ŠREPEL, MILIVOJ

ŠREPEL, MILIVOJ, hrvatski književni povjesničar i klas. filolog (Karlovac, 8. XI. 1862 – Zagreb, 23. II. 1905).

Studij filozofije te slavistike i klasične filologije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1886. disertacijom Akcenat i metar junačkih narodnih pjesama te od 1889. bio profesor klasične filologije. Napisao je mnogobrojne stručne radove o lat. gramatici i književnosti. Bio je prvi urednik Građe za povijest književnosti hrvatske, koju je 1897. počela izdavati JAZU. Kao knjiž. kritičar zauzimao se za realizam u hrv. književnosti, bio je pristaša brandesovske kritike, posebice se zanimao za piščevu biografiju kao izvor za poznavanje djela. Kao knjiž. povjesničar bavio se i svjetskom i hrv. književnošću (Pjesnički prvaci u prvoj polovini 19. vijeka, 1891; Ruski pripovjedači, 1894; Rimska satira, 1894; Klasična filologija, 1899; Preporod u Italiji u XV. i XVI. stoljeću, 1899).

U radu »Skup« Marina Držića prema Plautovoj »Aululariji« (1890) pošao je od tvrdnje o Držićevoj originalnosti te istaknuo njegovu osobitu vještinu da oblike tadašnje tal. književnosti spoji s građom iz dubr. života. Smatra da se Dundo Maroje ne može razumjeti bez tadašnje talijanske plautovske komedije, što argumentira sličnim motivima iz komedija Giovana Marije Cecchija. Ističući da je već Ferdo Živko Müller usporedio Plautov Ćup (Aulularia) sa Skupom (»Skup«, komedija od Marina Držića Dubrovčanina, 1879), ponovno raspravlja o toj preradbi. Opširno prepričava radnju Aulularije uklapajući ju u kontekst ant. komedije, a potom detaljno obrazlaže kako je Držić upotrijebio Plautovo djelo: nije ropski preveo Plauta, nego je razradio unutar. tehniku komedije, a radnju lokalizirao. Uklonio je poganske elemente i zamijenio ih kršćanskima. Ostale razlike (novi likovi, sekundarni ljubavni motiv, makaronski govor, lokalni kolorit i dr.) objašnjava utjecajem tal. komedije. Svrha uvođenja novih elemenata jest ilustracija dubr. prilika, što je nametnuto zakonima tadašnjeg ukusa. Drži da je radnja Skupa razvučena s obzirom na zbijenu Aululariju, što smatra umj. nedostatkom. S druge strane priznaje »da je znatan dio Držićeve komedije plod njegove mašte«; tako je žrtvovao »neke ljepote izvornika latinskoga, ali je u drugu ruku dobio novih prizora, koji su na diku komediji njegovoj«. U Držićevoj preradbi Aulularije opaža dvije znatne razlike prema izvorniku: samostalnu lokalizaciju i prozu. Zaključuje da je na Držića utjecala preradba Aulularije tal. komediografa Giovanbattiste Gellija, čija je komedija Torba (La Sporta) prikazivana i prvi put objavljena 1543. u Firenzi te da ju je Držić morao poznavati. Šrepelove je tvrdnje o utjecaju Gellijeve komedije na Držićev Skup opovrgnuo Vatroslav Jagić raspravom Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća (Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn., 1900).