TORBARINA, JOSIP

TORBARINA, JOSIP, hrvatski anglist, komparatist i prevoditelj (Račišće na Korčuli, 19. IX. 1902 – Stratford, Velika Britanija, 22. VIII. 1986).

Anglistiku diplomirao na Sveučilištu Cambridge 1926, a disertacijom Italian Influence on the Poets of the Ragusan Republic doktorirao na Sveučilištu u Londonu 1930. Utemeljio je studij anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je bio lektor za engl. jezik od 1934, docent od 1941, izvanredni profesor od 1945. te redoviti profesor od 1950. Od 1956. bio je redoviti član JAZU. Najvažnije njegove studije objavljene su u knjizi Kroatističke rasprave (1997). Unutar dosljedno pozitivističko-filološki usmjerenog opusa, u anglističkom se dijelu ističu prijevodi i kritički komentari djela Williama Shakespearea Vesele žene windsorske (The Merry Wives of Windsor), Mjera za mjeru (Measure for Measure), Troilo i Kresida (Troilus and Cressida), Macbeth, Romeo i Giulietta (Romeo and Juliet), Hamlet i Cymbeline, a u kroatističkom prijevodi latinista i komparativna kontekstualiziranja Šiška Menčetića, Džore Držića, Marina Držića, Dinka Ranjine, Dominka Zlatarića, Mavra Vetranovića, Petra Zoranića, Petra Hektorovića te Saba Gučetića Bendeviševića. U komparatističkim radovima upozoravao je na sličnosti pojedinih izbora s obzirom na žanrovske konvencije, motivske sklopove i retoričke postupke pa kao što je filološkom analizom u tekstu prisutne onomastike te višekratne upotrebe termina argosy, u radu Argosy ili: što engleski rječnik duguje Dubrovniku (1933) dokazivao Shakespeareovu obaviještenost o Dalmaciji, tako je u radu Dubrovački Romeo i Giulietta (1975) analizirao tragediju Dalida S. Gučetića Bendeviševića i Shakespeareovo potonje djelo s obzirom na njihov zajednički izvor, tragediju Adriana Luigija Grota, a u radu Palmotićev Pavlimir i Shakespeareova Oluja (Mogućnosti, 1976, 12) pronašao zajednički predložak tim djelima u legendi iz Ljetopisa popa Dukljanina, preuzetoj u djelu Kraljevstvo Slavena (Il Regno degli Slavi, 1601) Mavra Orbinija.

M. Držićem se usputno bavio već u engl. knjizi Talijanski utjecaji na pjesnike Dubrovačke Republike (1931), a svoje je uvide proširio u radu Marin Držić, pjesnik (1967). Priklanjajući se općem sudu kako je u Držićevu kanconijeru petrarkizam klišejiziran, jednoličan, repetitivan i derivativan, pokazao je da se svodi na puko oponašanje metričkog i stilskog repertoara pjesnika XV. st., osobito Š. Menčetića, što je dokazao isticanjem pojedinih doslovno preuzetih sintagmatskih rješenja, da bi zatim ustvrdio kako je prava Držićeva poezija u dramama, u funkcionalnoj versifikacijskoj raznolikosti Hekube te u prozi komedija. U komedijama se petrarkističke konvencije rabe ironično, parodiranjem općih mjesta talijanskih i dubr. petrarkista, katkad, kao u Tireni, i samoga Držića, dok jezik općenito obogaćuje toponimika i onomastika Dubrovnika i dubr. okolice te »možda i suviše slobodna sočnost u izrazu« preuzeta iz »bogatog« jezika ulice, iz čega nastaje »vijonovska i rableovska poezija dubrovačkih ulica po kojima se natiskuju kortižane i godišnice, hotimice i hotimičari, leri i gomnari«. Muzikalnošću ritma i bogatstvom vokabulara, kojim se u dramama precizno opisuje obilje pojedinosti iz svakodnevnog života, ostvaruju se poetske kvalitete nedostignute u lirici. Premda je isticao aluzije koje pokazuju Držićevo dobro poznavanje klas. literature, osobito Plauta i Horacija, zaključio je kako upravo »dorečenost i evokativnost pjesničkog izraza« trajno osigurava »život i živost« komedijama. Kako pokazuje ocjena Hekube kao »najzrelije i najsavršenije« Držićeve drame u stihovima, Torbarina nije smatrao sâmo posezanje za tradicionalnim temama, motivima i postupcima estetskim nedostatkom, nego je djela procjenjivao po umijeću upotrebe odabranih elemenata. Stoga ni u radovima Šekspirske teme u djelu Marina Držića (1967) te Ivanjska noć u djelu Držića i Shakespearea (1970) pri vrednovanju nije dao bezuvjetnu prednost Shakespeareu te tvrdio da »kao plautovska komedija, Shakespeareova Komedija zabuna, kojoj su kao uzor poslužili Plautovi Menaechmi i Amphitruo, zaostaje za Držićevim Skupom, koji se osniva na njegovoj Aululariji«. Navodeći zajedničke motive poput zlata koje kvari ljude (Skup i Timon Atenjanin), naplate grijeha mladosti u starosti (Dundo Maroje i Macbeth), preobrazbe u magarca (Stanac i Vratilo), preodijevanje žene u muškarca (Dundo Maroje i Dva veronska plemića), posezanje za određenim literarnim tipovima, kao što su škrtac (Skup i Dundo Maroje te Shylock) ili vilinski obješenjak (Plakir i Puck), ili konvencionalnim zapletima (Pjerin i Komedija zabluda, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Venera i Adon) te kompozicijske izbore poput vremena radnje i miješanja planova (Grižula i San ivanjske noći), objašnjavao ih je zajedničkim izvorom humanističke tradicije, dok je europsko folklorno naslijeđe izvor tematsko-motivskog sklopa »luđačke, ivanjske atmosfere« ključnoga za sve Držićeve pastirske igre kao i za San ivanjske noći. Kao što se općenite oblikovne podudarnosti izvode iz zajedničke knjiž. tradicije i sličnosti uvjeta kaz. izvedbe te negativnog statusa glumačkog zvanja u sredinama u kojima su autori djelovali, pojedine se razlike u upotrebi motiva i obradi tema, poput odnosa prema Židovima (Sadi i Shylock), tumače drukčijim pov. prilikama u Dubrovniku i Londonu. Dok podudarnosti u djelima dvaju međusobno nepovezanih autora potječu iz »zajedničkih pučkih vjerovanja i iz jedne zajedničke pastoralne tradicije«, najvažnija je analogija sa Shakespeareom u »savršenom umijeću i vještini« kojom Držić »isprepleće i stapa u jednu skladnu cjelinu tri razna plana, tri posebna svijeta: imaginarno carstvo vila, stvarni svijet dubrovačkih građana i vlastele, i realistični svijet vlaha ili seljaka iz dubrovačke okolice«.

Podijelite:
Autor: Tomislav Brlek