RAGION DI STATO

RAGION DI STATO (franc. raison d’État; engl. reason of state), koncepcija politike i vladanja te klasična političko-pravna doktrina, državni razlog postojanja, koja je postala karakteristična za Italiju u XVI. st., odakle se proširila u političke sustave svih europskih zemalja.

O toj koncepciji među prvima je, u sklopu svoje filoz. teorije politike, govorio Aristotel, zatim i Ciceron, no teorijski je uobličena u talijanskom XVI. i XVII. st., ponajviše u opusima filozofa politike Niccolòa Machiavellija i Giovannija Botera. Pojam ratio status, iz kojega proizlazi doktrina ragion di stato, proizišao je iz tradicije zapadnoeuropskoga racionalizma, u kojem sve ima svoj unutarnji razlog postojanja, pa tako i država, odn. njezini polit. aparati. Danas se najčešće govori o makijavelističkom ragion di stato, koji se nerijetko definira kao pokušaj ostvarivanja polit. ciljeva, ponajprije različitih oblika moći i vlasti, svim raspoloživim sredstvima, čak i etički neprimjerenima ili krajnje nemoralnima. U političko-filozofskim doktrinama dvojice spomenutih renesansnih autora znanje o tajnama države (arcana imperii) uvijek je skriveno od običnoga čovjeka, a funkcija je kraljevih savjetnika da upoznaju te tajne i, s tim u skladu, djeluju razumski. Takvo se djelovanje u ranom novovjekovlju najčešće proglašavalo mudrošću, a zasnivalo se na uvjerenju da čovjek vrline može razviti jedino unutar nekoga njemu nadređenoga poretka, odn. u sklopu polit. zajednice. Vrijednosti takva sustava moraju se čuvati bez obzira na žrtve, što je postalo dijelom maksime o cilju koji opravdava sredstvo, ako su, naravno, sredstva utemeljena na razumu.

M. Držić na nekoliko mjesta artikulira osobitosti takva poretka, posebice krutost autokratskih sustava zasnovanih na tiraniji i nasilju. To čini i u Hekubi, u kojoj naslovna junakinja vrijednosti novoga Polinestova režima nerijetko dovodi u pitanje, najviše zbog toga što se temelji na krvoprolićima te zbog toga što je barbarski. Lik sluge Pometa iz komedije Dundo Maroje predstavlja čovjeka koji vrlinom (virtù) pobjeđuje stihijsku narav i prevrtljivost fortune te racionalnošću nadvisuje sve ostale likove. Na izostanak razumske legitimacije u dubrovačkom političko-pravnom poretku Držić upozorava i u pismima upućenima 1566. Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu. (→ MAKIJAVELIZAM)

Autor: Leo Rafolt