ŠPANJOLSKA

ŠPANJOLSKA. Početkom XVI. st. španjolska kultura i književnost ušle su u takozvani zlatni vijek, koji je potrajao do kraja XVII. st.

Karta Barcelone, Civitates orbis terrarum, 1572.

Ta dva stoljeća, koja uz minimalna odstupanja odgovaraju vladavini habsburške kraljevske kuće, doba su vladavine španj. ogranka te loze ne samo Španjolskom u užem smislu riječi nego i golemim dijelom svijeta na europskom i amer. kontinentu. Španjolska je tada bilanajjača sila zap. svijeta. Prostor koji danas odgovara Španjolskoj ujedinjen je malo prije toga razdoblja: 1469. spajanjem najvećih srednjovjekovnih iberskih kraljevstava, Kastilje i Aragona, i vraćanjem zadnjih maurskih posjeda na Iberskom poluotoku pod kršć. vlast 1492. Iste je godine Kristof Kolumbo pod zastavom Kastilje doplovio do Antilskih otoka i proglasio ih španj. posjedom. Španjolskoj je otvorio mogućnost širenja na Sjevernu i Južnu Ameriku te mogućnost financiranja vojne potpore polit. projektima koje je poduzimala u Europi. Ti događaji i brz uspon Španjolske doveli su do mnogih promjena u društvu: 1492. Židovi i Mauri/Arapi iz tada osvojenog područja mogli su ostati u Španjolskoj pod uvjetom prelaska na katoličanstvo, što je u društvu desetljećima poslije proizvodilo podjele, sumnje, djelovanje španj. inkvizicije prema pokrštenicima, ali i zanimljive teološke i političko-filoz. struje koje su i te kako utjecale na kulturu, umjetnost, politiku i kolektivni imaginarij pojedinih staleža i društv. skupina.

Biblia Políglota Complutense, 1520.

Međutim, iz gospodarskoga, demografskoga, političkoga, znanstvenog i mnogih drugih očišta, najvažnije promjene unijelo je otkriće Novog svijeta. Carstvo španj. Habsburga bilo je ustrojeno kao federacija kraljevstava i potkraljevstava. Opća povijest dijeli XVI. st. u Španjolskoj na dva različita razdoblja: na vladavinu Karla I. (V.) 1516–56. te na vladavinu njegova sina Filipa II. 1556–98. Karlovo doba odgovara razdoblju najvećeg širenja u Novom svijetu i pokušaju ostvarenja universitas christiana, koje je trebala provesti baš njegova politika jer je bio najjači od kršć. vladara i htio je ostvariti jedinstvo kršć. svijeta da bi se učinkovito suprotstavio Osmanskom Carstvu u Europi i na Sredozemlju. U kult. životu to je razdoblje određeno otvorenošću utjecajima izvana, ugl. iz Italije i Flandrije, te velikoj živosti knjiž. života. Ukupni, a osobito kult. život u razdoblju vladavine Filipa II. imao je drukčiji karakter, a odredili su ga zadnji Karlovi polit. potezi, kojima je, za razliku od vlastite politike koju je zamislio i provodio za Europu, sinu ostavio samo kastiljsku krunu, a bratu Ferdinandu Habsburškom carsku. Zato je Filipova politika bila okrenuta Indijama (Novom svijetu) te eur. posjedima španjolske ujedinjene krune u Italiji i Nizozemskoj, kojima je 1580. pripojio i Portugal. On je nastavio projekt izgradnje i obrane dvaju prekomorskih potkraljevstava – Perua i Nove Španjolske, bio ključni saveznik Svete stolice u savezima protiv Turaka i vodio niz ratova i pol. inicijativa u korist katoličkih, a protiv protestantskih vladara. Španj. društvo u drugoj polovici stoljeća bilo je obilježeno tom politikom i duhom kat. obnove usklađenom sa zaključcima Tridentskoga koncila. Naziv zlatni vijek ili zlatno doba španj. književnost i kultura XVI. i XVII. st. zaslužuje zbog raznovrsnosti, brojnosti i estetskih dometa. Pojavu i uporabu toga pojma treba tumačiti i u tadašnjem kontekstu u kojem je zaživjela idilična predodžba sklada čovjeka i prirode, svojstvena tad utjecajnom neoplatonističkom učenju, a osnažena vijestima o rajskoj amer. prirodi, u koju su i španjolski i strani utopisti počeli smještati svoje filozofsko-teološko-političke zamisli o pravednoj zajednici koja, za razliku od Europe izmučene sukobima, ima budućnost. U XVI. st. provedeni su veliki kult. projekti: pojačalo se proučavanje klas. jezika (započeto u prethodnom stoljeću) i prijevodi s njih; na sveučilištu u Alcalá de Henares, koje je 1508. osnovao kardinal Jiménez de Cisneros, tiskana je Mnogojezična Biblija (Biblia Políglota Complutense, 1520) pod vodstvom filologa Elija Antonija de Nebrije, koji je prije napisao gramatiku lat. jezika (Introductiones latinae, 1481), gramatiku kastiljskog/ /španj. jezika koja je ujedno i prva gramatika jednoga neklas. jezika u Europi (Gramática de la lengua castellana, 1492) i još nekoliko filoloških djela, što je bilo presudno za to da se španj. humanisti mogu obrazovati u Španjolskoj, a ne na tal. sveučilištima kao dotad.

