IZDANJA

IZDANJA. Sve dok 2007. Ennio Stipčević nije obznanio da je u milanskoj Biblioteci Nazionale Braidense pronašao dvije do tada nepoznate Držićeve knjige (Otkrivena prva izdanja Držićevih djela u Milanu, 2007), vjerovalo se da se editio princeps zauvijek zagubio.

Ivan Kukuljević Sakcinski jedini je u Bibliografiji hrvatskoj (1860) točno naveo da postoje dvije Držićeve knjige iz 1551, različita sadržaja, tiskane kod dva različita tiskara. Tvrdnju je iznio na osnovi pouzdanog izvora ili je poznavao neki primjerak Držićevih knjiga. Stipčević je do Držićevih knjiga došao internetskom pretragom. Naslovnica prve izgleda ovako: TIRENA COMEDIA | MARINA DARXICHIA | PRIKASANA VDV | brouniku godiſcta. M. D XLVIII | V KOIOI VLASI BOI NA NACIN | od morescke; i Tanaz Na | Nacin pastirschi; | IN VI[NE]GIA AL SEGNO | [DEL] POZZO MDXLVII | M. D. LI (sign. Racc. Dramm. 2049). Izišla je u Veneciji u tiskari Andree Arrivabenea. Druga, iako i ona ima status prve, ima naslovnicu: PIESNI MARINA, | DARXICHIA VIEDNO | STAVGLIENE | SMNOSIM | DRVSIM LIEPIM | STVARMI | M. D. L I (sign. Racc. Dramm. 2048). Izišla je u Veneciji u tiskari Niccolòa Bascarinija. Doduše, i prije Stipčevićeva otkrića bili su poznati Držićevi tekstovi uključeni u editio princeps, no rekonstruirani su na osnovi poznatih, a postumno objavljenih izdanja iz 1607. i 1630. te sačuvanih prijepisa. Držićevu knjigu, a ne knjige, iz 1551. spominjali su gotovo svi stariji hrvatski knjiž. historiografi. O njoj su u XVIII. st. govorili Serafin Marija Crijević u djelu Bibliotheca Ragusina (»Primum Venetiis typis edita fuit anno MDLI ac Marino Puteo ab ipso authore inscripta« – »Komedija je prvo izdanje doživjela 1551. godine u Mlecima, a sam ju je autor posvetio Marinu Puciću«) i Sebastijan Slade Dolci u knjizi Dubrovačka književna kronika (Fasti litterario-Ragusini, 1767: »Inter ista Comaedia ejus, cui titulus Tyrrhena, pluries typis data est; primum anno 1551. deinde per Franciscum Barilettum 1607. tandem /Venetiis semper/ per Marcum Ginamum 1630.« – »Među tim je komedijama i ona s naslovom Tirena, koja je više puta bila tiskana, uvijek u Mlecima: prvi put 1551. godine, zatim 1607. kod Francesca Bariletta i napokon 1630. kod Marca Ginammija«), ali ju nisu vidjeli, a isto se može kazati i za Franju Mariju Appendinija, koji je znao za Držićev editio princeps jer ga spominje u knjizi Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, II, 1803): »La Tirrena favola boscherreccia stampata in Venezia nel 1551., e nuovamente nel 1607. da Francesco Bariletto, e nel 1630. da Marco Ginami«), jednako kao i Šime Ljubić u Biografskom rječniku uglednih Dalmatinaca (Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, 1856), u kojem prijašnja bibliografska saznanja rezimira, s tim što krivo prepisuje Ginammijevo ime i prezime (Mano Ginami).

