ŽENA

ŽENA. U srednjem vijeku i renesansi ništa nije bilo jednoznačno pa tako ni stajališta prema ženama.

Nada Bunić, Difesa de le rime et prose de la signora Speranza et Vittoria di Bona, Venecija, 1569.

Svi srednjovj. autoriteti, od Jeronima, Avicenne, Alberta Velikog i Tome Akvinskoga ponavljali su Aristotelovo uvjerenje da su muškarci moralno i intelektualno superiorni ženama. Ključni je argument u tome bila tjelesna snaga muškarca, ali i mišljenje da je on racionalno i intelektualno nadmoćno biće, za razliku od iracionalnog i senzualnoga ženskog bića. Argumentacija veće vrijednosti muškarca išla je tako daleko da je oduzimala ženama i prednost njihove uloge u rađanju djece. Tvrdilo se da je isključivo muškarac taj koji stvara novi život, dok je žena samo pasivni receptor ili, kako su govorili, posuda. Mnogi pisci tumačili su rođenje žene kao pogrešku prirode, smatrajući da priroda uvijek nastoji stvoriti savršenstvo, tj. muško biće, a kada dođe do pogreške, rađa se žena. Ključni dokaz izveden je iz Biblije – muškarac je stvoren prvi, od gline, a žena druga, od muškarca, pa mu je prema tome i podređena. U tom su duhu mnoga filozofska, medicinska i knjiž. djela isticala nedostatke žena, od lascivnosti i zavodništva do nesposobnosti, prevrtljivosti i pasivnosti. Smatralo se da žena može biti dobra i puna vrlina jedino ako ju muškarac zauzda i nadzire, što je bila njegova dužnost. Međutim, bilo je i drukčijih mišljenja o vrijednosti ženskoga bića i odnosima spolova. Paradoksalno, tomu je ponajprije pridonijela Crkva stajalištem da je žena jednako tako dio Božjega plana kao i muškarac, ima jednako vrijednu dušu pa je zato i jednaka muškarcu. Crkv. doktrina o sporazumu supružnika koji čini brak bila je osobito značajna za porast važnosti žena i njihove volje, budući da ih u činu sklapanja braka smatra ravnopravnima muškarcima. Marijanski kult također je pridonio novim shvaćanjima o vrijednosti žena i poboljšanju njihova položaja. Žene su se upravo unutar Crkve počele afirmirati kao kreativne osobe. Svetice, mističarke i duhovne pjesnikinje ostavile su svoja imena i plodove svojega duha. U svjetovnom okruženju, novi su se osjećaji pojavili u književnosti. Novi pojam »udvorne ljubavi« velika je inovacija kasnoga srednjovjekovlja, koja je bitno utjecala na promjenu odnosa među spolovima. Od XIV. st. počela se razvijati diskusija o ženskom pitanju, pa je tijekom sljedećih stoljeća nastalo mnogo tekstova o tome. Među sudionicima te rasprave većinom su bili muškarci, ali bilo je i žena koje su ostvarile dubok utjecaj na novi način razmišljanja. Ti su tekstovi promovirali ideju da žena nije inferiorna muškarcu, nego je samo različita, a u svojoj različitosti jednako je tako savršena i vrijedna. Štoviše, pojavilo se mišljenje da je žena savršenije biće od muškarca, ne samo zbog toga što rađa novi život nego i zbog osjećajnih i umnih značajki. Činjenica da je žena stvorena od ljudskog bića, a ne od zemlje, postala je dokazom njezine superiornosti. Dubr. plemkinja Marija Gundulić, supruga Nikole Vitkova Gučetića, pridružila se toj raspravi posvetom prijateljici Cvijeti Zuzorić (Razgovor o Aristotelovoj Meteorologici – Discorsi sopra le Metheore d’Aristotele, 1584). Po njezinu mišljenju, muškarci govore da su žene nesavršen spol zato što su to pročitali i naučili, a kada sami o tome razmišljaju osjećaju drukčije, vole žene i smatraju da je ženski spol savršen, čak i savršeniji od muškoga. U stvarnosti, žene su živjele ovisno o društvenom i obiteljskom statusu. I njihov se pravni status razlikovao od sredine do sredine.

