RUKOPISI
RUKOPISI. Najvažniji rukopis Držićevih djela nazivamo Rešetarov rukopis (po njegovu posljednjem vlasniku); nastao je vjerojatno sred. XVI. st., i u različitom stupnju oštećenosti sadrži sve danas poznate Držićeve prozne drame (Grižula, Tripče de Utolče, Skup, Dundo Maroje, Arkulin, Džuho Krpeta), Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca, a nema pjesama, Tirene i Hekube.
Uz taj su rukopis uvezani i ispisi Đura Matijaševića iz šest komedija (Pjerin, Skup, Džuho Krpeta, Tripče de Utolče, Arkulin, Dundo Maroje), s tim što je komedija Pjerin poznata samo iz njegovih ispisa. Rešetarov rukopis najprije je bio u Matijaševićevu vlasništvu, nakon njegove smrti dospio je u knjižnicu Isusovačkoga kolegija u Dubrovniku, a od Meda Pucića otkupio ga je Milan Rešetar, koji ga je prodao Karlovu sveučilištu u Pragu, gdje se danas nalazi u sklopu njegove »Bibliothece Rhacusine« pod signaturom T 4117 (J 7127). U kritičkom izdanju Držićevih djela priređenih za sedmu knjigu edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića, 1930) Rešetar ga je označio siglom A.
Ostali rukopisi:
1) Rukopis VII–33 (Šibenski rukopis), druga pol. XVI. st. (Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb). Rukopis formata 15 × 20 cm, 56 listova (nedostaje 53. list), koji su numerirani naknadno, a iza dva prazna lista, na trećem se nalazi naslov pisan u devet redaka: »Izeta od Euripida. | Echuba | Trayedia Marina Darxicchia | Dubroucanina. | Prichazana ù Dubrounichu, od slaune, i | Vridne Druxine od Bizara | nachon Poroda Gospodinoua | Godiscta. M. D. L. IX | Na XXIX Miseca | Gienara.«. U desetom retku najavljuju se likovi (»Oui prichaxuyu Hechubu Trayediu.«), koji su popisani u lijevom (Sien Polidora, Hechuba, Chor od xena Troyanschih, Polixena, Sluga) i desnom stupcu (Ulixe, Taltibio, Polinestor, Semichor, Agamemnon). Pripadao je šibenskoj nastavnici Zorki Skočić, a na sjednici Akademije 23. II. 1933. odlučeno je da se rukopis otkupi, što je iste godine i učinjeno (dokument br. 273 od 2. III. 1933). U doba kad je priređivao Držićeva djela, Rešetar ga nije poznavao. Sve do njegova izdanja, Hekuba je tiskana kao djelo Mavra Vetranovića: tako su je 1853. objavili Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, 1872. Đuro Daničić (Pjesme Mavra Vetranića Čavčića, Stari pisci hrvatski, 4/II), a u prvom izdanju Držićevih djela, koje je za spomenutu ediciju 1875. priredio Franjo Petračić, Hekube nema. God. 1904. Petar Kolendić dobio je od Antuna Nikolina Vekarića rukopis u kojem se među ostalim nalazila i Vetranovićeva pjesma Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba, u kojoj se kaže da je Držić napisao Hekubu. O tome je izvijestio 1905. u časopisu Srđ (Tri doslije nepoznate pjesme dum Mavra Vetranića Čavčića). Svoje je dokaze obrazložio u disertaciji Pjesme Marina Držića i Mavra Vetranovića: rješenje pitanja autorstva njihovih pjesama (Marin Drzics und Mavro Vetranovic’s Gedichte: Lösung der Autorschaftsfrage betreffend die Gedichte beider Dichter), iz koje je objavljeno poglavlje u radu Srpskohrvatski prevod Dolčeove »Hekube« (1909).
Njegovo je otkriće potvrđeno rukopisom nastalim u drugoj pol. XVI. st., koji mu je 1933. ustupila Z. Skočić. O genezi otkrića Kolendić je izvijestio u članku Razgovor o »Hekubi« (1959). Snimku natpisnoga lista poslao je 1933. Rešetaru, na što se on osvrnuo u studiji Jezik Marina Držića (1933), tvrdeći da je rukopis pisao čakavac, »koji je u tekst unio mnoge osobine svoga dijalekta«, te da nije mogao nastati mnogo prije sred. XVII. st. Uz pomoć arhivistice Vere Hofman, Frano Čale je odbacio Rešetarovu, a potvrdio Kolendićevu dataciju: »Na papiru smo šibenskog rukopisa, naime, našli znak koji u novijem izdanju Briquetove knjige [Ch. M. Briquet, Les filigranes: Dictionnaire historique des marques du papier des leur apparation vers 1282. jusqu’en 1600, I–IV, Geneve, 1907] ima broj 731, a to je ’arbalet’ (arbalète, luk i strijela), koji je nađen na jednom spisu iz Reggio Emilije 1592, odakle papir potječe, te na jednome u Ljubljani iz godine 1591. Nema, dakle, sumnje da je rukopis iz druge polovice XVI. stoljeća, a ne iz sredine XVII, kako je Rešetar tvrdio« (O Šibenskom rukopisu »Hekube«, 1977).
