DIDASKALIJE
DIDASKALIJE (grč. διδασϰαλία: pouka, uputa), u najranijem razdoblju antičke grčke književnosti zapisnici s kaz. natjecanja u kojima su zabilježeni svi važniji podaci o vremenu izvedbe, autoru i izvođačima, katkad i o uspjehu uprizorenih tragedija i komedija.
Sastavljao ih je jedan od članova vrhovne drž. uprave, koji je zapravo i upravljao cijelom kaz. svetkovinom. Neki od takvih zapisnika pronađeni su urezani u kamene ploče, na ostacima antičkih kazališnih ili predstavljačkih prostora. Takvim se bilješkama poslužio i Aristotel pri pisanju djela Didaskalije, koje je sačuvano samo u fragmentima, a na temelju njih su helenistički i aleksandrijski priređivači komentirali vlastita izdanja antičkih dramskih tekstova. Danas se pojam didaskalija upotrebljava kao teorijska, odn. teatrološka i dramaturška odrednica za različite tipove uputa za izvođenje knjiž. djela na pozornici, koje su sadržane u dramskom tekstu, ali izvan monoloških i dijaloških dionica, kao paralelni tekstovi. Osnovne su funkcije takvih »paralelnih tekstova« da publiku upoznaju s izgledom scene i ambijentom u koji je smještena radnja, da naglase mizanscenske karakteristike prisutne u dramskom tekstu, ponajprije u dijalozima i monolozima itd. Iscrpne i deskriptivne didaskalije ugl. su karakteristika dramskih tekstova novijih razdoblja knjiž. povijesti, ponajprije dramske i kaz. prakse u XIX. i XX. st. U istraživanju ranonovovjekovne dramske produkcije i takve malobrojne didaskalije mogu biti korisne: prvo, scenska slika ranonovovjekovne drame zapravo je inscenacijska mogućnost, zbog čega ju je moguće isključivo rekonstruirati; drugo, na temelju didaskalija, kao i na temelju ostalih »paralelnih tekstova« koji postoje u dramskom tekstu, a nisu replike protagonista, primjerice prologa i posveta, moguće je protumačiti proksemička i mizanscenska obilježja cjelokupne kaz. izvedbe te posredno iščitati dramatičarovu scensku poetiku. U hrv. ranonovovjekovnim dramskim tekstovima didaskalije nemaju značajniju ulogu, možda zato što neke didaskalijske funkcije preuzimaju i prolozi i monološke replike protagonista.
M. Držić didaskalijama se najčešće koristi kada treba opisati mizanscenski potencijal scene ili prizora. U pastoralnom okružju Tirene kraćom se didaskalijom prvo naznačuju prelasci u drukčiji izvedbeni registar, npr. scene s pjevanjem i plesom (»Ovdi se poje u lugu«), naznačuju se potom različiti prostorni pomaci (»Ovdi vila skoči u hladenac«), raznolika preodijevanja (»Ovdi se Kupido na vlašku priobrazi«), ili se pak opisuju koreografirane plesno-pjevne scene (»Ovdi dobar čas boj biju, uto izidu tri satiri i na njih udare, i u troje boj biju, a vila im iz gore govori, na riječi od koje se ustave«; »Ovdi s tancom čine mir, i s tancom odhode za vilom«), koje su hrvatski knjiž. povjesničari i teatrolozi najčešće dovodili u vezu s moreškom, korčulanskim i panmediteranskim bojnim plesom. U Noveli od Stanca, kako napominje Nikola Batušić, »didaskalija je pretežito scensko-prostorni i kostimski naputak, jer je Držić precizno htio odrediti kada se tko pojavljuje na prizorištu, a jednako je tako bilo važno da i jedno od temeljnih dramskih čvorišta, preoblačenje i promjena obličja s pomoću kostima, bude precizno indicirano« (Povijest hrvatskoga kazališta, 1978), što se najbolje vidi u završnim stihovima petoga prizora: »Ovdi dohode maskari, obučeni kako vile, i Stancom se rugaju«, ili sedmoga: »Uto mu kozle