SPOLNOST (SEKSUALNOST)

SPOLNOST (SEKSUALNOST, lat. sexus: spolni nagon). Problem spolnosti ponajprije je vezan uz komediografsku dionicu Držićeva opusa, a u pastoralama se javlja periferno, u nekim replikama vlahâ, primjerice Radata u Tireni: »Nevjeste oto i mi tej liepe gledamo, / besjedimo š njimi, tamašimo i igramo; / u igri štipljemo, gdino se prigodi, / i po š’ji pleštemo i indje kadgodi« (III, 3, s.1017–1020).

Žudnja Ljubmira (potom Radata, Dragića i Miljenka) za Tirenom, Grubiše za božicom Venere (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena) ili Dragića za Vilom u Grižuli dio je konvencije pastoralne dramaturgije i na tematskoj razini isključuje karnalnu komponentu, kao i slobodniji leksik. O spolnim navikama ili radnjama Držić govori u aluzijama, reference na seksualnost nisu staleški uvjetovane, premda se više susreću u replikama pučana. U Noveli od Stanca o spolnim aktivnostima dubr. mladića saznaje se iz razgovora Vlaha i Miha: prvi se upravo vraća s »Duičinijeh skalina«, ulice koju su nastanjivale prostitutke (P. Popović, Dvičine skaline, 1925), gdje se zabavljao sa starijom ženom s Garišta. Vile koje će tobože pomladiti Stanca dobile su imena prema onodobnim prostitutkama – Perlica, Kitica, Propumanica i Pavica (»batesa nad svime«, 3, s. 126), a zanimljivo je da se kao jedno od obilježja takvih žena ističe penganje lica, dakle šminkanje, što je inače stereotip koji se provlači kroz srednjovj. tekstove u kojima je riječ o prostitutkama (primjerice, Pelagija, Thais, Marija Egipćanka), a u XVII. st. apologiju naprava kojima se žene koriste ne bi li prevarile muškarca napisat će Ivan Gundulić u Suzama sina razmetnoga (1622). Stančevo naivno uvjerenje da se doista može pomladiti motivirano je mogućnošću udovoljavanja tjelesnim prohtjevima mlade supruge Mione: »Stanac: Ah, rada t’ bi bila, / gdje je ona hubava mladica a ja star. // Bogme bi ’o’ bilo u har! / er ne bi naprijeda uza me plakala / grijav peču leda, ma bi mirna stala« (3, s. 172– 176); »Od dvaes godiš takoj. / Domaća ’e mo’a mlada, a ja sam, vile, star. / Da ’o’ dođem mlad sada, bogme bi ’oj bilo har« (6, s. 252–254). Ne može se sa sigurnošću tvrditi je li Vlahova usporedba mladićâ s lovcima aluzivna, no u kontekstu razgovora s Mihom moglo bi se pomisliti da se njome dvosmisleno nagovještaju erotske zabave: »Smiješni su oci ovi! Neće im se njekad / da su i oni bili svi lovci kako i mi sad, / ki noćno lovimo kako i jeji« (1, s. 33–35). U drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena Vukodlak će se narugati Grubiši – kojega je Kojak doveo u Dubrovnik ne bi li ga oženio – tipično muškom primjedbom, aludirajući na njegovu spolnu nemoć: »Kako upravite u Pločku ulicu, / u rep celunite Rusu Milašicu; / a ti, krajičniče, Orlandu se javi… da t’ ono opravi« (1, s. 57–60). Grubišina majka Vlade, govoreći o pokvarenosti godišnica, uvijeno spominje i njihove intimne veze s gospodarima: »S gospodarom vole na baštinu otit / neg s gospom; tuj stole nose gdi će sidit« (1, s. 110–111). Iako je veza između Mara i Laure u Dundu Maroju ponajprije seksualne prirode – pri čemu uključuje i preljub, budući da je Maro zaručen s Pȅrom – taj je aspekt njihova odnosa marginaliziran te zamijenjen Laurinom hinjenom ljubavi prema Maru, iza koje se krije želja za akumuliranjem kapitala. Laura i nije prikazana kao ulična prostitutka, nego kao skupa kurtizana koja glumi osjećaje ne bi li zaradila, a Pomet će jednom primijetiti da je posebna jer – za razliku od drugih rim. kurtizana – »jednoga se kontenta; poprav ti je Dalmatinka, – nije pratika« (II, 1). Odnos Pometa i Petrunjele također obilježava seksualna