Te dvije knjige jedini su sačuvani knjiž. artefakti koji su nekoć pripadali piscu. S grafičkoga stajališta knjige unose nova znanja u ikonografiju koja se povezuje s Držićem. Na naslovnici Tirene otisnut je antropomorfni grb sa slikom bunara u podnožju, a na koricama je Pjesni slika pauna raširena repa s realistički nacrtanim pandžama. Kod spomenutih izdavača knjige su objavljivali i drugi Hrvati, ali ta su izdanja bila na latinskom i tal. jeziku: primjerice, kod Bascarinija su tiskana djela Dubrovčanina Klementa Ranjine i Bokelja Dominika Buće, a kod Arrivabenea tal. gramatika Zadranina Franje Sriće. U izdanjima iz 1551. ima i zanimljivih kronoloških noviteta pa i rješenja nekih nepoznanica. Tako na izdanju Tirene stoji podatak da je izvedena 1548, a u lenti ispod grba otisnuta je godina 1547, koja je, čini se, označavala neki podatak povezan s aktivnošću tiskara koju je on na naslovnicama svojih izdanja bilježio. Zanimljivo je da na prvotisku Tirene stoji didaskalija koju mlađa izdanja nisu poznavala, a koja kaže da izvođači trebaju povesti računa o činjenici da se na sceni bije boj na način od moreške i izvodi tanac na način pastirski. Akcentiranje borbenih i plesnih elemenata svakako je potaknuto iskustvima u srodnim sienskim pastirskim dramama koje su ostavile traga u Držićevoj poetici i pripada Držiću samom, a nije dodatak tiskara ili redaktora. Oba izdanja iz 1551. posjeduju ugl. sve otprije poznate tekstualne elemente koji se nalaze i u mlađim izdanjima. Izdanje Pjesni iz 1607. na naslovnici ima otisnutu zemaljsku kuglu s oznakom glavnih kontinenata u duhu tadašnjih geogr. znanja, a u primjerku pohranjenom u knjižnici HAZU u Zagrebu (sign. R–769) s Pjesnima je uvezana i Tirena, koja ima zasebnu paginaciju. Izdanje Tirene iz 1607 – bez naslovne stranice – pohranjeno je u zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (sign. R II C – 16° – 166). God. 2008. u Biblioteci Comunale degli Intronati u Sieni pronađen je primjerak Tirene iz 1607. U izdanju iz 1630. zajedno su tiskane Pjesni i Tirena: TIRENA | COMEDIA | MARINA | DARXICHIA. | Con Licenza de’ Superiori,& Priuilegio. | IN VENETIA, M DC XXX. | Preſſo Marco Ginammi. Primjerci te knjige čuvaju se u Arhivu Male braće u Dubrovniku (sign. 36–I–30) i knjižnici HAZU (sign. R–226). Zanimljivo je da je uz Akademijin primjerak uvezano i izdanje Suza sina razmetnoga Ivana Gundulića iz 1703, izišlo u venecijanskoj tiskari Bartola Occhija. Izdanje iz 1630. gotovo je identično onomu iz 1607, a sadrži kanconijer s prigodnim dodacima i stihovane drame Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novela od Stanca. Varijacije su ponajprije tiskarske pogreške ili njihove korekcije pa se može reći da i nije bilo razlika između izdanja objavljenih za Držićeva života i onih objavljenih pola stoljeća nakon njegove smrti. Do danas se poznati korpus Držićevih stihovanih drama i kanconijera temeljio isključivo na mlađim izdanjima, koja Držić nije vidio niti ih je sam dao tiskati. Sva cjelovitija izdanja (Franjo Petračić, Djela Marina Držića, Stari pisci hrvatski, VII, 1875; Milan Rešetar, Djela Marina Držića, Stari pisci hrvatski, ²VII, 1930; Frano Čale, Marin Držić: Djela, 1979) bila su, što se kanconijera i stihovanih drama tiče, redovito temeljena na mlađim venecijanskim izdanjima iz 1607. i 1630. Po starijem od njih priredio je 1989. Slobodan P. Novak reprint, i to na osnovi oštećenoga primjerka koji se čuva u knjižnici HAZU. Od posebne je važnosti u pripremanju Rešetarova kritičkog izdanja bio rukopis iz kojega je Đuro Matijašević ekscerpirao Držićeve tekstove pa tako i ne sluteći neke od njih spasio od potpuna zaborava (Pjerin, Džuho Krpeta), a u kojem su sačuvane glavne Držićeve prozne komedije.

Prije Petračićeva izdanja cjelokupnih Držićevih djela bilo je nekoliko zasebnih izdanja. Riječ je o tragediji Hekuba iz 1853. otisnutoj u zagrebačkoj tiskari Franje Župana, ali s krivom atribucijom M. Vetranoviću. Istu je pogrešku ponovio Petračić, koji među Držićeve drame nije uvrstio Hekubu, ali mu je pripisao Vetranovićeve drame Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo. U almanahu Dubrovnik objavio je Josip Bunić komedije Dundo Maroje (1866) i Arkulin (1871). Nakon Petračićeva izdanja – koje je manjkavo, ali je široj i stručnoj publici otkrilo snagu Držićeva teatra – nastupila je nova faza u objavljivanju Držićevih tekstova. Drame se otada češće tiskaju, pri čemu je najveći broj objava u prvoj fazi imala Novela od Stanca, koja se izvodila na sceni pa je pretiskana već 1904. u izdanju knjižare Lavoslava Hartmana (St. Kugli) u Zagrebu, a onda i 1915. u knjižari Đure Trpinca u okviru Biblioteke opernih i operetnih tekstova. Najbolje kritičko izdanje do danas priredio je M. Rešetar, a najbolje komentirano izdanje F. Čale 1979. za zagrebačku Sveučilišnu nakladu Liber (1987. pretiskano u zagrebačkoj nakladničkoj kući Cekade). (→ ARRIVABENE, ANDREA; BASCARINI, NICCOLÒ)