BARGAGLI

BARGAGLI, talijanski književnici, braća: Girolamo (Siena, 1537 – Siena, 1586) i Scipione (Siena, 1540 – Siena, 1612).

Potomci poznate sienske obitelji, aktivni u gradskim i akademskim krugovima. Girolamo je, među ostalim, autor različitih pjesničkih sastavaka i komedije Hodočasnica (La Pellegrina, 1564), koja je uprizorena 1589. pred vojvodom Ferdinandom I. Njegov je mlađi brat autor dijaloga Rolo, ili Stotinu pothvata časne gospode sienskih ratnika (Rolo, overo cento Imprese degl’Illustri Sig. Huomini d’Arme Sanesi, 1591), Raspra o pothvatima (Trattato delle imprese, 1594), zatim zanimljivih i raznovrsnih Razbibriga (I trattenimenti, 1587) te jezikoslovne rasprave Turamino, ili O sienskom govoru i pismu (Il Turamino overro del parlare e dello scriver sanese, 1602). S M. Držićem Girolama je u vezu doveo Leo Košuta u studiji Siena u životu i djelu Marina Držića (Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961), gdje ga spominje kao jednog od Držićevih mogućih poznanika iz sienskih dana, a ubrzo potom i kao jednog od mogućih izvora utjecaja u Grižuli. U imenskom kazalu Čalina izdanja Marin Držić: Djela (1979) Girolamovo se ime pogreškom zamjenjuje Scipioneovim. Frano Čale Košutin marginalni spomen Girolama Bargaglija interpretira tako da moguće izvorište Mionine priče pronalazi u Girolamovu djelu Dijalog o igrama (Dialogo de’giuochi, 1572), iako L. Košuta napominje sljedeće: »Jedno takvo ’žrtvovanje’, koje nam je kao oblik društvene igre u Sieni zabilježio Girolamo Bargagli, izveo je u Pratu oko 1540. Agnolo Firenzuola, vjerojatno prilikom svečanog otvorenja njegove Akademije Tora (Accademia dell’ Addiaccio). Iako je Držić vjerojatno poznavao ta dva djela (a možda i prisustvovao svečanosti u Pratu), žrtvovanje njegovih pastira ima drugo značenje«. Miona se iz Držićeve Grižule u svojoj apologiji žena poziva i na poznatu priču o amazonkama, točnije o njihovu ratničkom umijeću, pokoravanju muškaraca i porazu žena. Kako se taj isti motiv nalazi i u komediji San ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream) Williama Shakespearea – u kojoj je priča o amazonkama jedna od središnjih fabularnih linija – nekolicina je hrvatskih i inoz. istraživača, među ostalima i Wilhelm Creizenach, Josip Torbarina i Albert Bates Lord, pokušala Držiću i elizabetanskome dramatičaru pretpostaviti zajednički novelistički izvor. Petar Skok ustvrdio je kako je Držić vjerojatno pred očima imao neku novelu o ratničkim ženama, odn. da je motiv Plakirova zarobljavanja preuzeo iz pastoralno-mitološke drame Ljuveno oslobođenje (Liberazione d’Amore, 1576) Domenica di Gismonda Tregianija (Držićev »Plakir«, 1928). Košuta se međutim zauzeo za promatranje toga motiva, koji se nerijetko nazivao i »Amor stavljen na muke«, kao općerenesansnog, a Skokovu pretpostavku o povezanosti Držićeve drame sa sienskom odbacio je zato što je objavljena dvadesetak godina nakon Grižule.