TOVJERNA

TOVJERNA (tal. i lat. taverna: krčma, gostionica), ugostiteljski objekt koji posjetitelju nudi usluge okrepe, najčešće u obliku pića i jela, a katkad i noćenja.

Povijest ugostiteljstva razlikuje nekoliko tipova takvih institucija: svratišta, krčme i točionice. Svima je zajedničko da su u predmoderno doba bila središta nar. kulture, i u gradu i na selu. Osnovni je kriterij podjele vrsta usluga koje objekti nude te društv. sastav klijentele. Svratište je većinom bilo smješteno u gradovima, a pružalo je kratkoročni smještaj i okrepu. U nekim dijelovima Europe svratišta su nerijetko bila specijalizirana za ugošćivanje putnika viših društv. slojeva. Krčma je većinom nudila samo okrepu, no diljem Europe mogle su se naći krčme koje su nudile i prenoćište. Jedna od bitnih karakteristika krčmi bila je ta što je njezina ponuda napitaka obvezatno uključivala i vino, a to nije bila nužnost za svratišta i točionice. Ponuda krčme u zap. Europi većinom je bila, kao i svratišta, usmjerena prema imućnijim gostima. Točionica je većinom ponudu usmjeravala prema klijenteli nižega društv. statusa. Ponuda se sastojala od različitih napitaka, a katkad i jela. Iako rijetko, mogu se naći i primjeri točionica koje su nudile prenoćište, no u osnovi su bile mjesta samo za konzumaciju napitaka. U srednjovj. društvu krčma je svakako imala više funkcija, a njezinu važnost u životu srednjovj. Dubrovnika sugerira i činjenica da Statut iz 1272. na nekoliko mjesta spominje krčme. Jedna od bitnih funkcija krčme svakako je bila distribucija vina na malo jer je Statut određivao da se u Dubrovniku za trgovanje vinom na malo mora posjedovati krčma. U protivnom bi prekršitelj morao platiti kaznu od dvadeset pet perpera ili bi izgubio vino (Statut, lib. 6, c. 38). Krčma je imala i društv. funkciju jer je, uz crkvu i grad. trg, bila jedno od važnih skupljališta puka, što se može vidjeti i u djelima M. Držića: fabula Dunda Maroja dijelom se odvija pred krčmom, gdje se susreću našjenci u Rimu. Naime, u komediji se spominju četiri oštarije: Miseria (Bijeda), Ludos, Oštaria della grassezza (Kod obilja) te Oštaria della campana (Kod zvona). Prema riječima Tripčete Kotoranina, Dubrovčani odsjedaju u oštariji Miseria, dok je Maro odsjeo u della grassezza. Poslije će Pomet nekoliko puta spomenuti Campanu, gdje će Popiva pronaći Dunda Maroja, dok će, primjerice, Gulisav Hrvat odsjesti u oštariji della grassezza (IV, 3; 8; V, 1), što je i primjereno slugi bogatoga gospodara Ondarda. U drugom prologu Tirene spominje se Bojkovićeva krčma, koja nije bila samo Obradovo utočište nego je nedvojbeno imala nekakvu ulogu u Držićevu životu. Krčma i krčmarica spominju se i u sačuvanim ulomcima Pjerina. Motiv vina u Držićevim je djelima čest, što se može vidjeti u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (Vukodlak sam sebe naziva Grizivinom i apologijski o vinu govori, 1, s. 1–8), ponešto je o vinu rečeno i u fragmentima Džuha Krpete (»Žimti, vodice, da si rujno vince, kako bi se tebi veće junaci utjecali!«), a krčme su bile jedina mjesta u Dubrovniku gdje se vino moglo nabaviti na malo. Dubr. krčme radile su tijekom cijele godine jer odredba Velikog vijeća od 28. I. 1335. govori da krčme moraju biti otvorene radnim danom, ali i za vrijeme praznika i blagdana. Važnost krčme u svakodnevnom životu Dubrovčana potvrđuje i postojanje bratovštine krčmara, koja je nadzirala prodaju vina u gradu. Dubr. krčme mogle su biti otvorene tijekom dana sve do trećega grad. zvona. Točno vrijeme rada ovisilo je i o godišnjem dobu jer se ljeti treće zvono oglašavalo oko jedanaest sati uvečer, a tijekom zimskih mjeseci oko deset sati. Bez obzira na grad. propise dio klijentele dubr. krčmi nije poštovao ta pravila pa su se pojedinci nerijetko okupljali i nakon trećega zvona, iako dubr. krčme nisu nudile uslugu konačišta. Štoviše, i gradski zduri znali su zalaziti u krčme tijekom noćnih obilazaka grada. Ipak, većinu klijentele dubr. krčmi činili su mali grad. obrtnici, grad. službenici i najamni radnici. Pov. izvori ne svjedoče česte posjete vlastele i grad. trgovaca krčmama, no zacijelo su i oni povremeno u njih zalazili. Iako je piće (vino) bilo gl. artikl, neke su krčme nudile i hranu. Cijena mesa prodavanog u krčmi prema odredbi Malog vijeća iz 1504. nije smjela biti manja od cijene po kojoj su ga prodavali grad. mesari. Hrana nije bila glavni razlog zašto su Dubrovčani i putnici namjernici zalazili u krčme; činili su to zbog »dobre kapljice« i dobrog društva. Posjećivali su ih i zbog drugih oblika zabave: osim konzumacije vina i razgovora, posjetitelj je mogao zaigrati i igre s kockama ili kartama. U srednjovj. Dubrovniku takve igre nisu bile zabranjene pa je često dolazilo do svađe ili tuče zato što se igrači nisu mogli dogovoriti oko rezultata. Zakon je jedino branio pozajmljivanje novca igračima da bi se posredno spriječilo igranje hazardnih igara. Moguće je da se gost mogao zabaviti i slušanjem glazbe i plesom, jer postoje podaci o glazbenicima u krčmi. Međutim, iz izvora nije sasvim jasno jesu li oni redovito svirali ili su u njih zalazili i sami tražeći zabavu. Valja napomenuti da žene nisu bile česte posjetiteljice dubr. krčmi, jer su zbivanja, pod utjecajem alkohola, često znala izmaknuti nadzoru i prerasti u nasilničko ponašanje. Osim toga, muškarci su se uz piće šalili, nerijetko na račun žena. Krčma je bila dio javnoga prostora i života nepogodna za žene, kojima su uobičajena uloga i mjesto bili kućanstvo i obitelj. Nije nemoguće da su prostitutke posjećivale i dubr. krčme. Iako ih izvori ugl. ne bilježe, važno je pripomenuti da se na prostoru grada zvanom Castelletum, gdje su se okupljale grad. prostitutke, nalazilo nekoliko krčmi pa je vjerojatno da su i ondje pronalazile klijente.