba velikoga zakonika koji se bavio zemljišnim, fiskalnim, financijskim i kaznenim pravom i kojim je bilo kodificirano običajno pravo, poglavito u vezi s podavanjima podložnika, zbog čega mu je tur. historiografija nadjenula nadimak Kanuni (Zakonodavac). Izgrađena je jaka, centralizirana država, bilo je omogućeno da u vodeći sloj ulaze i drugi narodi (ne samo stara turska rodovska aristokracija) pod uvjetom prihvaćanja islama i bezuvjetne odanosti sultanu. Nemuslimanske zajednice dobile su priličnu autonomiju, ali i veće drž. terete (koji su sve više rasli otkako su prestali dolaziti prihodi od osvajanja i pljačke), te nisu mogle sudjelovati u drž. vlasti. God. 1536. s Francuskom je bio potpisan drž. sporazum o trgovačkim i konzularnim pitanjima, kojim je Osmansko Carstvo bilo priznato kao svj. sila. Smrću Sulejmana II. Zakonodavca završeno je doba velikih osvajanja te je započela stagnacija i borba za održanje Carstva. Za Selima II. (1566–74) stvarno je samostalno vladao vezir Mehmed-paša Sokolović, na kojega je računao i Držić, spominjući ga u pismu od 2. VII. 1566, a koji bi mogao prihvatiti izmijenjeni polit. položaj Dubrovačke Republike nakon što u njoj vlast preuzme Cosimo: »Dugotrajnim smo iskustvom upoznali narav Turaka, a ovaj Mehmed-paša našijenac je i po jeziku i po rodu, i u Dubrovniku ne poznaje ni Petra ni Pavla, nego sve Dubrovčane zajedno, pa budući da je naše krvi bosanske i pobornik… nećemo propustiti da odemo k njemu i da ga zadržimo kao prijatelja«.

Za Sokolovićeve vladavine bilo je dovršeno osvojenje juž. Sredozemlja, no osman. mornarica doživjela je katastrofalan poraz od protuosman. lige (Papinska Država, Mletačka Republika, Španjolska) u Lepantskoj bitki 1571. U doba Mehmeda III. (1595–1603) najznačajniji je bio tzv. Dugi rat s Habsburškom Monarhijom (1593–1606), kojim je ukinut danak što ga je plaćala Habsburška Monarhija. Za vladavine Murata IV. (1623–40) Osmansko Carstvo neuspješno je ratovalo s Poljskom i Perzijom (1623–39), da bi za vladavine Mehmeda IV. (1648–87) vodilo Kandijski rat s Mletačkom Republikom koji je završio osman. zaposjedanjem Krete, ali i gubitkom dijela posjeda u sjev. Dalmaciji u korist Mletačke Republike. God. 1656–76. veziri iz obitelji Köprülü (hrv. Ćuprilići) pokušali su konsolidirati državu te je spriječen pokušaj oslobođenja Erdelja pod Ferencom II. Rákóczyjem i 1660. osvojen Veliki Varadin (danas Oradea). God. 1663–64. vodio se novi rat s Habsburškom Monarhijom te su, iako su Osmanlije bili poraženi kraj Szentgotthárda, Vašvarskim mirom zadržana novoosvojena područja. U ratu protiv Poljske 1672–76. zap. Ukrajina i Podolje (Poljska) došli su pod osman. vlast. Ponovni pokušaj osvojenja Beča 1683. pod velikim vezirom Kara Mustafom doveo je do tzv. Bečkoga (Velikoga) rata (1683–99) i stvaranja kršć. Svete lige 1684 (Habsburška Monarhija, Poljsko-litavska unija, Mletačka Republika, Rusija) protiv Osmanlija. Rat je završen 1699. Karlovačkim mirom, kojim je Osmansko Carstvo izgubilo Ugarsku do Temišvara, Erdelj, zap. Ukrajinu i Podolje, Moreju, dio Dalmacije, Slavoniju i Hrvatsku do Une i južno od Velebita te je u Europi bilo potisnuto na Balkan i sjeverozap. obalno područje Crnoga mora. Mirom s Rusijom 1700. izgubilo je Azov, a Rusi su dobili neograničeno pravo plovidbe Crnim morem, iako je nakon rus. poraza na Prutu u ratu 1710–11. Azov bio vraćen. Ratovima s Habsburškom Monarhijom i Rusijom koji su uslijedili u XVIII. st. i terit. gubicima Osmansko Carstvo izgubilo je status velike sile, a 1922. formalno prestalo postojati. (→ CARIGRAD; DIPLOMACIJA NA ISTOKU; HIOS; ROD; SREDIŠNJA OSMANSKA VLAST)