ŠOLJAN, ANTUN

ŠOLJAN, ANTUN, hrvatski književnik i prevoditelj (Beograd, 1. XII. 1932 – Zagreb, 12. VII. 1993).

Studirao anglistiku i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U književnosti se javio potkraj 1940-ih godina. Bio je pokretač i urednik časopisa Međutim (1953), Krugovi (1955–58) i Književnik (1959–61). Objavio pjesničke zbirke Na rubu svijeta (1956), Izvan fokusa (1957), Gartlic za čas kratiti (1965), Gazela i druge pjesme (1970), Čitanje Ovidijevih Metamorfoza/Rustichello (1976), Bacač kamena (1985), Prigovori (1993), knjige priča Specijalni izaslanici (1957), Deset kratkih priča za moju generaciju (1966), Obiteljska večera (1975), Hrvatski Joyce i druge igre (1989), romane Izdajice (1961), Kratki izlet (1965), Luka (1974), Drugi ljudi na mjesecu (1978), knjige eseja i feljtona Zanovijetanje iz zamke (1972), Sloboda čitanja (1991), Prošlo nesvršeno vrijeme (1992), književnokritičku zbirku Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske (1965). Pisao je drame (Devet drama, 1970) i radiodrame, ogledao se kao dječji pisac te autor krimića. Prevodio je s engleskoga, njemačkog i ruskoga, priredio nekoliko antologija i hrestomatija, a najpoznatija je 100 najvećih djela svjetske književnosti (1962), u koju je – uz Držićev životopis i kratak sadržaj Dunda Maroja – uvrstio i prvi prizor drugoga čina komedije (Iz Dunda Maroja: Doktur i filozof).

Za izvedbu Dunda Maroja na Dubrovačkim ljetnim igrama 1981. u režiji Tomislava Radića napisao je Negromantov prolog, a izgubljeni kraj komedije nastavio Negromantovim epilogom. Dopunu je objavio u eseju Tako je govorio Tripe (1982), u kojem obrazlaže koncepciju izvedbe Držićeve komedije – ni najmanje ne zadrijeti u tekst izvornika. Šoljan je tvrdio »da mi možda uopće više i ne prikazujemo Dunda Maroja nego zapravo prikazujemo komad u kojem je Dundo Maroje interpoliran onako kako je Gonzagino umorstvo interpolirano u Hamletu«. Drugi Šoljanov argument – da Držiću nije bila strana ideja da negromant riješi zamršenu radnju – proistječe iz slične uloge Negromanta u Arkulinu. Stoga iznosi hipotezu da je i u Dundu Maroju upravo negromant trebao na kraju pokazati koji su ljudi nazbilj, a koji nahvao. Šoljan je zamislio da Dugi Nos iz svoje uloge prelazi u komad-u-komadu u ulogu Kotoranina Tripčete. Za tu je tezu imao dva argumenta: ta je ideja također bliska Držiću (ne samo zbog vjerojatno ograničena broja glumaca Pomet-družine); Tripčeta na jednom mjestu, bez ikakva vidljiva povoda, spominje svoj duginos. Šoljan je za Negromantov prolog posuđivao iz oba Držićeva prologa poneki končeto i neke doslovne rečenice, ali nije htio da to bude preveden ili prepjevan Držićev tekst. Pita se kako je Držić završio Dunda Maroja – renesansnim revijalnim spektaklom, gdje sve dolazi u stanje zdrave društv. ravnoteže ili pokazivanjem kako je ravnoteža lažna, je li snalažljivoga »novog čovjeka« nagradio ili ga je kaznio za drskost. Ne dajući odgovor, Negromantovim epilogom prekida predstavu, završavajući riječima: »Komedija se, dični Dubrovčani, / nije završila, već traje dalje«.

Podijelite:
Autor: Dolores Grmača