CINZIO GIRALDI, GIAMBATTISTA

CINZIO GIRALDI, GIAMBATTISTA, talijanski dramatičar i pjesnik (Ferrara, XI. 1504 – Ferrara, 30. XII. 1573).

Orbecche

Giambattista Cinzio Giraldi, Orbecche, Venecija, 1547.

Plemićkoga podrijetla, obrazovanje stekao u rodnom gradu, gdje je završio studij i 1525. postao profesor prirodne filozofije. Naslijedio je Celija Calcagninija na Katedri književnosti i postao jednim od najpoznatijih tal. renesansnih pisaca. God. 1542–60. bio je tajnik kneževa Ercola II. i Alfonsa II. Nakon jedne knjiž. prepirke izgubio je njihovo mecenatstvo pa se preselio u Mondovu u Piemontu, gdje je do 1568. bio učitelj književnosti. Na poziv milanskoga senata došao je na Katedru za retoriku u Paviju, na kojoj je ostao do 1573, kada se, najviše zbog zdravstv. razloga, odlučio vratiti u Ferraru. Osim po epskom djelu Ercole (1557), koje se sastoji od dvadeset šest pjevanja, ostao je poznat po devet tragedija, napisanih u skladu sa senekijanskom dramaturgijom krvoprolića i nasilja. Jedna od njegovih najpoznatijih tragedija Orbecche (1541), napisana prema priči iz autorove zbirke Sto novela (Gli Ecatommiti, 1565), utjecala je na niz eur. dramatičara, među njima i na Williama Shakespearea u tragediji o Romeu i Giulietti, kao i na Dalidu (1580) Saba Gučetića Bendeviševića. Cinzijeva novelistička zbirka napisana je po uzoru na Decameron Giovannija Boccaccia, iako ponajviše nalikuje manje poznatoj novelistici jednog od njegovih suvremenika, Mattea Bandella. Veoma popularna u svoje doba, Cinzijeva se novelistika nerijetko navodi kao tematsko-motivsko vrelo za neke Shakespeareove tragedije (Mjera za mjeru i Othello), kao i za dramske tekstove nekih Shakespeareovih suvremenika, primjerice Francisa Beaumonta i Johna Fletchera. Popularnost toga ciklusa potvrđuje i činjenica da su nakon Cinzijeve smrti Ecatommiti prevedeni na francuski (1583) i španj. jezik (1590). Od ostalih njegovih tragedija, nastalih ugl. prema ant. motivima, izdvajaju se Altile, Didone, Cleopatra, Arrenopia, Antivalomeni, Euphimia i Epitia, koje nisu postigle tako velik kaz. uspjeh kao Orbecche. Njegovi poetički traktati, ponajprije Raspra, ili Slovo o sastavljanju komedija i tragedija (Discorso ovvero lettera intorno al comporre delle commedie e delle tragedie, 1554) i Raspra o sastavljanju romana (Discorso intorno al comporre dei romanzi, 1554), ubrzo nakon što su objavljeni, postali su predmetom oštrih kritika, osobito zbog Cinzijevih stajališta o suvremenoj talijanskoj epskoj i dramskoj produkciji.

U kontekstu hrv. renesansne književnosti Cinzio Giraldi je važan kao jedan od tal. autora koji su utjecali na oblikovanje dubr. tragediografije XVI. st., dakle u njegovim posljednjim desetljećima, nakon što je izvedena Držićeva Hekuba (1559), osobito zbog traga koji je ostavio u Bendeviševićevoj Dalidi. Ta je tragedija napisana kao kontaminacija dvaju tal. predložaka, Cinzijeve Orbecche i Adriane Luigija Grota. Na tragičku dramaturgiju M. Držića Cinzio nije imao velik utjecaj, iako mu je bio suvremenik i, u poetičkom smislu, blizak. Međutim, Cinzijeva se dramaturgija u potpunosti uklapa u onu struju eur. renesansne tragičke dramaturgije koja se nerijetko naziva senekijanskom, u okviru koje su tragedije stvarali najpoznatiji europski renesansni dramatičari, među njima i Lodovico Dolce, čiju je Hekubu Držić preradio. Zanimljivo je da se među knjigama koje su 1549. iz Venecije u Dubrovnik stigle knjižaru Antoniju Odolisu iz Brescie nalazilo i deset primjeraka Cinzijeve Orbecche te dvanaest primjeraka tragedije Didone.

Autor: Leo Rafolt