El Escorial

Tumačenje Biblije jedno je od najjačih područja španj. humanista XVI. st., među kojima se u drugoj polovici istaknuo fray Luis de León sa sveučilišta u Salamanki, jedan od tadašnjih najboljih prozaista (O imenima Kristovim – De los nombres de Cristo; Tumačenje Knjige o Jobu – Exposición del libro de Job). Drugo je izdanje Antwerpenska Biblija (Biblia Políglota de Amberes) pod nadzorom Benita Ariasa de Montano iz 1569–73. Religioznost je jedno od najvažnijih pitanja kojim su se bavili španjolski renesansni mislioci. U prvoj pol. stoljeća u Španjolskoj je golem utjecaj imao Erazmo Roterdamski, zagovaratelj prednosti intimne i osobne religioznosti pred kultom; taj utjecaj i duh tolerantnosti vidljiv je u književnosti, polit. filozofiji (primjerice, humanist Juan de Valdés u Dijalogu o kršćanskom nauku – Diálogo de la doctrina cristiana, 1529) i društvu; istodobno se (ugl. u Salamanci) odvijala pravno-teološka rasprava o pravu na pokrštavanje autohtonih Amerikanaca, odn. o načinima pokrštavanja (dominikanac Francisco de Vitoria i dr.). Sred. stoljeća najčitaniji tekst koji izravno govori o religioznosti bile su Duhovne vježbe (Los ejercicios espirituales, 1548) sv. Ignacija Lojolskoga, koji je zastupao potiskivanje želje za svjetovnim užitkom kao polazište za susret s Bogom. U drugoj pol. stoljeća najvažniji je bio pokret misticizma, koji se u književnosti najbolje vidi u djelima najjače pjesničke ličnosti sv. Ivana od Križa (San Juan de la Cruz), karmelićanina i lirskog pjesnika (poeme Živi plamen ljubavi – Llama de amor viva; Duhovni spjev – Cántico espiritual; Tamna noć duše – Noche oscura) te karmelićanke sv. Terezije Avilske (Santa Teresa de Jesús), autorice proznih djela Moj život (Libro de la vida) i Zamak duše (Castillo interior). Druga pol. XVI. st. općenito je bila prožeta duhom kat. protuobnove, oličenje koje je bio sam »Mudri Kralj« Filip II., a kraljevski dvorac, samostan i mauzolej El Escorial (1557) koji je dao sagraditi u arhitektonskom smislu, namjeni i unutar. uređenju najzornije pokazuje duh toga vremena. Prije gradnje Escoriala, kojim je počeo prijelaz prema arhitekturi baroka, u Španjolskoj se razvio osobit stil renesansne gradnje, tzv. plateresco, koji je zadržao bogatu dekoraciju iz prijašnjeg razdoblja (tzv. gótico isabelino), a u njegova najbolja ostvarenja pripadaju zgrade sveučilišta Salamanca i Alcalá, zgrada grad. vijećnice u Sevilli i veći broj samostana i zgrada drž. uprave u Novom svijetu (primjerice, Casa de los Montejo i katedrala u Méridi, samostan u Acolmanu i dr.).

