TAMNICA

TAMNICA, naziv za zatvor pooštrena režima u prošlim razdobljima te stilski obojen izraz za zatvorsku kaznu.

Ulaz u tamnicu »zmaj«, Knežev dvor, Dubrovnik

Kod M. Držića i u njegovo doba naziv širokoga semantičkoga polja koje pokriva današnje pojmove zatvor, pritvor i dužnički zatvor. Utamničenje se u srednjovj. Europi isprva koristilo pretežito kao mjera da se optuženik zadrži na raspolaganju sudbenoj vlasti do dovršenja kaznenoga postupka (današnji pritvor) te kao mjera prisile nad dužnikom koji nije ispunio dospjelu obvezu, a koju država primjenjuje u vjerovnikovo ime (dužnički zatvor). No već se tijekom sr. vijeka lišavanje slobode uspostavilo i kao prava kazna, primarna ili supsidijarna. Taj je razvoj potaknut trima čimbenicima: utjecajem penitencijalne prakse kanonskoga prava; uzdizanjem slobode kretanja i vremena među temeljne društv. vrijednosti u razvijenim trg. sredinama; teškoćama naplate novčanih kazni. Spomenuti faktori djelovali su i na razvoj dubrovačkoga penalnoga sustava, u kojem je već u XV. st. zatvor postao jednom od stožernih kazni. Tamnice su u sr. vijeku i renesansi nerijetko bile smještene u zgradi u kojoj su bili i državni uredi, sudnice, pa i reprezentativne prostorije (npr. u Dubrovniku Knežev dvor, u Veneciji Duždeva palača). Izolacija je bila iznimka, a ne pravilo: u tamnici je obično boravilo više zatvorenika, a komunikacija kroz vratašca ili prozore s vanjskim svijetom u načelu se nije branila (Sabu Bobaljeviću čak je 1546. bilo odobreno da pred svojom tamnicom postavi klupicu za posjetitelje). Ipak, neke od tamnica bile su neudobnije i nepristupačnije pa time i teže (u Dubrovniku tamnice »od pučine« u juž. krilu Dvora, a osobito podrumska »sekretarica«). Počiniteljima teških zločina i okorjelim zločincima tamnički je režim bivao postrožen, primjerice, osuđeniku su se okivale ruke ili noge (o čemu Držić govori u pismu Cosimu I. Mediciju 2. VII. 1566, spominjući slučaj levantinskoga trgovca, kao i slučaj mladića koji je sudjelovao u ranjavanju nekoga plemića), smještao se u samicu ili podzemne prostorije s malo svježega zraka i svjetla, vrata su se smjela otključavati samo uz posebno dopuštenje ili su se zazidavala (osim prozorčića za dostavu hrane), onemogućavana je komunikacija s drugima. Postojale su posebne tamnice za žene. U Držićevo doba u tamnicu su zatvarani i plemići koji su počinili teški zločin, no ta je praksa u sljedećim stoljećima postupno nestala. Zatvorenici nisu podvrgavani prisilnome radu. Morali su se sami pobrinuti za hranu, odjeću i ostale potrepštine; katkad su primali potporu iz milodara i oporučnih zapisa, tek u rijetkim primjerima iz državne blagajne. Čuvar tamnica, ujedno i ključar Kneževa dvora, imao je zadaću nadzirati utamničenike te se brinuti o njihovim prijekim potrebama (npr. o liječenju). Iz tamnica se nerijetko bježalo, katkad i kroz septičke kanale (što spominje u jednom pismu iz 1559. i nadbiskup Lodovico Beccadelli). U Dubrovniku se u tamnici katkad izvršavala smrtna kazna, kad je djelo bilo politički osjetljivo pa se htjela izbjeći javna egzekucija (1529. u tamnici je sjekirom odrubljena glava tajniku Francescu Silvanu iz Macerate, osuđenom zbog izdaje i pronevjere). (→ KAŽNJAVANJE)