Predgovor Marije Gundulić djelu Discorsi sopra le Metheore d’Aristotele (Venecija,1584) Nikole Gučetića

Dubrovački srednjovjekovni pravni sustav počivao je na rimsko-bizantskom naslijeđu, dograđenom i preoblikovanom prema potrebama autonomnoga grada. Taj je pravni okvir s jedne strane štitio žene zakonima o zaštiti miraza, a s druge ih je strane tretirao kao tek djelomično poslovno sposobne osobe. Žena je morala znatno više paziti na svoje ponašanje. Od nje se očekivalo da bude stalno zaposlena i obdarena mnogim vrlinama, osobito stidljivošću, skromnošću, čednošću, šutljivošću i umjerenošću. Nakon odgoja u kući, mlade su žene odlazile u kuću muža ili u samostan, prema odluci oca ili tutora. U Dubrovniku su se rano udavale, oko šesnaeste ili osamnaeste godine, i potom rađale djecu, prosječno svake druge godine. Smrtnost u porođaju i trudnoći bila je vrlo visoka pa su trudne žene redovito sastavljale oporuku računajući na mogućnost da neće preživjeti porođaj. U muževoj kući živjele su nešto slobodnije nego u očinskoj, ali su ipak ugl. bile ograničene na život unutar kuće jer nisu sudjelovale u poslovima vezanim uz javni život grada. Izlasci uglednih žena, a pogotovo djevojaka, svodili su se na odlaske u crkvu i posjete rođacima, a neki pisci, među kojima i Gučetić, prosvjedovali su čak i protiv toga da borave na prozoru. Po njegovu mišljenju, plemićkim djevojkama dolikuje sjediti kod kuće i učiti kuhati, vesti, presti i tkati, jer će samo takve, umjerene i razborite djevojke, biti na čast obitelji i plemićkom statusu. Žene iz nižih društv. slojeva bile su mnogo slobodnije i gospodarski aktivnije. Javni prostor, glasoviti mediteranski trg, bio je rezerviran za muškarce, dok je dužnost žena bila čuvanje kućnog ognjišta. Česta odsutnost muževa zbog trg. poslova povećavala je njezine nadležnosti domaćice i gospodarice. Muškarci su odlučivali o raspodjeli novca, obiteljskoj imovini, brakovima i karijeri potomstva, a žene su upravljale kućanstvom u svakodnevnim aktivnostima. Nadgledale su rano obrazovanjedjece i imale gl. ulogu u kućnim ritualima i pobožnosti. Ženski prostor bili su kuća i susjedstvo, dok su prostorom polit. moći i javnoga života gospodarila muška vlastela. U obitelji i susjedstvu žene su stvarale svoje mreže, koje nisu bile povezane nitima politike, moći i staleških veza, nego prijateljstvom i solidarnošću. Stroga zatvorenost i bilinearnost dubr. vlastele davala je iznimno značenje čistoći njihova plemićkog podrijetla. Za plemićki status bilo je nužno imati majku plemenite krvi. Tako je podrijetlo žena u dubr. prilikama bilo mnogo važnije za vlasteosku stalešku politiku nego u drugim grad. republikama toga doba. Međutim, pripadnost povlaštenom staležu nije omogućivala dubr. vlastelinkama da ostvare politički i društv. utjecaj, kao što su činile plemkinje u eur. gradovima i na dvorovima. Imale su određeni društv. utjecaj koji su stjecale ugledom obitelji, plemićkim statusom i mirazom, odijevanjem, ponašanjem i krugovima u kojima su se kretale. Model ponašanja, koji je dubr. društvo zahtijevalo od svih žena, za vlastelinke je bio postrožen zahtjevima staleža. Znalo se koliko novca djevojka mora donijeti u miraz, a ako obi-telj nije bila dovoljno imućna, sve kćeri za koje nije bilo novca morale su poći u samostan sv. Klare, ne po pozivu vlastitoga duha, nego zato što nisu imale miraz. Broj onih koje su u samostan stizale po obiteljskoj odluci znatno je nadmašivao broj djevojaka koje su o tome osobno odlučile. Mnoge od njih bile su zaređene vrlo mlade, čak i mlađe od deset godina. Unutar zidina samostana, »mrtve za svijet«, neke su odrastale u vjerskoj duhovnosti i molile za one koji su ostali u