STIPČEVIĆ, ENNIO

STIPČEVIĆ, ENNIO, hrvatski muzikolog (Zagreb, 17. IX. 1959).

Studij muzikologije i poslijediplomski studij završio 1983. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu doktorirao 1993. temom Glazbena kultura u Hrvatskoj u 17. stoljeću. Od 1984. zaposlen je u HAZU. Od 2007. surađuje na projektu Cogito s Centre d’Études Supérieures de la Renaissance u Toursu. U središtu su njegova znanstv. rada hrvatska renesansna i barokna glazba te veze glazbe, kazališta i pjesništva. Priredio je mnogobrojna kritička notna izdanja (Antonio Vivaldi, Ivan Lukačić, Atanazije Jurjević, Gabriello Puliti, Tommaso Cecchini i dr.), a od knjiga ističu se Francesco Sponga-Usper: mletački glazbenik iz Poreča (1990), Hrvatska glazbena kultura 17. stoljeća (1992), Glazba iz arhiva: studije i zapisi o staroj hrvatskoj glazbi (1997), Hrvatska glazba: povijest hrvatske glazbe do 20. stoljeća (1997), Aurea aetas: The Golden Age of Music in Croatia. Essays on Renaissance and Baroque Music (2005), Glazba, tekst, kontekst (2006), Ivan Lukačić (2007). U Sieni je, u Biblioteci Comunale degli Intronati, internetskom pretragom otkrio nepoznatu knjigu Nade Bunić Obrana rima i proza gospođe Speranze Vittorije Bona, u obranu njezine časti, a protiv onih koji su je oklevetali svojim rimama (Difesa de le rime et prose de la signora Speranza, et Vittoria di Bona in difesa di suo honore, et contraquelli, che ricercò farli infamia con sue rime, 1569), najstariju poznatu knjigu jedne Dubrovkinje.

God. 2007. u milanskoj Biblioteci Nazionale Braidense otkrio je primjerke dviju zasebnih i kod različitih venecijanskih tiskara tiskanih Držićevih knjiga iz 1551 (Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, sign. Racc. Dramm. 2048; Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLVIII, u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski, sign. Racc. Dramm. 2049), o čemu je izvijestio u radu Otkrivena prva izdanja Držićevih djela u Milanu (2007).