SLAVA

SLAVA. Sa slavom je tijesno povezano slavohleplje kao prirodna težnja renesansnog čovjeka da, demonstrirajući svoj razvijeni individualizam i osjećaj suverenosti, dokaže da se u ostvarivanju odabranog cilja ne boji ni napora ni opasnosti ni cijene da dođe do njega i tako postigne ono što će ga proslaviti i izazvati divljenje drugih, muškoga i, nadasve, ženskoga spola.

Slava je sastavni dio trijumfa inteligentnih nad glupima, sposobnih nad nesposobnima, čovjeka-virtuoza nad ludim, opakim i nesposobnim ljudima nahvao, jer »pohvala ili pokuda ljudi treba da nastane iz njihova ponašanja, ne iz stanja u kojem se nalaze; kao što u komediji ili tragediji nije u većoj cijeni tko nosi ulogu gospodara i kralja od onoga tko nosi ulogu sluge, nego se pazi jedino na to tko ju nosi bolje« (F. Guicciardini, Političke i građanske uspomene – Ricordi politici e civili, 1512–30). Pomet uzvikuje: »Srce mi dava far faccende u Rimu koje ni Čezar ni Šila ni Marijo nije činio. Imam imat viktoriju od neprijatelja, triunfus caesarinus!« (Dundo Maroje, II, 1). Držiću je jasno da: »Nije ga imat dinâr, er vidim mnoge s dinarmi potištene; nije ga bit doktur, er vidim mnoge te brigate fantastike; nije ga bit junak s mačem u ruci, er su ti većekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice; nije ga bit poeta ni komedije umjet činit, er tizijem svak ore i na svaki ga pijer hoće operat, kao bastaha, a umjesto zahvaljenja da mu reku: ’Ne valja ništa, iždeni!’, i da mu neprijatelji ostanu; nije ga bit mužik, er tizijeh druzi čine pjet kad veću volju plakat imaju« (Dundo Maroje, II, 1). Međutim, Držić žudi za pjesničkom slavom i uvjeren je, braneći se od klevete da je plagijator, u svoju buduću slavu, koju će steći upravo nezahvalnim, prezrenim pjesničkim/komediografskim radom i djelom: »Lupeštvom, ah, time ne tvor’ me nitkore, / neznano er ime još slavno bit more« (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 21–22). Potkrepljuje tu nadu vlastitom pjesničkom mitologijom prema kojoj vila »prisvitla uresa« Držiću dariva »dipli izbrane« (kao simbol pjesništva/pjevanja/skladanja) i kaže mu: »’Tebi se hraniše dipli ove samomu / ke mnozi želiše u lugu ovomu; / uzmi ih, ter odsad kraj rike na travi / Dubrovnik slavni grad svireći proslavi, / Apolo da se i njim odsada pogizda / gradovi jak inim ki slovu vrh zvizda’« (Prolog drugi komedije prikazane u Držîć na piru, s. 107– 112). Njegov je pjesnički dar Božji dar i kao Božji prepoznaju ga »i gluhe dubrave, / komu hvalu daju, koga sa mnom slave« (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 25– 26), kaže Držić kao odgovor zlim i nenavidnim koji naprotiv tvrde da »nî sada pjesnivac neg jedan / zemaljska ki sklada i rajska u pjesan, / od Boga ki bi dan ovojzi državi / za ures prislavan kim da se proslavi. / U pjesan taj stavi sve Držić što poje!« (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 31–36). Odgovarajući njima i svojem pjesniku-rivalu, Držić u Vučetina usta stavlja svjesno riječi samohvale: »jedan mlad djetić s tim vilam pri vodi / stare kuće Držić svû mlados provodi, / koga su tej vile od bistra hladenca / dostojna učinile od lovorna venca, / ki mu su na glavu stavili za ures, / da ovu državu proslavi do nebes. / Otajna naravi sva mu odkrivaju, / ka im bog objavi u vodah da znaju. / Taj mladac sad pjesni tej spieva kraj rike, / da ljudem duh biesni od slasti tolike« (Tirena, s. 119–128). Zatim slijede stihovi kojima se ističe slavna prošlost obitelji Držić, posebice Marinova strica, pjesnika Džore Držića: »I stari njegovu vodu su tuj pili / odkle je grad ovi i s vilam općili; / svud Džore Držića slove svitlo ime, / uresna mladića Božjim dari svime. / Kad mladac spievaše, jak Orfeo zvirenje / za sobom vođaše i dubja i kamenje« (Tirena, s. 133–138). Kao da želi rehabilitirati ugled roda Držić koji je sred. XIV. st. izgubio plemićki status jer je – kako navodi Jeronim Vlahov Držić u genealogiji – predak Marin Valijev Držić 1348, u doba velike kuge, unatoč zabrani, napustio Dubrovnik. No, Držići su vlasteoski status izgubili zbog toga što spomenuti Držić nije imao djece u braku, ali je imao nezakonitasina Živka, koji nije mogao