napetost, izražena u verbalnim doskočicama i dvosmislenim pučkim pjesmicama (»Pomet: Gospo, dar, / žita stâr / da ti bude / dobar dar; / a na har / budi meni / tvoja stvar«, II, 1), a na isti način Petrunjela komunicira i s Tripčetom Kotoraninom: »Petrunjela: Tvrdo ti, / meko ja; / tvrdo u meko / dah ti ja; / pođi tja; / opet htio bi; bogme i ja«; »Tripče: Ja sam tvoj, / budi moja; / tebi moj, / meni tvoja; / sladak san / i pokoj; / dobra volja, / a bez znoja // Ja moje, / a ti tvoje / da’ na srijedu; / da’ svak svoje, / da se od dvoga / jedno učini; / sunačce mi tobom sini« (III, 10). No, Petrunjelina seksualnost iscrpljuje se isključivo u retoričkom nadmetanju s muškarcima, a služenje kurtizani ne utječe na njezin moral: »Pođ’ tamo u tvojijeh galantina, u sinjora rimskijeh; a ja sam godišnica dubrovačka« (II, 1). Petrunjela također progovara o jednoj od mukâ dubr. godišnica, svojevrsnih martirica koje trpe muške nasrtaje – štipanje – na otvorenim grad. prostorima, o čemu će biti riječ i u Skupu, Grižuli i Pjerinu. Otvoreniji je u svojim željama Pijero, koji je s Nikom stigao u Rim kako bi seksualno uživao: »Pođ’mo nać kogagodi dobra kompanja, da nas vodi po kortižanah; u tjezijeh ga ćemo pratikah ončas nać. // Za napola dijelit sinjore, je li ah?« (II, 2). U komediji Skup motiv Zlatoga Kuma da se oženi šesnaestogodišnjom djevojčicom Andrijanom, Skupovom kćeri, za koju otac kaže da je »zrjela žena« (tema starca opčinjenoga djevojkom prisutna je i u Arkulinu, gdje je naslovni junak zanesen mladom Ančicom Lopuđankom), nije samo u činjenici što on smatra da bi bogati trebali pomagati ubogima, bogati se muškarci ženiti siromašnim djevojkama, jer bi se tako »Grad i uzdržao i mantenjao u dobru bitju u vječna brjemena, a ne uboštvo, kako grinja, konsumavalo građane i Grad« (III, 10), nego više u tome da njega ipak zanima mlada, seksualno atraktivna djevojka: »I, za rijet ti, srcem ljubim onu kuću; djevojku sam tu vidio: oko mi ljubi nje krv« (I, 10). Ipak, o tjelesnim potrebama u komediji najizravnije govori godišnica Gruba, koja više puta ponavlja da će radije biti gladna uz mladića nego sita uz starca (»Djevojka se je majčici molila: ’Ne daj mene staru hrabru, majko moja draga; lačna bih bila s starijem hrabrom, ako i ima dosta blaga; od pogleda mlada hrabra vazda bih sita bila’«, I, 1), a u razgovoru s Varivom aludira na pomanjkanje muškosti kad je o starcima riječ: »Gruba: Uh, ne bih stara muža! Ono gdje kašlju, a, brižni, ne mogu ni hodit, aneg, a neg da… / Variva: Što, sjetna, ’a neg da’? / Gruba: A neg da igraju nevjestom. / Variva: Hudosrjećna se ti naigrala! Mnjah da je i tebe vrag uzeo kako i njeke puštenice« (I, 1). Kao Petrunjela, i Gruba izgovara kratke pjesme protkane seksualnom aluzivnošću (»S mladijem mladi, / s starijem stari! / Da’ mi mlada, / ne hajem glada; / ako me je mlad ubio, / ali mi je, brajo, mio«, I, 2), a njezina je i optužujuća rečenica »Brižne djevojke, od ćaćka u ćaćka!« (II, 7). Liku Grižule Držić je dodijelio i nešto petrarkističkih stihova kojima slavi ljepotu vile u koju se zaljubio. No, komični učinci njegova ljuvena govora proistječu iz činjenice da ih izgovara pohotni starac koji najprije Grubu, a zatim i Omakalu pokušava nagovoriti »na travici zelenoj da počinemo« (I, 3). Uostalom, Vila na jednome mjestu kaže: »Ja imam vele vila družica; od tebe bi se pripale, a ti si zao, rukami igraš« (III, 5), čime aludira na njegovu bestidnost. Omakala spominje poniženja koja su trpjele žene (»Kad ćeš po ono doć? Udat se je dobra stvar«, II, 6), dok Miona, kritizirajući muškarce i izrugujući se njihovoj superiornosti, uvijeno aludira na posteljne