GUČETIĆ (GOZZE), NIKOLA

GUČETIĆ (GOZZE), NIKOLA, plemić, hrvatski filozof i polihistor (Dubrovnik, oko 1549 – Dubrovnik, 24. I. 1610).

Nikola Gozze

Nikola Vitkov Gučetić

Sin Vitka (Vida) i Marije Gundulić (Gondola). Imao je sestru Mariju, ženu nadzornika gradnje vodovoda Saba Stjepanova Palmotića. Bračni ugovor sklopio je 3. XII. 1575. s Marijom Gundulić (rođena oko 1557), kćeri pravnika i diplomata Ivana (oko 1507–85), s kojom je imao samo sina Vida (oko 1579–1612). Otac mu je šest puta bio knez Republike. Humanističku naobrazbu stekao je u Dubrovniku; povremeno je boravio u Italiji, ali nema potvrde da je studirao na nekom od tal. sveučilišta. Papa Klement VIII. dao mu je, vjerojatno na zagovor dubr. isusovaca, naslov doktora filozofije i teologije. Bio je član Velikog vijeća, nadzornik javnih radova Dubrovnika, općinski odvjetnik za privatnike, sudac, član Ma-log vijeća, sedam je puta bio biran za kneza. Posjedovao je jednu od tada najboljih knjižnica u Dubrovniku. Bio je plodan filoz. pisac, a pisao je i objavljivao na talijanskom i lat. jeziku. Njegova djela obuhvaćaju raznorodnu filoz. tematiku: platonička razmatranja o ljubavi i ljepoti, aristotelovskim temama (nebo, pojave u zraku, duša, retorika, dijalektika), društvenim i polit. pitanjima (obitelj, država), kao i granične filozofsko-teol. teme (demoni, anđeli, ljudska duša, Bog). Bio je pod utjecajem različitih renesansnih filoz. smjerova, no osobito se zanimao za novoplatoničke rasprave o ljubavi i renesansne averoističke komentare Aristotela. U spisima o ljubavi i ljepoti, pisanima u obliku dijaloga (Dijalog o ljepotiDialogo della bellezza, Dijalog o ljubavi Dialogo d’amore, 1581), nastojao je ujediniti platonička, aristotelovska, mistična i religiozna shvaćanja, no u osnovi je riječ o platoničko-kršć. poimanju ljubavi i ljepote, o ideji stupnjevitog proizlaženja iz božanskog i ideji težnje za povratkom božanskom. U djelima u kojima raspravlja o aristotelovskim temama, osobito prirodofilozofskim, sklon je averoističkim interpretacijama, ponajprije u tumačenju materije nebeskoga kruga: nebeska materija je izvorno neprostorna supstancija (čime je omogućena pravilnost nebeskih kretanja), odn. neki minimum tjelesnosti. U pitanjima renesansnog averoističko-aleksandrističkog spora, tj. u pitanjima besmrtnosti razumske duše, Gučetić se također opredijelio za Averroesovo rješenje i drži da je um posljednji oblik u redu duhovnih oblika, da čovjeku pristupa izvana i odvojiv je od tijela. Prirodofiloz. tematici posvetio je Raspravu o Aristotelovoj meteorologici (Discorsi sopra le metheore d’Aristotele, 1584), u kojoj govori o elementima i kakvoći elemenata, razlici između zvijezda, suncu i planetima, pojavama u zraku, vjetrovima, vodama, zemlji, potresima, svjetlosti, metalima i sl. U tom je spisu opisao i dvije špilje (Šipun pokraj Cavtata i vjerojatno Vjetrenicu) pa se smatra jednim od začetnika speleologije u Hrvatskoj. Knjiga je zanimljiva i zbog predgovora koji je napisala Gučetićeva supruga Marija, oštro u njemu kritizirajući dubr. sredinu i odnos Dubrovčana prema Cvijeti Zuzorić. Stoga je to izdanje zabranjeno, a drugo iz 1585. pojavilo se bez delikatnih dijelova. Napisao je komentare prve knjige Aristotelove Retorike. Gučetićeva koncepcija retorike je renesansna, utoliko što se oslanja na ciceronovsku tradiciju dijalektičke retorike, ali je zbog shvaćanja govora kao artificium ujedno i anticipacija barokne retorike. Pisao je i o pitanjima praktične i polit. filozofije. Gučetićeva su djela utemeljena na promišljanju prilika i odnosa koji su postojali u to doba u Dubrovniku, kao i na antičkoj praktičnoj i polit. teoriji. Zakoni su za Gučetića najviše norme i u skladu s tim shvaćanjem razmatra ostale teme (politiku, vlast, društv. događanja), ali su teorijska razmatranja usklađena s kršć. pojmom etičkog i sa suvremenom polit. praksom. Autor je prve sustavne pedagoške rasprave Upravljanje obitelji (Governo della famiglia, 1589), u kojoj se obitelj postavlja u središte društv. života.

Gučetić, Dello stato delle republiche

Nikola Gučetić, Dello stato delle republiche, Venecija, 1591.

Da je član neke glumačke družine (možda Gardzarije) mogao biti i Gučetić, prvi je upozorio Milan Rešetar (Djela Marina Držića, 1930), što je zaključio na temelju Gučetićeve bilješke u knjizi O ustroju država (Dello stato delle republiche, 1591): »Kad sam sa svojom družinom bio pozivan da u komedijama ili tragedijama predstavljam najplemenitija zbivanja, a da se u tim predstavljanjima ne bih prestrašio i da bih podigao dušu i srce dječačke nježnosti, naređivao sam da trube i svirale veselo sviraju. Poslije toga predstavljao sam u ono svoje najnježnije doba onu ulogu na najveće zadovoljstvo i autora blažene uspomene Marina Držića«. O kojem je Držićevu djelu (djelima) riječ, nije poznato. U doba kad je Hekubu 29. I. 1559. izvela Družina od Bidzara Gučetić je bio desetogodišnjak pa bi se moglo oprezno pomisliti da je možda kakvu ulogu imao u toj tragediji. Ipak je sigurnije da je Gučetićev glumački angažman u Držićevim »komedijama ili tragedijama« nastupio nakon 1559, što bi značilo da su neka Držićeva djela prikazivana više puta, o čemu se danas ništa pouzdano ne zna. Međutim, Gučetićeva bilješka nedvojbeno potvrđuje da je Držića poznavao te da je on bio zadovoljan njegovom glumom. Osim sudjelovanja u njegovim predstavama, Gučetić je s Držićem dovođen u vezu i zbog tipološke srodnosti ideja koje su – po mišljenju Miroslava Pantića (Fragmenti o Marinu Držiću /I/, 1970) – iz Držićeva opusa ušle u Gučetićevu knjigu Governo della famiglia: kritički odnos prema razuzdanoj mladosti (Skup, Grižula), humani odnos muža prema ženi (Dživova stajališta u Skupu), osuda škrtosti (Skup).

Autor: Mihaela Girardi-Karšulin