ĐAKON

ĐAKON (grč. διάϰονος: poslužitelj, podvornik, sluga), crkveni službenik koji obavlja liturgijske, karitativne i pastoralne dužnosti. Službenik po stupnju najbliži svećeniku, prvi od triju viših stupnjeva svećeničkoga reda. Liturgijska mu je odjeća dalmatika (vanjska tunika ukrašena vezivom, s dugim rukavima, simbol spasenja, radosti i pravednosti) i štola prebačena preko ramena. Služba đakona ustanovljena je u apostolsko doba, spominju je Djela apostolska, a prvi opisuje Pavao (Prva poslanica Titu) kao dužnost dijeljenja milostinje. U prvim stoljećima kršćanstva đakon je upravljao materijalnim dobrima Crkve, čuvao sveto posuđe i svete knjige. Postupno su se njegove dužnosti povećavale pa je postao biskupov pomoćnik pri dijeljenju sakramenata i u obavljanju karitativne djelatnosti. Uvođenje u službu đakona slijedi uz molitvu i polaganje ruku, što je stari naslijeđeni čin, znak prijenosa posjeda, blagoslova i duhovne službe. U srednjem vijeku uloga đakona na Zapadu bila je svedena na pomoćnika svećeniku pri svečanoj liturgiji i prijelazno stanje u pripremi za red svećenika. U Katoličkoj crkvi đakon je klerik koji je primio đakonat. Prije su za đakone zaređivali samo buduće svećenike. Drugi vatikanski koncil (1962–65) obnovio je službu đakonata te ponovno uveo mogućnost stalnog đakonata, koju obnašaju zaređeni svjetovnjaci za razliku od privremenoga đakona (budućeg svećenika). U ist. crkvama đakon je najniži stupanj u hijerarhiji (đakon, svećenik, biskup), sudjeluje u sakramentalnim obredima kao pomoćnik, a đakon, kao i svećenik, može postati i oženjen muškarac. U protestantskim crkvama također postoji đakonska služba.

Milan Rešetar smatra da je M. Držić postao đakon 1548–49, nešto prije no što je postao svećenik (Djela Marina Držića, 1930). S tim se zaključkom ne slaže Miroslav Pantić, koji u arhivskim spisima nalazi da se Držić kao đakon javlja 4. XII. 1528 (»diaconus Marinus Marini de Derxa«), kad se pridružio očevu protestu u sporu oko prodaje zemlje, vinograda i kuće u Rijeci dubrovačkoj (Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001). Kao đakon, Držić je u arhivskim dokumentima spomenut više puta: 12. X. 1536 (»contra et adversus Marinum Deresich diaconum«); 28. VIII. 1537 (»Marinus Nic. de Darsa… liberavit et liberat diaconum Marinum filium suum«); 12. VI. 1538 (»Vicentius Mar. de Darsa et Marinus diaconus eius frater«);  4. XI. 1538 (»Marinus Mar. de Darsa diaconus«); 4. I. 1543 (»D. Marinus de Derzza diaconus Rhagusinus«); 12. XII. 1545 (»diaconus Marinus Mar. de Darsa«); 18. V. 1549 (»D. Marinus de Derzza diaconus et rector«). Međutim, 27. X. 1545. u zapisu o njegovoj prodaji vina vlastelinu Franu Jeronimovu Gunduliću, spominje se kao subđakon (»D. Marinus de Dersa subdiaconus«). Pantić smatra da je riječ o pogreški, jer 12. XII. 1545, kad bratu Vlahu na pet godina ustupa »plodove, prihode i prinose« sa svojih beneficija, uz Držićevo ime ponovno dolazi diaconus. Prema Rešetaru, Držić je bio đakon od najkasnije 18. V. 1549. do prije 20. V. 1552, dok je prema Pantiću na tom prvom stupnju svećeničkoga reda bio već od 1528. do 1550, kad je postao svećenik.

Podijelite:
Autor: Dolores Grmača