užitke: »Vodi im nevjeste u zlatu, u svili goni nevjeste, jeda im smo draže, morite babice učit nevjestu, kako bi vjereniku ugodile« (IV, 4). O spolnosti je Držić najintenzivnije progovorio u komediji Tripče de Utolče, u kojoj je stožerni lik svodnica Anisula, koja, sudeći po svemu, vodi bordel, čak ima i pomoćnicu, neimenovanu Djevojku, dobro upućenu u njezine poslove. Drama vrvi seksualnim skandalima: Mande vara supruga Tripčeta s mladim Dubrovčaninom (muža je učinila »jeljenkom s rogami«, III, 1), Pedant Krisa žudi za Mandom iako ima suprugu Džovu, Mandu želi i stari Lone de Zauligo, a udvara joj se i Turčin, za kojega se poslije ispostavi da je njezin izgubljeni brat Frančesko. Mande neće skrivati zadovoljstvo vlastitim seksualnim užitkom: »A bogme t’ ne uzeh zla brimena s onjezijem dubrovačkijem vlastelinom, tako i ne nadavši se da bi se Tripče, moj muž, i drugovja opio, da se ja ovakoga dobra brjemena nauzmem; er bogme t’ š njime ne znam što je dobro ni što je dobar dan. Luda sam i dosle bila, er nisam uzela dobro kad sam mogla« (III, 2). Tripče je okarakteriziran kao pijanac i krepadura (kilavac), što izdaleka može sugerirati da je Mande seksualnu utjehu potražila u drugog muškarca i zbog činjenice da Tripče ne ispunjava bračne obveze, zbog čega je zaiskao pomoć od Jeđupke, koja na jednome mjestu kaže: »Drugoga korijenja hoću ti dat, da ti zaboravi svakoga, tebe samoga da ljubi i da š njom miran život životuješ« (III, 1). Mandina godišnica Kata zavidna je gospodarici na trenucima izvanbračne opuštenosti: »mnim bogme da bolje stoji neg sam ja stala: ja sama, a ona s mladićem kako garofao; ja studena, a ona uz dobar kožuh koji je grije, da jo’ nije zima« (III, 4), a i ona će – poput Grube u Skupu – potvrditi jednostavnu istinu: »Rečeno je: ’Ćaćka stara, a ljubovnika mlada’« (III, 4). Osobito su zanimljivi dvosmisleni razgovori Anisule i Lone de Zauliga, koji se razmeće svojom seksualnošću: »Anisula, kako ti sam rekao, force ću od Erkule činit, ponije’ ću se kako i Orlando, ki na tri udire; kad je od potrjebe, valja da se čovjek kaže. // Neću t’ drugo rijet, pitaj ju kad uzbude poslije, i hod’mo, ne gubimo brimena!« (III, 5). Ismijavajući njegovu retoriku, Anisula će mu, kao iskusna žena, samo reći: »Pođoh; starče, čin’ da valjaš!« (III, 5). Najgore će proći Pedant Krisa, spolnošću opsjednut »meštar od skule«, kojemu će sluga Nadihna uputiti i jednu genitalnu kletvu: »Hotimičar je, pȁs jedan, – odpao mu! A doma lačan li je!« (IV, 1), a također poželjeti da ga Turčin sodomizira: »A jeda ga priguziči oni Turčin! Dinar ti, – dohiti ga!« (IV, 1). Nakon što mu Anisula umjesto Mande podmetne suprugu Džovu, ona će raskrinkati njegovu jadnu muškost, tematizirajući pritom vlastitu seksualnu prikraćenost u braku: »Izvan kuće mi se valent mladić čini, a kad je doma: ’Stomak me boli’. Nije te danaska stomak bolio kad si mnio da si s Mandom, koja je dobra mladica, a ti si zao čovjek. Sjetna! Je li ka od žena da joj se potužim koje je valentižije danaska učinio scijeneći da je, brižan, s Mandom? Nijesam li ona s kojom se si danaska toliko junak učinio, koja sam od toliko godišta uza te vazda bila? Ma ti meni nijesi oni ki si danas bio i inda bivao« (V, 3). Tripče de Utolče zasnovan je na temi bračne nevjere, na neostvarenoj spolnoj požudi, težnji muških likova da dobiju žene koje ne mogu imati i žena da ugode vlastitim prohtjevima. Ako se u kojem djelu Držić intenzivno dotaknuo pitanja karnalne ljubavi, uopće spolnosti kao pokretača čovjekovih postupaka – čak i po cijenu da bude izvrgnut ruglu – to je u komediji Tripče de Utolče. (→ HOMOSEKSUALNOST; PROSTITUCIJA; ŠTIPANJE)