i što je u bisacijeh dvignu iza njih ostali i ostave mu dinara što ta pratež vàljâ i otidu tja. Uto se on od varke osvijesti i skoči za njimi vikajući«. Slične funkcije obavljaju i didaskalije u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, no u njoj su didaskalije autoru poslužile i za raskrinkavanje mehanizma teatra u teatru. Na početku drame u didaskalijama se otkriva da likovi vlaha, dakle Vukodlak, Kojak, Grubiša i Vlade, zapravo stoje na prosceniju, u trenutku neposredno »priđe neg se šena odkrije«. S takve će povlaštene pozicije oni ne samo sudjelovati u dramskom događanju nego i ironično komentirati veći dio fabule. Upravo se didaskalijama sugerira kako je mitol. prizorište, na kojem se zbivaju za pastoralno-mitološko okružje konvencionalne zgode pastira i mitol. bića, uistinu i središnje prizorište, odn. da se likovi vlaha, koji su od toga središta prostorno odvojeni, jer borave na prosceniju, mogu smatrati komentatorima cjelokupne mitološke fabule. Takav se tip poigravanja scenskim razinama, a posredno i granicom između zbilje i iluzije, u starijim istraživanjima nerijetko tumačio kao signal Držićeve poetike manirizma. U Dundu Maroju, kao i u Skupu, didaskalije izostaju. Tek pokojom kratkom didaskalijskom uputom naznačuje se prisutnost određenih likova na sceni i sl. Međutim, upravo se u proznim replikama te eruditne komedije mogu pronaći razlozi za njihov izostanak. U tom tekstu, uostalom, dodatne upute nisu bile potrebne jer se većina informacija, koje su inače rezervirane za tekst didaskalija, može pronaći u primarnom tekstu, odn. u monološkim i dijaloškim replikama sporednih protagonista. Likovi Dunda Maroja nerijetko detaljno opisuju prostore u kojima borave, ugl. se međusobno karakteriziraju, katkad i upućuju na mizanscenski aranžman, ne samo na kretanje po pozornici nego i na vlastitu odjeću, dekor, atmosferu itd. U Hekubi, odn. u tragediji u kojoj bi didaskalije trebale biti izostavljene kao u tal. izvorniku Lodovica Dolcea, one se ipak pojavljuju, na dvama bitnim mjestima, i autorska su intervencija koja je dramaturški i inscenacijski opravdana. U petom prizoru prvoga čina iznosi se scenski indikativna didaskalija, kojom se sugerira koreografirana vokalno-plesna međuigra u kojoj »šes satir izidu, trčeći jedan za druzijem pod son od sviral; poslije, stavši na mjesto od igre«. N. Batušić ističe da nije moguće ustvrditi kako je izgledala scena kojom su se kretali, »no možda su oni trčali i svirali po dvorani u kojoj je bila publika, jer im je Držić odredio da moraju poslije stati na mjesto od igre, tj. pozornicu«. U trećem prizoru drugoga čina pojavljuje se izolirana didaskalija koja je rezultat autorove intervencije (»U vršenje na svrsi činjenja drugoga vile dohode u jednomu brocu i govore«), a koja je simptomatična u inscenacijskom smislu. Tu vile nerejide izlaze na scenu te se koriste tipičnim rekvizitom meraviljozne barokno-manirističke scenske slike, plovećim brodom. Didaskalije se u Držićevu dramskom opusu stavljaju u pogon rijetko, najčešće u pastoralnim i mitološkim komadima, a kad se pojavljuju u razvijenim dramaturškim modelima na granici eruditne komedije ili pak na završecima činova njegove jedine senekijanske tragedije, uvijek imaju inscenacijski važnu funkciju. U tom se smislu Držićeva dramaturgija ne razlikuje uvelike od dramske poetike najpoznatijih njegovih suvremenika, npr. Niccolòa Machiavellija, Ludovica Ariosta i L. Dolcea.