El Greco, Sv. Jakov, Toledo, Museo de El Greco

Književnost XVI. st. opsežna je i raznolika. Tradicionalna povijest književnosti ugl. je isticala i obrađivala knjiž. tekstove u užem smislu riječi, dakle, lirsko i epsko pjesništvo, pripovjednu prozu i dramska djela te filološke i filozofsko-teološke rasprave. U novije doba ističe se golema putopisna literatura, odn. svjedočanstva napisana o Novom svijetu, o kojima još uvijek postoji prijepor pripadaju li španjolskoj ili hispanskoameričkoj književnosti, ili ih je ispravno tumačiti u jedinstvenom i složenom političkom, filoz. kontekstu vremena i imperija kao cjeline. S tim je povezano i proučavanje mentaliteta i imaginarija toga razdoblja, a zahvaljujući njemu objavljen je velik broj neizdanih ili zaboravljenih tekstova nefikcionalne i fikcionalne naravi koji su bitno upotpunili predodžbu o kulturi i društv. životu toga razdoblja i društva s obiju strana Atlantika. Povod za takav pomak dobrim je dijelom bila petstota obljetnica Kolumbova otkrića Novog svijeta. Najveći pomak tijekom cijelog stoljeća dogodio se u pripovjednoj prozi, koja se mogla širiti zahvaljujući tiskarstvu. U početku stoljeća napisan je (ili preveden s portugalskoga i francuskoga) velik broj viteških romana. Tirant Bijeli (Tirant lo Blanch u valencijskom izvorniku) iz 1490. i najčitaniji Amadis od Galije (Amadís de Gaula, 1508) uspostavili su žanrovske odrednice: viteško djelovanje temeljeno na platonskoj ljubavi i kršć. idealu podupiranja dobra i pomaganja potrebitima. Pikarski roman s antijunacima i marginalcima otvara pripovjednoj prozi nov prostor za raspravu o najtežim problemima tadašnjeg društva (Lazarillo de Tormes, 1554; Guzmán de Alfarache, 1599), pastoralni roman koji idealizira ljubav i život u prirodi dopušta čitanje na nekoliko razina (Sedam Dijaninih knjiga – Los siete libros de la Diana, oko 1558), tzv. maurski roman idealizira nestali svijet maurske elite itd. Sve važne teološke, pravne, jezikoslovne, povijesne i ine rasprave u tadašnjem društvu vode se u mnogobrojnim dijalozima, raspravama i sličnim oblicima na španjolskom i (manje) lat. jeziku, a najveći broj čitatelja imaju knjige o životima pov. ličnosti (Antonio de Guevara, Zlatna knjiga Marka Aurelija – Libro áureo de Marco Aurelio, 1528), rasprave ili naputci o duhovnosti, tiskane pjesmarice anonimnih ili autorskih romanci koje su se prenosile usmeno (cancionero ili romancero, primjerice, Cancionero de Amberes, 1550). U epici najbolje je ostvarenje Arankanijada (La Araucana, I–III, 1569–89) Alonsa de Ercille y Zúñiga. Na lirsko pjesništvo poč. stoljeća presudno je utjecala petrarkistička lirika, za što su zaslužni liričari Juan Boscán i Garcilaso de la Vega, koji je ujedno i najbolji renesansni »pjesnik na talijansku« (poeta italianista). Međutim, uz tu novu struju velik broj pjesnika zadržao je sklonost k tradicionalnim španjolskim lirskim oblicima (Cristóbal de Castillejo).

Juan Martinez de Jáuregui, Miguel de Cervantes y Saavedra, Madrid, Kraljevska akademija

Dramska djela s jedne su strane bile pastoralne igre s pjevanjem za dvor, ali i djela s psihol. razradom likova (Torres Naharro, Gil Vicente), a s druge jednočinke s prizorima iz pučke svakodnevice (tzv. paso, Lope de Rueda), entremés, iz kojih će se razviti velika španjolska dramska umjetnost XVII. st. God. 1605. objavljen je prvi dio romana Bistri vitez Don Quijote od Manche Miguela Cervantesa y Saavedre, najpoznatije djelo španjolske i svj. književnosti, koje datumom izlaska ne pripada XVI. st., ali je Cervantesov pogled na svijet iznesen u tom djelu nemoguće razumjeti bez poznavanja Španjolske XVI. st. u kojoj je živio. Španjolsku XVI. st. nemoguće je odrediti jedino bogatim političkim, društvenim i kult. procesima koji su se odvijali u njoj, tj. u njezinim današnjim granicama. Svi su oni usko povezani sa španjolskom imperijalnom politikom koja se ostvarivala prema drugim dijelovima Europe, prema Osmanskom Carstvu (što se odvijalo najvećim dijelom na Sredozemnom moru i u španj. posjedima na sredozemnim obalama) i prema Novom svijetu.