svijetu, ali su mnoge provodile život čupajući kosu i »tukući u kame«. U poslovnom životu dalm. gradova žene su teško nalazile svoje mjesto. Statuti su im dopuštali trgovanje, raspolaganje stečenim dobrima, ulazak u bratovštine i sudjelovanje na sudu, ali uz velika ograničenja. Mirazni sustav uvelike je utjecao na smanjivanje njihove gosp. djelatnosti. Uvriježeno shvaćanje o slabosti, lakomislenosti i neznanju žena urodilo je time da su statuti štitili njihovu imovinu kao da je riječ o pupilima. Svu brigu o tim dobrima vodili su muški rođaci ili službenici općine. Naime, žene u to doba nisu bile u potpunosti pravno sposobne pa nisu mogle samostalno nastupati u sudskom procesu i u javnim poslovima, nego tek preko posrednika. No, bez obzira na ograničenja, trg. duh koji je vladao u Dubrovniku i u drugim gradovima, zahvatio je i žene. Njihovo sudjelovanje u privredi uvelike je ovisilo o tome kojem su staležu pripadale. Neke su plemkinje vodile velike poslove i raspolagale velikim svotama novca, ali su, statistički gledano, žene nižega društv. položaja imale mnogo šire mogućnosti za privr. djelatnosti. One su imale i veća prava u odnosu prema mužu i rođacima te su slobodnije raspolagale imovinom, kako vlastitom tako i onom stečenom u braku. Zbog potrebe za dodatnom zaradom, uz kućne obveze prihvaćale su različite poslove. Žene iz viših građ. slojeva, supruge veletrgovaca, antunina i lazarina, u mnogočemu su slijedile način života vlasteoskih žena, ali su ipak bile slobodnije od njih. Imale su visoke miraze, nakit i raskošne haljine, lijepe kuće te sluškinje i sluge. Neke od njih bile su upisane i u bratovštinu antunina pa su i njihova imena zabilježena u matrikuli te bratovštine i u genealogiji antunina. Članstvo u bratovštini bila je jedna od mogućnosti njihova života izvan kuće i obitelji, a donosilo im je i društv. prestiž. Pučanke iz nižih slojeva obrađivale su zemlju, vlastitu ili zakupljenu. Neke su žene imale stalna zanimanja: pekarice, predilje, tkalje, krčmarice, piljarice, pralje. Žene obrtnika nerijetko su pomagale muževima u njihovim djelatnostima. Siromašne su žene radile u najmu ili su prihvaćale službu za stan, hranu i malu plaću. Udane žene poslovale su uz dopuštenje muža ili sina, uz njihovo posredovanje. Oni su ih zastupali i u poslovima i na sudu. U velikom broju slučajeva tražilo se i odobrenje grad. vijeća. Zakonska prava udanih žena bila su u tom smislu uža od prava udovica, no mnoge su ipak bile vrlo djelatne jer su ih muževi, odlazeći na trgovačka ili diplomatska putovanja, imenovali prokuratoricama svojih dobara. Tada su im se otvarale mogućnosti svakovrsnoga gosp. djelovanja koje im inače ne bi bilo dostupno. Udovica je u Dubrovniku bilo mnogo, zbog dobne razlike između njih i muževa, pa je problem njihova zbrinjavanja imao široke razmjere.Žene nisu nasljeđivale muževu imovinu, nego su dobivale samo pravo doživotnog uživanja prihoda s njegovih posjeda. Ako bi muževom oporukom bila imenovana gospodaricom, žena je dobivala velika ovlaštenja nad imovinom i nad maloljetnom djecom. To nije bilo riješeno pravnim propisima, nego je odluka bila u potpunosti prepuštena volji oporučitelja. Žene koje nisu imale pravo uzufrukta ni uzdržavanje zapadale su u bijedu zajedno s djecom. Morale su se zaduživati, zalagati nekretnine ili sklapati ugovore o uzdržavanju sa zetovima i drugim rođacima, pogotovo ako su htjele priskrbiti miraz kćerima. U slučajevima krajnje oskudice udovice su tražile pomoć općinskih vlasti ili tutora svoje djece, koji su bili ovlašteni da odlučuju o njihovu uzdržavanju. U posebnim je okolnostima udovički položaj donosio prednosti. Bez obzira na ograničenja, žene su mogle