SULEJMAN II. ZAKONODAVAC

SULEJMAN II. ZAKONODAVAC (KANUNI, arap. Qānūnī: zakonodavac, po eur. historiografima VELIČANSTVENI ili VELIKI), osmanski sultan od 1520 (Trabzon, 6. XI. 1494 – Siget, 6/7. IX. 1566).

Za njegove duge vladavine osmanska je moć dosegnula vrhunac, a Carstvo najveće teritorijalno proširenje osvajanjima ostataka Srbije, većega dijela Slavonije i Ugarske, otoka na Egejskom i Jonskome moru, dijela Gruzije, Krima, Mezopotamije, Jemena,Tripolisa, Tunisa i Alžira. God. 1521. zauzeo je Šabac i Zemun, opustošio ist. Srijem te nakon dvomjesečne opsade ušao u Beograd, ključnu tvrđavu za prodiranje u sr. Europu. God. 1522. osvojio je Rod; 1526. krenuo na Ugarsku te je, prešavši Dravu kraj Osijeka, potukao na Mohačkom polju vojsku hrv.-ug. kralja Ludovika II. Ubrzo je napustio Ugarsku kako bi suzbio pobunu u Maloj Aziji. God. 1529. krenuo je na novi vojni pohod, dopro do Beča i opsjeo ga (prva opsada Beča), ali je bio odbijen. Drugi njegov prodor prema Beču 1532. zaustavio je Nikola Jurišić krajKőszega, nakon čega se osman. vojska vratila, pustošeći Štajersku, Podravinu i Posavinu. God. 1535. s Francuskom je sklopio polit. ugovor i trg. konvenciju; 1536. postavio je za zapovjednika cijele osman. flote (kapudan-paša) Hajredina Barbarossu, koji mu je osigurao prevlast na Sredozemnome moru i na sjevernoafr. obali, a kojega je nakon smrti (1546) naslijedio Mehmed-paša Sokolović. Sulejmanov posljednji vojni pohod na Ugarsku zaustavio je 1566. Nikola Šubić Zrinski (1508–66) pod Sigetom, gdje je Sulejman i umro. Za njegove vladavine bili su skršeni posljednji buntovnički pokreti u unutrašnjosti, bilo je organizirano sudstvo i mnogobrojnim zakonima utvrđeno kazneno pravo, bila su uređena pitanja posjeda i ovisnosti seljaka o feudalcima. Politička i gosp. moć Carstva dovela je do uspona umjetnosti i književnosti, a Carigrad (Istanbul) postao je intelektualno središte islama. Uoči posljednjega pohoda na Beč 1566. sagradio je kraj Osijeka, za prelazak vojske iz Slavonije u Ugarsku, znameniti most prema projektu Mimara Kodže Sinana, koji je ušao u povijest kao jedan od najdužih mostova na svijetu, a njegovi su ga suvremenici nazivali »osmim svjetskim čudom«.

Držićev život u cijelosti se poklapa sa Sulejmanovom vladavinom. Predbacujući dubr. vladi zanemarivanje suradnje s kršć. silama i inferioran odnos prema Turcima, u pismima Cosimu I. Mediciju više puta spominje Sulejmana II., nikad imenom, nego uvijek opisno, s tim što ga ne naziva, primjerice, »Veliki Gospodin«, nego »Veliki Turčin« (»Gran Turcho«) ili samo »Turčin«: »Nema tome dugo kako su zbog gluposti i neznatna spora s nekim Turčinom za Portu Velikog Turčina potrošili dvadeset i pet tisuća dukata, koje ne potrošiše nego ih baciše u more«; »Što se tiče brodova koji im kadšto budu zadržani za potrebe katoličke vojske, Dubrovčani su, zbog nepotrebna i neumjesna straha da se zbog tih brodova Turčin na njih ne naljuti, odskora uz prijetnju velike kazne odredili da nitko ne smije graditi ni kupovati brodova prije nego što položi veliku jamčevinu«; »Prije nekoliko godina pročulo se kako Turčin šalje vojsku da zauzme Dubrovnik, a taj im je glas pismeno dojavljen čak iz Carigrada. O tome se svuda po svijetu čulo, a oni ipak u to doba nisu ništa poduzimali da se zaštite, nego su samo plakali i kao strašljive žene očekivali da im nekim čudom pomoć padne sa zvijezda. U takvoj se nevolji nisu ni za što pobrinuli da bi joj doskočili, nego su pripremili ključeve grada kako bi ih bez ikakva otpora predali Turčinu ako dođe« (2. VII. 1566); »Dubrovački su poklisari posjetili Velikog Turčina u Nišu kraj Filipgrada i Sofije u Makedoniji i predali mu danak… (…) Još pišu da je spomenuti s velikom slavohlepnošću i nadutošću išao na svoj pohod, ali da je njegova vojska jako neraspoložena prema tom putu pa prigovara i proklinje nemir svojega starog kralja. Naši Dubrovčani bijahu na sličan način odredili dva poklisara da ih s darom pošalju Turčinu kad osobno kreće u rat« (3. VII. 1566). Od svih mjesta u pismima gdje je spomenut Sulejman zacijelo je najzanimljivije ono gdje Držić govori o zauzeću Dubrovnika kad su vlastela bila spremna bez otpora predati grad, budući da se u arhivskim dokumentima nije našlo potvrde za taj događaj. Vinko Foretić pak smatra da nije riječ o Držićevoj izmišljotini, nego da je takva vijest zacijelo došla u Dubrovnik no nije zabilježena. Držić ju je ponešto hiperbolično izložio kako bi uvjerio Cosima u opravdanost svojega prijedloga o nužnosti mijenjanja vlade (O Marinu Držiću, 1965). Inače, Držić je o Sulejmanu iznio i svoje stajalište, moralno ga okarakteriziravši atributima koji se u službenim dokumentima nikad nisu smjeli upotrijebiti: slavohlepan i nadut. (→ DIPLOMACIJA NA ISTOKU; MOHAČKA BITKA; OSMANSKO CARSTVO)