Dubrovačko-španjolski odnosi. Veze Dubrovačke Republike i Španjolske spominju se od XIV. st., a tijekom XV. st. trgovina s Pirenejskim poluotokom odvijala se ugl. na španj. brodovima. Već 1422. spominje se aragonski konzul u Dubrovniku, koji je nakon ujedinjenja Aragona i Kastilje (1479) predstavljao španj. krunu. U početku su tu dužnost obnašali dubr. vlastelini, a od 1449, nakon što je Senat građanima zabranio služenje stranim vladarima na teritoriju Dubrovačke Republike, najčešće katalonski trgovci nastanjeni u Dubrovniku. Dubr. konzulat u Kataloniji spominje se od 1428, a 1443. Đuro Klementov Gučetić (oko 1383–1462) imenovan je konzulom Barcelone u Dubrovniku. Već je 1428. Alfons V. Velikodušni (1416–58), kralj Aragona i Navarre, izdao ispravu kojom uzima u zaštitu dubrovačke trg. brodove te svojim podanicima zabranjuje njihovo napadanje. Ispravu je potvrdio 1430, 1437, 1439. i 1444, a 1445. zajamčio je Dubrovčanima slobodu kretanja i trgovanja u svojim zemljama. Slobodu trgovanja potvrdio je 1490. španj. kralj Ferdinand II. Katolički (1479–1516), no ujedno je zabranio izvoz oružja i sirovina »u zemlje Saracena i nevjernika«. Nakon što je 1504. Španjolska zauzela Napuljsko Kraljevstvo, u kojem je Dubrovnik imao trg. povlastice, Ferdinand II. potvrdio ih je ispravom iz 1507. Veze su se intenzivirale u XVI. st. za vladavine Karla V., koji je Dubrovačku Republiku, kat. zemlju na ist. Sredozemlju s mrežom konzulata i trgovačkih i pomor. veza na istoku, smatrao idealnim saveznikom u pokušaju neutraliziranja osman. prijetnji. Dubr. dominikancu Bartolu Bogišiću (oko 1475 – oko 1535) izdao je 1518. četiri isprave (potvrđene 1534), u kojima zabranjuje napade na Dubrovčane i njihove brodove, potvrđuje dotadašnje trg. povlastice na Siciliji, kao i povlastice Ferdinanda II. iz 1507. te jamči slobodnu trgovinu u zemljama španj. krune. Za vladavine Karla V. i njegovih nasljednika velik je broj Dubrovčana služio u španj. mornarici i diplomaciji. Marin Stjepanov Džamanjić – na čiju je preporuku M. Držić 1545. stupio u službu Christopha Rogendorfa – istaknuo se je kao španj. agent, posebice 1538. u jeku španj. zauzimanja Herceg Novog, dojavljujući o kretanju Osmanlija u dubr. zaleđu, dok je diplomat Vice Bune (1559–1612) bio u službi kraljeva Filipa II. i Filipa III. Flotu admirala Andree Dorije od 1532. činili su i dubrovački trg. brodovi, od kojih je dio bio silom zaplijenjen, te su sudjelovali u osvajanju Tunisa 1535. i pri pokušaju osvajanja Alžira 1541. Iako je španj. zaštita pogodovala interesima Republike, ne želeći narušiti odnose s Osmanskim Carstvom, dubr. diplomacija ishodila je 1536. od Karla V. odluku da se dubr. brodovi ne koriste u vojne svrhe, a posebice ne protiv Osmanlija. Karlov nasljednik Filip II. nastavio je podupirati Republiku pa je 1561. potvrdio sve dotadašnje povlastice, a ispravom iz 1566. zabranio je oduzimanje dubr. brodova u vojne svrhe. Zaštita španj. vladara nastavila se je i za kraljeva Filipa III. (1598–1621) i Filipa IV. (1621–65), koji su potvrdili prijašnje povlastice, a u čijoj se službi kao konzuli spominju pripadnici obitelji Ohmučević. Ratne operacije na Mediteranu potkraj XVIII. i poč. XIX. st. oslabile su polit. vezeKraljevine Španjolske i Dubrovačke Republike te umanjile važnost uloge španj. konzula.

