DOBRONIĆ, ANTUN
DOBRONIĆ, ANTUN, hrvatski skladatelj, melograf i glazbeni pisac (Jelsa, 2. IV. 1878 – Zagreb, 12. XII. 1955).
Muško učiteljište u Arbanasima završio 1896. Kod Josipa Hatzea u Splitu privatno uzimao satove iz harmonije, kontrapunkta i kompozicije. God. 1905. položio »državni ispit učiteljske sposobnosti poučavanja u pjevanju na srednjim i strukovnim školama« kao i ispit »u glasoviranju u građanskim školama«. God. 1910–12. studirao kompoziciju na Konzervatoriju u Pragu, gdje je i diplomirao u klasi Vitězslava Nováka. Nakon povratka u domovinu podučavao je u Splitu i Arbanasima, a nakon osnutka Muzičke akademije u Zagrebu 1922. na njoj je sve do umirovljenja 1940. bio prof. iz predmeta slobodne kompozicije odn. čitanja partiture. Njegov skladateljski rad obuhvaća oko dvjesto opusa iz svih glazb. područja, različite vrijednosti i u znaku estetike nacionalnoga glazb. smjera, u koji je međutim uveo aktualni disonantni kompleks. Kao glazbeni pisac ostavio je oko sedamsto članaka i studija.
Podnaslov Dobronićeva glazbeno-kaz. Dubrovačkoga diptihona glasi »simfonijska drama«. Prvi dio (u kojem je uglazbljen Suton Iva Vojnovića) nazvao je Nokturno,a drugi Groteska (u kojem je uglazbljena Novela od Stanca M. Držića). Nokturno/Suton bio je uglazbljen – uz libretističku suradnju I. Vojnovića – 1917. u Splitu, a Groteska/Novela od Stanca 1919. Dubrovački diptihon predan je Operi zagrebačkoga HNK u rujnu 1920, no do praizvedbe je došlo tek 24. III. 1925. Redatelj je bio Boris Krivecki, dirigent Oskar Jozefović, scenograf Joza Kljaković. Glasovi su bili podijeljeni ovako: Stanac bas, Gjivan i Vlaho tenori, Miho bariton i Vila sopran. Uz njih su još i »vile i maškare, Dubrovčani odjeveni na vlašku«. Ukupno je izvedeno pet predstava. U povodu praizvedbe Dobronić je izjavio: »Uz ovaj sam sujet [Novelu od Stanca] morao prionuti nesamo jer je to još i danas bez svake sumnje, naša možda jedina komedija književno-umjetničke vrijednosti, već i stoga, što je sujet ove komedije vremenski i po miliéu vanredno bliz samom ’Sutonu’, a s druge strane u ugođaju čisto kontrastan i za publiku – zahvalan. Po sebi se razumije, da sam i ovu komediju osobito u njenoj ekspoziciji znatno skratio, da postane dramatski pregnantnijom od originala« (Dubrovački diptihon: /estetska autoanaliza/, Vijenac, 1925, knj. IV, br. 10).