TURČIN

TURČIN, lik u komediji Tripče de Utolče.

Pojavljuje se u prvom prizoru četvrtoga čina i četvrtom prizoru petoga čina. Riječ je o Mandinu izgubljenom bratu, sada Mahmutu, pravim imenom Frančesko, sinu Draška Grubišića Korčulanina. Turci su ga oteli na moru kad je kao dijete išao u Apuliju: »Fuste me su turske, djetetom u Pulju hodeći, uhitile« (V, 4). Prije otkrivanja identiteta Turčin je jedan od Mandinih udvarača, koji se sukobi s Pedantom Krisom jer ovaj vjeruje da će mu omesti susret s Mandom koji je dogovorila Anisula pa ga želi otjerati. Govori mješavinom turcizama (čopek gidisi, đidija haramzada, hič aman, valahe), usmenoepskih (moje svitle sablje, vitkoga kopja, junačkoga konja) i petrarkističkih sintagmi: »I neka viđu hoće li mi on branit da moje srce ne želi onu vil od planine, da moje usti ne hvale, ne slave nje crne oči, ruse kosi, bijelo lice, rumene (uh!) prsi, koje lirom cafte. A valahe, kad šeta, mni mi se da gorska ljubav š njome tanac vodi; a kad veseli, slatki smih nje rumeni obraz obujmi, valahe, tada se svitli raj otvori, a proljetje veselo u mirisu rajskoga cvitja dojde. Vilo lipa, ukaži tvoj svitli obraz u tvojoj ljubavi, uh!« (IV, 1); »Ma ȍvo moje svitle zvizde danice. – Svitla zvizdo danico, pomiluj, rob tvoj umire!« (V, 4). Komičnost lika zasnovana je ponajprije na kontrapunktiranju njegova ratobornoga karaktera (»tako mu ću ončas i usjeć glavu«, V, 4) i ljubavnog uzdisanja opremljenoga standardnim repertoarom mnogo puta upotrijebljenih figura, a efekt pojačava uzvik »uh«, zacijelo i način na koji je cio monolog bio izgovoren. Turčin je jedan iz galerije Držićevih likova kojemu je bila namijenjena uloga ironiziranja lošega petrarkiranja, a možda nije slučajno da je poturčenikovo pravo ime identično imenu autora Kanconijera. Što iz Turčinovih, što iz replika drugih likova saznaje se i za dvije stereotipne predožbe o Turcima: homoseksualnost i neukost. Naime, gledajući sukob Krise i Turčina, Nadihna potiho priželjkuje: »A jeda ga priguziči oni Turčin! Dinar ti, – dohiti ga!« (IV, 1); kad mu se Krisa obrati mješavinom hrvatskoga i latinskoga (»Mustafa Turčine, hic nolo te«), odvrati: »Bre, kojim jezikom besjediš?«, čime se sugerira Turčinova neobrazovanost.