Jedan od prigovora dubr. vladi koje je M. Držić iznio u pismu Cosimu I. Mediciju 2. VII. 1566. jest premalo poslanstava Filipu II., dok su se njegovu ocu Karlu V. poslanstva činila češće. Riječ je o prigovoru koji ima šire implikacije u koncepciji rekonstrukcije pol. ustroja Republike, naime o prevelikom obziru prema Turcima (Držić međutim ne traži ukidanje haračarskog odnosa prema Osmanlijama), a preslaboj prozapadnoj orijentaciji. Vinko Foretić objasnio je zašto su Dubrovčani češće komunicirali s Karlom V. – koji je južnu Italiju pripojio nakon 1504 – a manje s njegovim nasljednikom, dakle u razdoblju 1556–66, kad su povlastice Dubrovčana na Siciliji i u Napuljskom Kraljevstvu već bile osigurane (O Marinu Držiću, 1965). Držićeva primjedba o uništavanju mornarice bio je prosvjed protiv ograničavanja sudjelovanja dubr. brodova u kršć. floti, zbog straha da se »Turčin na njih ne naljuti«. Držić je od Cosima tražio i posredovanje kod španj. potkralja Sicilije Garcíje Álvareza de Toledo y Osorija (čija je sestra Leonor /Eleonora/ de Toledo bila prva Cosimova supruga), gl. zapovjednika kršć. flote u Mediteranu, čijim bi se autoritetom zaprijetilo svim »mlitavcima i preplašenima« koji ne bi poduprli prevrat. Zbog tur. napada na Maltu 1565. i mogućnosti da se od dubr. brodovlja zatraži uključivanje u kršć. flotu, 29. X. 1565. Vijeće umoljenih raspravljalo je o važnosti toga pitanja pa je zaključilo da se do 5. XI. mora donijeti prijedlog o ponašanju vlasnika dubr. brodova, što je i učinjeno. Od ukupno devet, najvažnija točka prijedloga (providimentum) bila je peta, koja zapovijeda svakom patronu, nokijeru ili časniku dubr. broda da – ako brod bude zadržala koja strana vlast – moraju pokušati brod izvući, a ako to ne uspiju, moraju ga napustiti i vratiti se u Dubrovnik te se javiti knezu i Malom vijeću. Kazna za nepoštivanje te odluke bilo je proglašavanje izdajicom, konfisciranje brodova i imutka. Dana 17. XI. 1566. Vijeće umoljenih sastavilo je okružnicu koja je poslana patronima u Napulj, Mesinu i Genovu, u čijem se uvodu kaže: »Knez Dubrovnika sa svojim Malim vijećem i Vijećem umoljenih. Budući da je Veliki Gospodin [tj. turski sultan] saznao da su mnogi brodovi i naši ljudi zadržani po naredbi Katoličkog Kralja i njegovih predstavnika u ovoj godini u mnogim mjestima Njegova Katoličkog Veličanstva [španj. kralj] i da su se ti brodovi sa svojim ljudima našli u armati spomenutog Kralja u namjeri da se suprotstave i bore protiv armate Njegove Visosti [naime turskog sultana], pokazao je on znakove velikog nezadovoljstva i dao nam je razumjeti da će, ako mi u budućnosti ne predusretnemo slične slučajeve Njegova Visost ustati protiv nas s najvećom našom štetom«. Politički oportunizam dubr. vlade Držić je tumačio i kao nanošenje štete domaćoj mornarici i kao zapreku podupiranja protuosmanskih akcija, odlučno tvrdeći da su »prijetnje« zapravo »upropaštavanje mornarice«, što je zacijelo prejaka tvrdnja. Josip Pupačić iznio je tvrdnju da je Držić možda bio dugogodišnji pripadnik španj. struje u Dubrovniku, čiji je naistaknutiji predstavnik bio M. Džamanjić (koji je ostvario dobre osobne veze s Karlom V., a on ga imenovao članomreda sv. Jakova, zaštitnika Španjolske) te da je u ulozi njegova »tajnoga emisara« putovao s Rogendorfom, odn. »već u to vrijeme pripadao onome krugu Dubrovčana koji je radio na čvršćempovezivanju Dubrovnika sa Zapadom, odnosno sa Španjolskom, i na oslobađanju Dubrovačke Republike od turskog pritiska« (Pjesnik urotnik /o političkim planovima Marina Držića/, 1969).Inače, u Držićevu opusu Španjolska se spominje samo u Skupu, u dvama Drijemalovim replikama, no te aluzije danas nisu jasne:»Česa? Da s’ i Španja, Franca dobude!« (III, 3); »Viva Španja! Da je zdrava naša glava!« (III, 7). Kontekst u kojem se nalaze izrazito je parodijski: odlazak u Skupovu kuću Pasimaha i Drijemalo uspoređuju s vojnim napadom na fortecu (tvrđavu), Pasimaha za sebe kaže da je »kapetan od vitovalje« (II, 7), pri čemu su njihovo oružje ražanj, čaše i različita hrana. Kad ih Skup istjera, nazivajući ih lupežima i asasinima, bježe uz Drijemalov poklik »Viva Španja!«. Oprezno su iznošene tvrdnje da je riječ o prikrivenim Držićevim prošpanjolskim stavovima umetnutima u komični kontekst. (→ FILIP II.; GENOVA; KARLO V.; UROTA)