slobodnije poslovati nakon smrti muža nego za njegova života. Sjajni poslovni uspjesi pojedinih žena pokazuju njihovu vještinu i sposobnost da vode poslove jednako dobro kao i muškarci. Međutim, to su mogle ostvariti samo u iznimnim okolnostima. Nasuprot tim primjerima, većina žena proživjela je cio život pod patronatom muškaraca, ograničivši nadležnosti, znanja i sav svoj svijet na kućni, obiteljski život. Žene nisu imale jednake mogućnosti obrazovanja kao muškarci. Nisu pohađale školu, nego su u kući dobivale poduku o kućanstvu i osnovama kršć. vjere, braku i djeci. Nije bilo uobičajeno slati djevojčice u samostan radi izobrazbe, kao u Italiji. Čak su i među vlastelom rijetki smatrali da njihove kćeri moraju steći neka druga znanja. Među trg. ženama bilo je onih koje su znale pisati i računati pa su vodile muževe poslove za njegove odsutnosti. Međutim, nešto više od osnovne pismenosti na hrvatskom ili tal. jeziku bilo je vrlo rijetko među ženama. Sredinom XV. st. Benedikt Kotrulj se opravdavao pred sugrađanima zbog toga što je školovao kćeri. Taj slučaj bio je izniman, no ipak je naznaka novoga mišljenja, koje će u sljedećem stoljeću doći do izražaja u nekoliko samosvjesnih žena: C. Zuzorić, M. Gundulić, Nikoleta Rastić, Margareta Menčetić i sestre Julija i Nada Bunić, a od potonje se sačuvala i pjesnička zbirka Obrana rima i proza gospođe Speranze Vittorije Bona, u obranu njezine časti, a protiv onih koji su je oklevetali svojim rimama (Difesa de le rime et prose de la signora Speranza, et Vittoria di Bona in difesa di suo honore, et contraquelli, che ricercò farli infamia con sue rime, 1569). Sve su to žene novog doba koje nisu bile samo nadahnuće muških stihova, nego su izravno sudjelovale u duhovnom životu grada. Humanistički senzibilitet prema osobnosti isticao je značajke ženskog uma i, barem u nekim slučajevima, urodio povećanom ženskom samosviješću i muškim divljenjem. Najbolji primjer dao je N. Gučetić, učinivši suprugu Mariju i C. Zuzorić sudionicama platoničkih dijaloga o ljepoti i ljubavi (Dijalog o ljepoti / Dijalog o ljubavi – Dialogo della belleza / Dialogo d’amore, 1581). Onima koji se čude što je u platoničke dijaloge uveo dvije žene poručuje da one mogu bolje od ostalih raspravljati o ljubavi i ljepoti, kojima ih je priroda darežljivo obdarila, ali i to »da žene mogu bolje od muškaraca usvojiti svaku znanost, jer spoznaje dolaze preko osjeta, a ženski je osjet istančaniji, pa im je i um savršen«. Njegova supruga Marija ostavila je i osobno motrište o ženama i njihovu položaju u odnosu na muškarce, u glasovitoj obrani prijateljice C. Zuzorić. Međutim, nova »jednakost« bila je ograničena na područje književnosti i učenosti, dok u stvarnom životu nije bilo nikakvih promjena, štoviše, položaj se žena čak pogoršao. Dubr. žena u renesansi je i dalje bila ovisna o muškarcu, a njezina gospodarska uloga bila je drastično manja nego u sr. vijeku. Procvat trgovine u kasnom sr. vijeku doveo je do ograničenja poslovnih prava i mogućnosti žena, pogotovo onih koje su pripadale višim društv. slojevima. Upravljanje kapitalom pripadalo je samo muškarcima. No, upravo je razmišljanje o ljubavi i ljepoti, ženskom umu i vrlinama, otvorilo proces emancipacije žena. Nakon kriza kasnoga srednjovjekovlja, eur. stanovništvo se povećalo i diversificiralo, što je omogućilo različite oblike društvenog i privatnog života. Reformacija i katolička obnova na neko su vrijeme potisnule značenje tih promjena, jačanjem sprege crkvenih i svjetovnih institucija u nadzoru nad privatnim životom čovjeka, no idejni temelji novog odnosa pre-ma ženama, ljubavi i odnosu žena i muškaraca bili su postavljeni. (→ KONTRADOTA; PIR; PRĆIJA)