SPAIĆ, KOSTA (KONSTANTIN)

SPAIĆ, KOSTA (KONSTANTIN), hrvatski kazališni redatelj i pedagog (Zagreb, 21. I. 1923 – Zagreb, 23. IV. 1994).

Završio Muzičku školu Glazbenoga zavoda (violina) i diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Družini mladih, koju je vodio Vlado Habunek, glumio 1940. u predstavama na hrvatskom i franc. jeziku (Scapin u Molièreovim Scapinovim spletkama). Od 1948. bio je suradnik Dramskoga programa Radio Zagreba, a od 1950. asistent Branka Gavelle u zagrebačkom HNK-u i na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti). Uz kontinuiranu redateljsku djelatnost u zagrebačkim kazalištima bio je dugogodišnji prof. na Akademiji (rektor, odn. dekan 1962–70, profesor režije 1979–89). God. 1954–62. bio je redatelj u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK, danas Dramsko kazalište »Gavella«), a 1970–74. redatelj u Stadttheater Basel (Švicarska). Intendant HNK u Zagrebu bio je 1975–78. a umj. direktor dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara 1964 –71. Osim u Zagrebu, djelovao je u gotovo svim hrv. kazalištima te na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, u teatrima bivše Jugoslavije režirao u Skoplju, Beogradu, Mostaru i Novom Sadu, a gostovao u eur. gradovima Nottinghamu, Helsinkiju, Berlinu, Baselu, Vicenzi, Düsseldorfu, Luzernu, Karlsruheu, Moersu, Beču te Dallasu (SAD). S francuskoga, engleskoga, španjolskoga i talijanskoga preveo je niz dramskih djela i opernih libreta (Jean Anouilh, Jean Giraudoux, Arthur Miller, Lope de Vega, Jules Barbier i Lorenzo da Ponte). Tijekom četrdesetak godina režirao je oko sto trideset hrvatskih i svjetskih dramskih i opernih djela svih stilskih razdoblja.

Režirao je sljedeća Držićeva djela: Skup (Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 1958; Dubrovačke ljetne igre, 1958, 1986; ZDK, poslije Dramsko kazalište »Gavella«, 1959, 1974; Kasanliste – Teri, Helsinki, 1962); Novela od Stanca (Akademija dramske umjetnosti, 1961); Dundo Maroje (Akademija dramske umjetnosti, 1963; Dubrovačke ljetne igre, 1964; Teatro Olimpico, Vicenza, 1969). Nakon što je Mladen Škiljan režijom Dunda Maroja (ZDK, 1955) dokazao scensku izvodivost i životnost izvornoga teksta, uklonivši time s hrv. pozornica adaptacije Marka Foteza, put prema novim inscenatorskim postupcima u realizaciji te komedije bio je potpuno otvoren. U tom ozračju Spaić je postavio Skupa (1958. i 1959), ispisujući tim inscenacijama, a posebice onoj u parku dubr. Muzičke škole (1958), ne samo jedan od zaštitnih znakova osobne redateljske poetike nego i suvremenoga hrv. glumišta uopće. Istodobno su se i rasprave o ambijentalnom kazalištu rasplamsale u Dubrovniku do takvih razmjera da su predstave jednoznačnih inscenatorskih znakova, u kojima se autorov pretpostavljeni ambijent pronalazio nekada tek u doslovnosti didaskalije i dubr. podneblja, bez pokušaja traženja dubljih motivacijskih i smisaonih poveznica između obaju elemenata, pokazale bespredmetnima. Spaić je s Izetom Hajdarhodžićem, interpretom naslovne uloge, u ambijentalnom ozračju stvorio Držićev grad scenskim materijalom našega vremena. U tom inscenatorskom sustavu jasno se raspoznavala hermeneutički duboka i temeljita razradba svih autorovih tekstualnih detalja koji bi potom postali ishodištem glumčeva agiranja u prostoru. U drugoj zagrebačkoj verziji (1974) Spaić je promijenio odnos sudionika zbivanja prema materijalnim dobrima (zlato), gotovo posve odbacujući prije korišteni nadopisani završetak Mihovila Kombola. Izgovarajući u finalu proverbijalnu rečenicu »Je li živ Bog oli spi«, Spaićev Skup se uz grčevito stiskanje tezora i ponavljanje slavne autorove konstatacije kako »amor nije amor, zlato je amor«, jasno deklarirao kao svevremenska kategorija koja opominje, ali i pogubno prijeti. Spaićeva režija Dunda Maroja (Dubrovnik, Gundulićeva poljana, 1964) vrhunac je redateljeve interpretacije unutar njegove iznimne držićijane. Prirodni ambijent grad. središta s neznatnim je scenskim akcesorijima pretvoren u dubrovački Rim, koji pjenušavim brazdama presijecaju glumci poneseni Držićevim riječima i Spaićevom redateljskom energijom. Balkoni, terase, prozori, mala fontana u kutu prizorišta, vrata i nadsvođa, sve je pretvoreno u čvrst oslonac glumčevoj riječi, koja svoje sidrište ne mora tražiti u nekim artificijelnim uporištima, već ih sigurno pronalazi u tlu iz kojega je nekada poniknula. Spaićev scenskoprostorni zahvat unutar urbanoga prostora omogućio je glumcima aktiviranje svakoga mikrolokaliteta, tako da je u neraskidivoj simbiozi sudionika zbivanja i konkretnoga dijela ambijentalne stvarnosti stvoren temeljni preduvjet zascenski život svih sudionika zbivanja. Nakon Škiljanova zagrebačkoga Dunda, Spaićeva je režija, izvedena s dijelom Kombolova završetka, ali i novonadopisanim završetkom Ranka Marinkovića, definitivno potvrdila nezamjenjivost izvornika naspram prethodnih Fotezovih adaptacija te postala ne samo zadugo najizvođenijom predstavom Dubrovačkih ljetnih igara (do 1971. god. 64 predstave) već i putokazom za mnoge potonje režije i glumačke interpretacije te komedije. U Spaićevu glumačkom ansamblu Pero Kvrgić (Pomet), I. Hajdarhodžić (Dundo Maroje), Miše Martinović (Bokčilo), Ante Dulčić (Popiva), Ivo Kadić (Ugo), Zorko Rajčić (Maro), uz nekoliko glumica koje su se izmjenjivale u ulogama Petrunjele i Laure, stvorili su obrasce Držićeve komediografske karakterološke palete kakva do tada nije bila viđena na našim pozornicama, a pokazalo se poslije kako ju je teško, makar i segmentarno dostići. Teatrološki i socioantropološki kuriozitet vezan uz tu predstavu je nastanak i izvođenje tzv. »dječjega« Dunda. Dubrovačka su, naime, djeca, pribivajući brojnim večernjim pokusima na Gundulićevoj poljani, spontano te prema svojim potrebama i mogućnostima sažela Držićevu komediju i ponešto preinačila Spaićevu režiju te u kasnoposlijepodnevnim satima često prikazivala tu neobično iskrenu adaptaciju na Porporeli, lukobranu ispod tvrđave sv. Ivana. Bio je to jedinstven primjer u povijesti hrv. glumišta o suživotu kaz. predstave i grada u kojem je nastala.