2) Rukopis Suppl. 4472 (»Series nova«),između 1580–90 (Österreichischen Nationalbibliothek, Beč). Rukopis formata 15 × 9,5 cm, 185 listova. Rešetar ga je označio siglom Be. Nekoć je pripadao zbirci rukopisa Dubrovčanina Vicka Adamovića, koji ih je 1906. prodao tadašnjoj bečkoj Dvorskoj knjižnici. Opisao ga je P. Kolendić u radu Dvadeset pjesama Mavra Vetranovića (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7), utvrdivši vrijeme njegova nastanka. Među dvadeset Vetranovićevih pjesničkih sastavaka i dramom Orfeo, nalazi se i prijepis Hekube na listu 13r–71v. Nedostaje natpisni list i prvih 275 stihova. Po tom je rukopisu Rešetar priredio kritičko izdanje u Starim piscima hrvatskim.
3) Rukopis br. 353/1, vjerojatno kraj XVI. st. (Znanstvena knjižnica, Dubrovnik). Autograf Horacija Mažibradića. Sveščić od 14 nenumeriranih listova, formata 30,6 × 21,3 cm. Na papirnom omotu P. Kolendić je napisao »Prepis H. Mažibradića«. Sadrži prijepis pjesme br. 12 Jaoh, plamen ljuveni rasčini život moj, koja završava dvostihom kojega nema sastavak tiskan 1551. u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi: »Ia ouo upisah suelicom xalosti / nemoguch lik imat od raiske suitlosti«.
4) Rukopis br. 468, kraj XVI. st. (Znanstvena knjižnica, Dubrovnik). Autograf Horacija Mažibradića. Sastoji se od 16 nenumeriranih listova, formata 20,8 × 13,8 cm. Na papirni je omot Franjo Fancev napisao: »Pjesme 16. stolj. Unutri Hekuba Marina Držića«. Hekuba započinje na listu 5b (»Hechuba Tragedia od troie«), a prekida se na listu 16a stihom »kiem glasom vpitti na hudu moiu cec | coiaie« (I, 3, s. 556). U popisu likova nema Sjeni Polidora, Agamenona i Semikora.
5) Rukopis D. a. 27, kraj XVI. st. (Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik). Pripadao je knjižnici Ivana Bizara (1782– 1833). Rukopis formata 17 × 22 cm, sastoji se od 3 nenumerirana i 213 numeriranih listova. Rukopis je dao uvezati Ivan Marija Matijašević. Sadrži prijepis Hekube: »Hekuba | Tragedia | Euripida | iʃ Garckoga u slovinski ieʃik | istomacena | po Dum Mauru Vetranichju | Cjavcichju | Dubrovcjaninu, Kalughjeru, | i Opatu Melitenskomu. | Priminu na 15. Gennara | God: Gosp: 1576.«. Naslov je na trećem nenumeriranom listu ispisao Matijašević, a prijepis ide od lista 1–69v. Sadržava prozni prolog, kojega nema u Rešetarovu izdanju; tiskao ga je Đ. Daničić u izdanju djela M. Vetranovića (str. IX –X).
6) Rukopis D. a. 24, poč. XVII. st. (Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik). Pripadao je knjižnici I. Bizara. Na hrptu rukopisa piše »Varii brani de parecchi autori illirici ms«, korice su većega formata (24,5 × 18,5 cm) nego listovi, kao što ni svi listovi nisu iste veličine. Najvjerojatnije je rukopis uvezao i numerirao I. M. Matijašević. Rukopis je pisalo pet prepisivača. Sadrži Tužbu Ljubmira: »Tuscba Glubmira odchomedie Tirene« (list 181v). Tekst odgovara onome u Rešetarovu izdanju, ali mu nedostaju posljednja dva stiha.
7) Rukopis br. 579, kraj XVII. st. (Arhiv Male braće, Dubrovnik). Rešetar ga je označio siglom Du:
»sastoji [se] od dva dijela, od kojih je prvi pisan na papiru manjeg formata (14,5 × 20 cm) nepravilnom rukom iz kraja XVII. vijeka ili početka XVIII., drugi je pak pisao O. Ivan Matijašević na papiru većeg formata (18 × 26 cm). U prvome je dijelu ’Hekuba tradžedija’ među dva prazna lista na 100 strana numeriranih od Matijaševića, koji je sprijeda dodao 4 lista svojega papira: prvi je prazan, na drugom je (od njegove ruke) zajednički natpis ’Prikazanja D. Mavra Vetrani Čavčića Dubrovčanina, opata melitenskoga. Priminu na 15. dženara god. G. 1576 – Coll. Ragusini S. J.’, na trećemu zasebni natpis ’Hekuba, tradžedija Euripida grčkoga spijevaoca, u slovinski jezik prinesena, po D. Mauru Vetrani Čavčiću Dubrovčaninu, kaluđeru i opatu melitenskomu. Priminu na 15. dženara 1576’, a na četvrtom je njegov ’Predgovor’, to jest sadržaj tragedije, što ga je izdao Daničić u Star. pisc. hrv. IV, IX–X. U drugom je dijelu rukopisa Du, poslije jednog praznog lista, na 55 listova Posvetilište Abramovo i Vetranovićevo i ’Držićevo’, naime na l. 1–45 Vetranovićevo a na l. 47 (46.sti je prazan) – 55 ’Posvetilište Abramovo, prikazanje skladjeno po Marinu Držiću Dubrovč.’, ali tekst ide samo do stiha 587 inkluz., a posljednja dva lista sa stih. 588–685 nalaze se, kako je pribilježio Daničić pri kraju rukopisa Du, u rukopisu pod signaturom I. c. 23 (Kukuljevićevu br. 538) Jugoslavenske akademije, u koji ih je Kukuljević umetnuo (kao l. 8–9) među Vetranovićevo Uskrsnutje Isukrstovo i njegovu Suzanu čistu. U Du nije nam sačuvan nov prijepis ’Držićeva’ Posvetilišta već ga je Matijašević prepisao iz A, kako se to vidi ne samo po tome što se s njim slaže od riječi do riječi, nego još više po tome što je preuzeo i neke pogreške iz A, na pr. 354 ’sadruži’ protiv rima mjesto ’sad ruči’, 468 ’stvorenja pomišljena’ protiv smisla i metra mjesto ’stvor i pomišljena’, 608 ’pripravno’ protiv rima mjesto ’naredno’, 622 ’čuju’ protiv rima mjesto ’znaju’. Inače Matijašević, gdje se je dosjetio pogrešci, nije slijepo prepisivao nego je ispravljao kako treba, i to ne samo ondje gdje je pogreška očevidna (kao na pr. u stih. 2, 35, 75, 95, 136 itd.), nego i gdje je trebalo i malo misliti da joj se dosjetiš, na pr. 175 ’tužbi’ mjesto ’službi’, 289 ’vrsi’ mjesto ’Vaʃsi’, 327 ’neljubav’ mjesto ’Neggliubauu’, 595 ’na časti’ (kako je u A i P [F. Petračić]) prevukao te, zbog rima, zamijenio sa ’čestita’ i t. d. Kako je pak Matijašević vrlo savjestan prepisivač, to, ako nije kakav opravdan ispravak, vrlo rijetko ima nešto drugo negoli A: 86 ’i dones’’ mjesto ’dones’ ga’ A, 141 ’er ću s ćaćom poći’ mjesto ’ere ću s ćaćom poć’ A, pa zato i 142 ’brzo ću opet doći’ mjesto ’… doć’ A. Matijašević je napokon ovo prikazanje razdijelio u tri ’skazanja’ a svako ’skazanje’ u ’govore’. Ali opet, pored svega toga, ne mislim da je on imao uz A još koji rukopis ’Držićeva’ Posvetilišta, jer bi inače to kazao i naveo najglavnije njihove razlike, kao što je to učinio za Vetranovićevo Posvetilište u ovome rukopisu a za njegovu Suzanu čistu u rukopisu I. c. 23. Treba pak istaći da on ovo prikazanje pripisuje bez oklijevanja Držiću, premda je on inače vrlo oprezan, pa u natpisu Suzane čiste u tome rukopisu I. c. 23 ne kaže čija je, nego na stražnjoj strani (na l. 12b) ima ovu bilješku: ’Ko je tvorac i spijevalac ovega prikazanja nije mi bilo naći, nu tvrdo sumnjim da je D. Mauro Vetrani Čavčić, kaluđer i opat melitenski, ki priminu god. gosp. 1578, radi er mni mi se vidjeti vas njegov način u složenju. Samo me ištom smeta er se nahodi kojagod talijanska riječ umetnuta; ali zasve er u komugod njegovu pismu tega se ne susreta, susreta se u inijeh. A budući on živio deri do pristarosti slovinske pjesni slagajući, nije čudit se da je kadgod štogod i promjene učinio navlaš za ugoditi puku dubrovačkomu, njecijem inostranijem riječim običnu’«.
Prema tom rukopisu Daničić je priredio Hekubu.
8) Rukopis br. 87, vjerojatno XVII. st. (Sveučilišna knjižnica, Odesa). Sadrži prijepis Hekube: »Tragedija Hekube kraljice od Troje«. Daničić je pretpostavljao da je prepisan iz rukopisa br. 579.
9) Rukopis D. a. 58, XVII.–poč. XVIII. st. (Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik). Pripadao je knjižnici I. Bizara. Rukopis formata 20,3 × 13,3 cm, sastoji se od 24 lista naknadno numerirana, a sadrži ulomak Hekube (kraj drugog, cio treći i početak četvrtoga čina, s. 947–2101). Prijepis se podudara s prijepisom D. a. 27, pa ili je s njega prepisan ili su oba prepisana iz istoga predloška.
10) Rukopis T 9047, oko 1700 (»Bibliotheca Rhacusina« M. Rešetara, Národní knihovna České republiky – Slovanská knihovna, Prag). Rukopis formata 20,5 × 30 cm s naslovom: »Prikaʃanje sloʃceno od Marina Darʃcichja Dubrovcjanina. Prikaʃano na Piru Vlaha Sarkocevichja«. Rešetar ga je označio siglom M:
»To je mali rukopis od 12 listova na cijelom listu, u kojemu je rukom Dum Đura Matijaševića ispisan na l. 3–12a prvi i drugi akt i dvije trećine trećega akta komedije Grižule; pri dnu lista 12a još je napisana, po starome običaju, riječ (’neprijatelja’) što je imala biti prva na 1. 12b, ali taj je prazan, po čemu se vidi da nije rukopis nepotpun nego je tu Dum Đuro ostavio prepisivanje. Poslije praznog l. 1 njegov je sinovac O. Ivan na l. 2a napisao natpis ’Prikazanje složeno od Marina Držića Dubrovčanina, prikazano na piru Vlaha Sarkočevića’, a na l. 2b zapisao je najprije ovo: ’P o m e n a – Ovo prikazanje aliti komedija Marina Držića nahodi se izpisana prva među inijem njegovijem skladanjima u staromu rukopisu koji bi pok. D. Đura Mattei Dubrovčanina a sad je koledžija Družbe Jezusove u Dubrovniku u Skladanjâ razlicijeh slovinscijeh rukoveti na listu’ (bez broja lista), pa je isti O. Ivan kasnije (crnjim mastilom) dodao još ovo: ’Ovi pripis izet je od istoga D. Đura Mattei iz kogagod drugoga rukopisa, erbo se u svemu ne pogađa s gorirečenijem rukopisom’. I ovdje su se dakle opet našla oba Matijaševića, to jest rukopis M, što ga je prepisao Dum Đuro, došao je poslije njegove smrti u dubrovačku Isusovačku kolegiju, pa tako i u ruke O. Ivana kao što je došao i rukopis A. Ne može pak biti sumnje da je ’stari rukopis’, za koji O. Ivan u svojemu zapisu isprva govori da je iz njega Dum Đuro prepisao ovaj rukopis M, baš naš rukopis A; ali u dodatku k tomu zapisu O. Ivan ostavlja tu misao, jer je, isporedivši oba rukopisa, mogao konstatovati da se M ’u svemu ne pogađa’ sa A. A ipak je prva njegova misao bila tačna – Dum Đuro je zbilja Grižulu prepisivao baš iz A a nije iz kojeg drugog rukopisa! To se vidi očito po tome što gdje se u A, naročito u početku, koja riječ teško čita ili je uopće nestala, tu u M Dum Đuro nasumce čita ili popunjava. Ali je s druge strane istina da se M sa A ’u svemu ne pogađa’, štaviše razlika je dosta znatna. Prije svega M zamjenjuje – naročito u prozi a mnogo ređe u stihovima – starije Držićeve glasove, oblike i riječi svojim novijim, iako mu se to, bez sumnje bar od česti, i nehote potkradalo; u tome je pogledu interesantno da je u prvim stihovima, što ih u prologu govori Slava nebeska, na tri mjesta podvukao neke riječi i mjesto njih na rubu ustavnim (a ne kurzivnim) pismom napisao druge, tako da se ovdje lijepo vidi što je M iz A prepisao, pa tek docnije (a ne odmah kad je prepisivao) mijenjao; ali je svakako hote mnoge riječi pozajmljene iz talijanskoga zamjenjivao domaćim, kao što je hote na nekoliko mjesta i mjesto kletve ’bogme’ uzeo nedužno ’žinti’. Nego je M išao još dalje – on je htio dati i moderniju redakciju ove Držićeve komedije, pa je zato u prizoru među Grižulom i Omakalom mjesto Držićeva’Šile crjevjara’ uzeo ’Vitka crjevljara’ zamijenivši Šilu, koji je živio u Držićevo doba, Vitkom što je možda i samomu Dum Đuru šio i krpio cipele, i okrenuvši stariji Držićev oblik crjevjar napola na svoj noviji crevljar, jer se u njegovo doba nije više u Dubrovniku govorilo crjevje već crevlje; na istome je pak mjestu M i mjesto Držićeva trgovca ’Džan-Fidžina’ uzeo nekog ’Araba žudjela’ iz svojega vremena. Čini se pak da je M mislio na to da bi se Grižula mogao još u njegovo doba prikazivati na kojoj svadbi, i zato je izostavio natpis u A da je (prvi put) prikazan ’u Vlaha Sarkočevića na piru’ (to je u M docnije dodao O. Ivan), te odmah počeo pisati ’Prolog. – Slava nebeska:’, a u riječima što ih govori tu Vila zamijenio je imena ’Vlaho Sarkočević’ i samo ’Vlaho’ sa ’N. N.’, tako da se do prigode može uzeti ime što treba. U tehničkom pogledu pak je novo što je proveo do kraja diobu po kojoj je svaki akt (u A talijanski ’atto’, u M ’činjenje’) razdijeljen u prizore (u A samo u početku tal. ’scena’, a u M ’prikazanje’). Ali najjača je promjena koju je M izvršio ondje gdje se, po njegovoj diobi, svršava treći a počinje četvrti prizor I.ga akta: on je najprije na l. 5a napisao ’Prikazanje četvrto. – Rade, Dragić i Mionica’, pa je ostavio prazna 3–4 retka na toj strani a na str. 5b otprilike dvije trećine, očevidno zato da tu nešto doda. I zbilja tu i jest nešto dodano, ali nije ni od njegove ruke ni od ruke O. Ivana nego od neke treće iz početka XVIII. vijeka, koja je, prevukavši maloprije spomenute riječi napisane od Dum Đura, napisala pjesmicu Remetinu u početku 4.oga prizora a poslije nje opet napisala te prevučene riječi. Čudno je da je Dum Đuro Matijašević počeo i praviti izvode iz A i prepisivati ga, pa oboje ostavio. Ja mislim da će prepisivanje biti stariji posao, pa kad je vidio da to polako napreduje, tim više što je, bar kod M, štošta u matici mijenjao, onda se lati ispisivanja izvodâ, jer ono što je ostalo od toga njegova posla bilo je gotovo od 11.oga do 20. juna 1702. A što je i ovako ispisivanje prekinuo, biće da je tomu krivo što je posljedne vrijeme, prije nego se je g. 1710 preselio za uvijek iz Dubrovnika u Rim, živio vrlo nemirno zbog svađe s arcibiskupom, a u Rimu pak nije više imao ni vremena ni volje da se bavi ovakvim poslom«.
11) Rukopis I b 53, 1786 (Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb). Rešetar ga je označio siglom D:
»pisan je na 87 listova male 4.ine od ruke koja piše tanka nelijepa slova a često sama sebe ispravlja. U njemu su Pjesni i Tirena: na l. 1a natpis je ’Pjesni razlike gosp. Maroja Držića građani[n]a Dubrovčanina – U Dubrovniku MDCCLXXXI’, a pri dnu (drugom rukom) ’Joĩs [t. j. ’Joannis’] Altesti’, a na l. 2a opet zaseban natpis ’Pjesni razlike g.a Marina Držića. – U Dubrovniku 1786.’, zatim idu na l. 3–18 Pjesni, bez posvete, njih 24, koje su označene rimskim brojevima od I–XXIV, posljednja je ’Pjesan XXIV. – Tužba Ljubmira’ koja je u B [Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, 1607] dvadeset i peta, a to zato što su u D pjesme 6.sta i 7.ma uzete kao jedna (kao VI.); l. 19 i 20 prazni su a na l. 21 je opet natpis ’Tirena pripovijes pastijerska, složena po Marinu Držiću. – U Dubrovniku 1786.’, pa onda, opet bez posvete, na l. 22–62a tekst Tirene, a na l. 62b–65b Prolog drugi pod natpisom ’Drugi …, ali prolog istoga prikazanja Tirene prikazane u Držića na piru’, na praznom mjestu poslije ’Drugi’ prepisivač je htio prevesti riječ ’Prolog’, ali nije znao kako; zatim idu još druge neke pjesme koje s Držićem nemaju posla. Rukopis je dakle sigurno pisan g. 1786, a ono ’MDCCLXXXI’ na prvom listu sigurno je samo pogreška mjesto ’MDCCLXXXVI.’ D se vrlo lijepo slaže sa C [Tirena, komedija Marina Držića, 1630], pa pošto ima i nekoliko njegovih štamparskih pogrešaka (kojih nema B), jasno je da je s njega i prepisivan; to izlazi i odatle što su u njega 6.a i 7.ma pjesan spojene u jednu; u C naime, gdje pjesni nijesu označene brojevima, 6.a pjesan se svršava pri samom dnu strane 65 a 7.ma se počinje u vrhu str. 66, i tako je D mogao uzeti da je ova druga pjesma nastavak one prve. Interesantno je vidjeti kako D na nekim mjestima mijenja Držićev tekst kako ga je bio već prepisao: u pjesni 18, 9 ’ah tako’ ispravlja, t. j. iskrivljuje u ’ak’ budem’, u Tireni 805 ’oćasti’ u ’oholosti’; naročito su mu smetali stihovi 559 do 562, pa ih je pri dnu strane opet napisao u ’decentnijem’ obliku te u prvome mjesto ’leć jednome ja bih rad’ piše ’stat sad [nad prevučenim ’prem’] bih ja bio rad’, pa je i to na rubu zamijenio sa ’steć ljubav tvu [poviše ’ja’] bih rad’, u trećemu je mjesto ’da ležeš’ uzeo ’da stojiš’, a u četvrtome mjesto ’združit se’ napisao je ’naći se’ nad prevučenim ’biti sveđ’. Treba pak napose istaći da obje rukopisne redakcije Tirene i Pjesni što su nam se sačuvale u K [I b 86] i D ne stoje među sobom u neposrednoj vezi, jer K ima posvetu kardinalu Aldobrandini i u Tireni stihove 427–428 i 1127–1130, čega svega D nema, a opet D ima u Tireni stihove 1394–1498 kojih nema u K, a napokon se i dioba u prizore (koje u B nikako nema!) u K i D ne slaže, pa se i po tome svemu vidi da su neodvisno jedan od drugoga potekli – K iz B a D iz C«. – 12) Rukopis br. 2, XVIII. st. (Slavenska knjižnica, Odesa). Sadrži prijepis Hekube: »Tragedije i komedije po Dum Mavru Vetrani Čavčiću, kaludjeru i opatu Melitenskomu, raspršane po Dubrovniku, a skupjene, pripisane i složene u ovo libro po zapoviedi gos. Miha Gjona Resti, vlastelinu dubrovačkomu, ljeta Gospodinova 1757«.
Kao predložak poslužio mu je rukopis br. 579. Po odeskom su rukopisu Hekubu tiskali Babukić i Mažuranić.
13) Rukopis br. 108, XVIII. st. (Arhiv Male braće, Dubrovnik). Rešetar ga je označio siglom F:
»U njemu su skupa vezana dva dijela što su i pisana od dvije razne ruke, naime: 1) na l. 1–25 čakavske lekcije za petak veliki i subotu veliku; 2) lijepom okruglom imitacijom štampe: a) na l. 26– 52a ’Glavosječenje navještitelja Jezusova Ivana Krstitelja slavnoga Pjesan Nikolice Dživa Bunića vlastel. dubrov.’; nego taj je natpis na l. 26a napisao O. Ivan Matijašević, koji je na l. 52a poslije riječi ’Svrha’ opet dodao ’treće i najposlednje pjesni vrhu smrti S. Ivana Navještitelja spjevane po Nikolici Dživa Vučićevića Bunića vlastel. dubrov. – Priminu slavni spijevalac zakovan u verigah u Silistriji. God. Gosp. 1678’, čemu je druga ruka dodala ’16. agosta’; b) na l. 52b–81 ’Prikazanje od porodjenja Jezusova složeno po Marinu Držiću Dubrovčaninu koji priminu oko G. G. 1580’, pa je i taj natpis na l. 52b napisao također O. Ivan, a sam tekst se počinje na l. 53a u vrhu s prvim stihom Prologa bez ikakvog natpisa, tako da u F nema pristupne igre što je pred prologom imaju A i Du; c) na l. 82–95 ’Kitica pjesniva iz razlicijeh spijevaoca skupjena’, pa je i taj natpis napisao na l. 82a O. Ivan, a na l. 83–95 on je i numerirao 34 pjesme, ali ih ima uprav 36, jer poslije njegove 11.ste i 27.me ima još po jedna koju on nije označio brojem. U toj Kitici imaju i tri stvari Držićeve: na l. 88b–89a br. 11 ’Na[d]grobnice’, čemu je Matijašević dodao ’Marin Držić Pjesni lic. 19’, to jest Pjesan br. 21 ’Epitaphio’ na str. 19 u B; na l. 89b br. 13 uz bilješku Matijaševićevu ’Marina Drže Pjesni na licu 18’, to jest Pjesan br. 20 ’U smrt od Fjore Martinove Šumičić’ na str. 18 u B; na l. 91b br. 19 uz bilješku Matijaševićevu ’Ovo je početak od Tirene Marina Držića lice 14’, ali to nije ’početak’ Tirene nego su to njeni stihovi 215–228, koji su na str. 14 u B«.
14) Rukopis br. 617, XVIII. st. (Znanstvena knjižnica, Dubrovnik). Dva sveščića formata 20,1 × 13,8 cm, 88 nenumeriranih stranica. Na papirnom omotu F. Fancev olovkom je ispisao ime autora i naslov djela. Sadrži prijepis Hekube, kojem nedostaje veći dio drugog čina, cijeli treći i veći dio četvrtog čina (s. 851–2101). Rukopis sadrži Prolog u kojem se prepričava sadržaj, čega nema u Rešetarovu izdanju. Među likovima se pojavljuje Sluga Agamemnonova, kojega nema u Akademijinu izdanju. Tekst je podijeljen na činove i govore (prizore).
15) Rukopis br. 691, XVIII. st. (Znanstvena knjižnica, Dubrovnik). Sastoji se od 15 listova, numeriranih od 1 do 9, a list 2 nedostaje. Format 19 × 13,5 cm. Tekst je pisan u dva stupca. Na papirnom omotu Fancev je napisao »Pjesme – Pjesme više pjesnika XVI. i XVII. stoljeća« te naslove svih pjesama. Na listu 13b prepisana je pjesma Ghisdava mladosti ka susse otires (br. 21, U smrt od Fjore Martinove Šumičić).
16) Rukopis D. a. 36, XVIII. st. (Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik). Pripadao je knjižnici I. Bizara. Rukopis formata 18,9 × 13,9 cm, 6 nenumeriranih i 492 numerirane stranice. Sadrži prijepis Hekube koji je načinio Đuro Ferić: »Hekuba Euripidova | Tragedia spjevana po D. Mavru | Vetrani Opatu Melitenskomu« (str. 298). Tekst se podudara s prijepisom iz rukopisa br. 579.
17) Rukopis br. 38, XVIII.–XIX. st. (Znanstvena knjižnica, Dubrovnik). Prijepis Ivana Salatića ml. Rukopis formata 25,5 × 18,6 cm, sadrži 4 nenumerirane stranice + 384 numeriranih + 14 praznih i nenumeriranih. Od treće nenumerirane do 128 numerirane stranice prepisana je Hekuba: »Ekuba | Tragedija Euripida Garckoga | Spjevaoza u Pjesni Slovinske prinesena | po D. Mavru Vetrani | Opattu Melitenskomu«. Najvjerojatnije je Fancev u naslovu precrtao Vetranovićevo ime i napisao »po Marinu Držiću«.
18) Rukopis br. 40, XVIII.–XIX. st. (Znanstvena knjižnica, Dubrovnik). Prijepis I. Salatića ml. Rukopis sadrži 4 prazne nenumerirane stranice + 10 numeriranih + 419 nenumeriranih + 5 praznih i nenumeriranih. Na stranicama 191–196, pod naslovom »Pjesni Marina Darse«, nalaze se pjesme Putnice, kî gledasc, ghdi ovi zvjet proztio (br. 22, Epitaphio) i Gisdava mladosti kâ suse otiràsc (br. 21). Pjesma Jaoh! dali smart prieka odnese ovu Vil nije Držićeva. Na stranici 305 nalazi se naslov »Pjesni Gljuvenè | Marina Darsa«, 306. je prazna, a od 307. do 335. stranice prepisane su pjesme iz knjige Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim drugim lijepim stvarmi, tek je ispuštena pjesma br. 7 (Tko hoće zgar s nebes pozriti na svit saj). Prolog drugi komedije prikazane u Držîć na piru – koji se u knjizi nalazi iza Tužbe Ljubmira od komedije Tirene – prepisan je na kraju rukopisa. Rukopis sadrži i pjesmu Mâ sestro, ja sada davam ti blagoslov, koja u Pjesnima nije tiskana. Na stranicama 339–429 nalazi se prijepis Tirene: »Tireena | Pripovjes Pastjerska | Sloxena po Marinu Darschichju«.
19) Rukopis R – 5320, 1818 (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb). Prijepis Marka Marinovića, otkupljen 21. XI. 1946. od Josipa Aranze. Rukopis formata 26 × 19 cm, 115 listova: »Skup od raslikieh Pjesny Slovinskieh pripisan god. 1818 po Marcu Marinovich i rasdjegljen u djela IIa«. U drugom dijelu nalazi se ulomak iz Tirene pod naslovom »Is Tirene comedie sloxene po Marinu Darscichju god. 1632.« (list 90–91r), koji započinje didaskalijom »Gljubmir boj bie satirom kîga s’jednom stjenom udari, i smetega ter pade nà zemglju kô martav, a vilaga Tirena, tvâ gljubi, nahodi, i nadgnim place govorechi«, nakon čega slijedi njezina osmeračkim katrenima pisana tužaljka (IV, 8, s. 1393–1488). U nastavku naslova, a ispred didaskalije stoji »Att Cetvarti«. Prijepis je zanimljiv zbog činjenice što prepisivač navodi da mu je kao predložak poslužilo izdanje iz 1632, od kojega nije pronađen ni jedan primjerak. U Bibliografiji hrvatskoj (1860) zabilježio ga je Ivan Kukuljević Sakcinski, i to kao četvrto izdanje Tirene, izišlo u Mlecima u tiskari Marca Ginammija.
20) Rukopis I b 86 (»Cvětje Pěsnikah Ilirskih sabrao Ivan Kukuljević Sakcinski 1840«), 1840 (Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb). Rešetar ga je označio siglom K:
»na 4ini s 55 numeriranih listova i još 22 numerirane strane; u njemu su na numeriranim listovima i ove Držićeve stvari: na l. 19a–39b Tirena, na l. 40a–44b Venere, na l. 44a–51b ’Ljuvene Pjesni’, to jest prve 24 Pjesni od kojih su 23 označene rimskim brojevima od I–XXIII, dok 24.ta nema nikakva broja; 25.ta (Tužba Ljubmira) nalazi se pri kraju Tirene, gdje na l. 39a poslije riječî ’Svrha komedije.’ piše ‘Izvadak od komedije Tirene – Tužba Ljubmira’, tako da od Pjesnî u K fali samo 26.ta (Prolog drugi). Iako je dakle rukopis K pisan tek od Kukuljevića g. 1840, on ima svoju važnost. Prije svega, od 4 stvari što su u B i C on nema Stanca; drugo, i te tri stvari što su u njemu idu drugim redom: Tirena, Venere, Pjesni, dok je u BC red Tirena, Pjesni, Venere; kod Pjesni pak K nema nikako Prologa drugoga a Tužba Ljubmira nije poslije 24.te Pjesni ljuvene nego je došla na kraj Tirene. Nego sve bi to mogla biti samovolja Kukuljevića, koji je htio da tako promijeni razmještaj stvarî što je inače prepisivao, recimo, iz B ili iz C; ali to baš nije: imamo naime u K nepobitan dokaz da je Kukuljević prepisivao iz nekog nama nepoznatog izvora, jer u K nema posvete pred Pjesnima ni štampareve posvete pred Tirenom, ali zato ima ipak dvije posvete pred Tirenom, jer pred Držićevom posvetom Maru Makulji Puciću ima i druga posveta nekoga Maroja Vodopije ’Silvestru Aldobrandinu kardinalu’; ta posveta nosi datum ’u Dubrovniku 20. aprila 1607’ i u njoj M. Vodopija kaže ’odlučih ovu pripovijes pastijersku … dat je iznova na svitlos i vašemu je P. G. prikazati’, pa kaže i zašto je baš njemu posvećuje – ’budući se ganulo V. P. G. po naredbi svetoga otca pape Klementa VII. …, dunda vašega, taj [slovinski] jezik primiti, naučiti i njim kako istijem materinijem govoriti.’ Kako pak te posvete kardinalu Aldobrandinu nema ni B ni C, ni rukopis D, nego je ima samo K, po tome se sasvim sigurno vidi da je K prepisivan s nekog nama nepoznatog rukopisa. A da je to tako, potvrđuje napomena u K na l. 36a gdje u sredini lijevoga stupca poslije stiha 1392 piše: ’ovde faliju dva listovi koji ni su prepisani’, pa je stoga K ostavio prazan ostali dio lista 36a i list 36b, da bi kasnije dopunio stihove 1393 (i prozu pred njim) – 1498 koji u njega zbilja fale. Ima pak u K još jedna napomena po kojoj se može naslućivati kakav je to rukopis bio što ga je K prepisivao: na l. 19a k natpisu ’Tirena Comedia’ ima pri dnu strane ovo: ’Ova Comedia i ostale Pěsni koje slede, biehu iz novo prištampane u Mletcieh po francesku Bariletti God. 1607 – i pripisane su po franji Bariletti.’ Što znače te riječi koje je bez sumnje Kukuljević dodao? je li on sam prepisivao iz rukopisa što ga je Franjo Bariletti prepisao – onaj isti ’Frano Bariletto’ što je g. 1607 izdao zbilja u Mlecima drugo izdanje B? Inače ne znam kako bi Rukopis I b 53 se mogle razumjeti te riječi; pa bi tada trebalo kazati da je Kukuljević imao pred očima rukopis što ga je prepisao, ili još prije dao prepisati, mletački izdavač Bariletto, koji je htio bez sumnje da priredi još iste godine 1607 ’novo’ izdanje koje će posvetiti kardinalu Aldobrandinu, te zato dao i napisati od Maroja Vodopije odnosnu posvetu, – ili je možda htio da kardinalu prikaže samo jedan rukopisni, po svoj prilici kaligrafski napisani egzemplar toga Držićeva izdanja. Ako je tako, tada možda idu na račun Barilettov sve one promjene u sastavu i u rasporedu teksta što smo vidjeli da su među B i K. To bi bila još najbolja solucija ovog zamršenog pitanja, pa nam je žao na Kukuljevića, – ako već nije ’sačuvao’ tu svoju maticu, – što nam nije bar kazao nešto više i nešto jasnije o njoj. Svakako K je u vrlo uskoj vezi sa B, kako to dokazuju (osim toga što se K s B, pa zato i s C, vrlo lijepo slaže) naročito besmislene štamparske pogreške što su iz B prešle u K, na pr. u Tireni 1279 ’iesc’ (mjesto ’chiesc’) B C – jes K; 1573 ’diuigni’ (mjesto ’duigni’) BC – divigni K; Pjesni 1, 20 ’hudite’ (mjesto ’budite’) BCK i t. d. Ali opet, iako nema znatnijih razlika u tekstu, ima ih podosta u detalju, i tu ponajviše K ispravlja neke pogreške u B, na pr. Tirena 1233 ’bigha’ BC – bih ga K; 1308 ’niechie’ B – neće K; 1323 ‘bieʃe’ B – běše K i t. d.; samo što ne znamo da li je to ispravljao Kukuljević ili onaj što je pisao njegovu maticu, a može biti malo jedan a malo drugi, jer to stoji da je i Kukuljević štošta krivo prepisao ili hote mijenjao; tako je na pr. sasvim sigurno on u Tireni na kraju posvete kardinalu Aldobrandinu zamijenio dubrovačko ’gospodina’ svojim kajkavskim ’gospona’, a u prozi u početku Venere mjesto ’šena’ uzeo ’kazalište’. U K u drugome dijelu na numeriranim stranama 17–22 počeo je Kukuljević prepisivati ’Posvetilište Abramovo skladjeno po Marinu Držiću Dubrovčaninu Lita Gosp: 1546.’, ali od njega je prepisao samo ’Skazanje prvo’, to jest do inkluz. stiha 196, a na str. 22 ima još samo ’Skazanje drugo. – Govor parvi – na Gori – Abram i Šišman’; ostali dio te strane, i još nekoliko listova za njom, prazno je. Nego taj dio rukopisa K nema za kraće (Držićevo) Posvetilište nikakve važnosti, jer ga je u njemu počeo Kukuljević prepisivati iz rukopisa Du, kako se već vidi po onome dodatku ’skladjeno’ i t. d. u natpisu. Ali taj drugi dio rukopisa K Kukuljević nije mogao prepisati već g. 1840 kao što je prvi, nego ga je docnije dodao prvomu dijelu (pa zato i ima posebnu paginaciju!), jer je Kukuljević prvi put bio u Dalmaciji tek g. 1854«.
21) Rukopis br. 89, XIX. st. (Sveučilišna knjižnica, Odesa). Sadrži prijepis Hekube: »Hekuba, tragedija Evripida spjevaoca grčkoga, u slovinski jezik prinesena po D. Mavru Vetrani Čavčiću, Dubrovčaninu, kalugjeru i opatu Melitenskomu, koji priminu na 15 genara god[išta] Gosp[odinova] 1576 u pristaroj starosti«. Kao predložak poslužio mu je rukopis br. 2 iz Odese.
22) Rukopis R – 5226, pol. XIX. st. (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb). Prijepis M. Marinovića. Šest listova veličine 20,8 × 16 cm, bez korica. Sadrži ulomak Tirene: od početka sedmog prizora trećeg čina (»Iz doma svojta, po Miljenka idući, s Radatom govore: Dragić, Vučeta i Obrad«) do drugog prizora petog čina (do s. 1541–1542: »Koli se, vajmeh, rih malo pri ja blažen, / a sad sam vrhu svih nesrićnih poražen!«).
23) Rukopis br. 65, druga pol. XIX. st. (Znanstvena knjižnica, Dubrovnik). Rukopis formata 21,2 × 15,3 cm, 17 ispisanih nenumeriranih i 15 praznih nenumeriranih listova, pisan je modernom ortografijom. Sadrži prijepis Grižule: »Prolog | Počinje Comedia prikazana Vlaha Sorkočevića na piru složena po Marinu«.
24) Rukopis br. 628, druga pol. XIX. st. (Znanstvena knjižnica, Dubrovnik). Sveščić formata 23 × 18 cm, 20 nenumeriranih listova; tekst je pisan u dva stupca. Prijepis prve polovice autografa H. Mažibradića (br. 353/1) što ga je načinio Stjepan Marija Tomašević. U njemu se nalazi pjesma br. 12 (Jaoh, plamen ljuveni rasčini život moj). (→ REŠETAROV RUKOPIS)
M. Brlek, Rukopisi knjižnice Male braće u Dubrovniku, Zagreb, 1952;
S. Kastropil, Rukopisi Naučne biblioteke u Dubrovniku, Zagreb,1954;
M. Pantić, Rukopisi negdašnje biblioteke Bizaro u Historijskom institutu u Dubrovniku, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1962, 8–9;
O. Mazal, Katalog der abendländischen Handschriften der Österreichen Nationalbibliotek, Wien, 1975;
Š. Jurić, Katalog rukopisa Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, 3, Zagreb, 1994.