naslijediti i vlasteoska prava. Osim nepravedne klevete, to je ono što Držića najviše boli i zato on, kao čovjek »čije je ime ne samo nepoznato nego čak i ugroženo od određenih društvenih snaga koje ga kaljaju i kojima pjesnik mora dati jasni ali samouvjeren odgovor, osjeća mogućnost pune ekspanzije ljudskog, nove moći čovjeka pred čijom je slavom samo jedan preduvjet: rješenje odnosa fortune i vrline« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979), ističe nekadašnju plemenitost obitelji, ljudi »od roda staroga Držića vridnijeh, / ki su mjesta ovoga kruna i čâs vrh inieh« (Prolog drugi komedije prikazane u Držîć na piru, s. 43–44). Ustvrđuje, s uzdahom, da je Vlaho Nikolin Držić – rođak koji se 1551. ženi pa Marin za tu svrhu i piše novi prolog Tireni – »ah, vitez hrabreni, pravi plemić svime!« (s. 46). Ljepota, pogotovo ženska, uzrok je slave u svako doba pa i u Držićevo: zato se gospoju »slaviti za lipos dostoji« (Tirena, I, 1, s. 194); ljepota je i razlog slave nebeske: »I ako telesnom lipotom slavna bieh, / na nebu duhovnom ljepša sam vila svieh, (…) / jer u višnjoj slavi uživam vječni dan«, kaže ljepotica Fjora Šumičić (U smrt od Fjore Martinove Šumičić, s. 15–16; 8). Slavni/slavna/slavno uobičajeni je pridjev koji se u dubrovačkoj petrarkističkoj lirici pridaje gospoji i/ili vili; to je opće mjesto te lirike pa je tako i Poliksena u Hekubi »onaj vila / slavna toli i visoka, / ka je sva čâs vridna bila / svim kraljicam od Istoka, / ka planine pohođaše / u tolikoj časti i slavi, / oko sebe a kupljaše / gorske vile po dubravi« (I, 5, s. 686–693). Premda je slava Božji dar, bogovi, odn. Višnji – renesansno doba miješa kršćansku i ant. kozmogoniju – znaju biti ljubomorni na slavu smrtnika: »Jeda ki zavidi od višnjih na mir tvoj / i odzgar navidi tvu slavu i pokoj, / tere se ne krati da tvoje veselje / i slavu obrati u gorko dreselje«, pita Sjen Polidora Hekubu (I, 1, s. 199– 202). U Držića, kao i općenito, slava označuje visok društv. položaj što ga netko zauzima, jednako kao i ugled što ga time pribavlja; ona dakle znači i čast i moć, ali i sjaj/blistavost. Sve to međutim može biti, i jest, prolazno. Toga je svjestan i Držić. Ona je podložna Fortuni, odn. vremenu i njegovim hirovima: »Ima se misliti er svaka slava i moć / pod suncem na sviti na manje ima doć« (II, 1, s. 855–856), kaže Hekuba, kao najpogodniji lik za izricanje te misli. Držić, kao pravi čovjek svojega doba, svjestan prolaznosti svega, zna: »Kako slavu svita sega / vrieme dava, vrieme krati, / kako svrha jes od svega / i nie dolu u što ufati, / sve je doli vrjemenito« (Hekuba, I, 5, s. 712–716). Iste stihove ponavlja i Kor u drugom činu Hekube (s. 1274–1278). Ulise je međutim suprotnog mišljenja: »er sve mre na svit saj razmi čâs i slava« (II, 1, s. 1080). Slava i čast uzor su i primjer mlađim naraštajima: »Slava i čâs, ka slove od svete vridnosti, / na dobro sve zove izbrane mladosti« (Hekuba, II, 1, s. 931–932). Zbog toga zaslužnim mrtvima, pogotovo junacima, treba odavati čast i slavu: »ne hoće razlog toj / da slavu i da čâs pogrdimo onih / počtili ki su nas viteškom smrti njih, / bojnika da vridnos stavi se u zabit«, ističe Ulise (II, 1, s. 890–893). Mrtve i zaslužne ne poštuju samo barbari, tj. ljudi bez »razloga«, odn. nerazumni, ljudi nahvao: »A vi ini barbari, er razlog ne znate, / ni časti ni hari prijateljom ne imate / ki za vas ne brane svaki trud ni glavu, / da liepo sahrane vašu čâs i slavu, / vitešku i smrt tih stavljate u zabit, / spomena i od njih nie da će koja bit«, predbacuje takvima Ulise (II, 1, s. 957–962), naglašavajući da: »Gospostvo tuj gine, a ludos tih sudi / gdi časti ne čine vridnosti od ljudi; / a s vridnim nevridni upored gdi stoje, / pokonji toj su dni države svakoje« (II, 1, s. 903–906). Ulise i sam priželjkuje čast, a i (buduću) slavu: »I za rit istinu, ja za ino ne trudim / neg za čâs jedinu, umriti s kom žudim, / u duga vrjemena da slove i želim / glas moga imena pod nebi među svim, / i da grob mramoran, čim svitlo sunce sja, / spovida noć i dan svim na svit što sam ja« (II, 1, s. 925–930). To Držić govori i u svoje ime, igrom nesklone mu Fortune stekavši međutim neznani grob.LIT.: