ROGENDORF, CHRISTOPH

ROGENDORF, CHRISTOPH, austrijski plemić (19. XI. 1510 – ?).

Podrijetlom iz Ugarske, obitelj Rogendorf pripada kat. praplemstvu iz Štajerske. Car im je 4. XI. 1480. dodijelio titulu baruna, a u Wormsu su 3. V. 1521. postali baruni od Rogendorfa i Mollenburga (pritom je imanje Pöggstall preimenovano u Rogendorf) i doselili su se u Donju Austriju. Bečkom odlukom od 12. IV. 1669. obitelj je postala vlasnikom imanja u Češkoj, a titulu grofova s posjedima u Češkoj dobili su u Beču 16. IV. 1686. Među prvim poznatim vlasnicima imanja Pöggstall (prvi se put spominje kao Pehstal, oko 1135) s crkvom sv. Ane (posvećena 1140) u Donjoj Austriji – nakon što je utvrda s vodenim opkopom 1291. oštećena u pobuni lokalnog plemstva protiv vojvode Albrechta I. Austrijskoga – spominje se Ulrich von Maissau, koji je 1299. dao podići središnji toranj, danas najstariji dio dvorca. U istoj se obitelji imanje zadržalo do 1433, kada je vlasnik postala obitelj Liechtenstein (1433), potom Ebersdorf (1442) pa Holzer (sred. XV. st.). Kaspar Rogendorf kupio je Pöggstall 1478. i uložio znatna sredstva u građevinu: 1480. počeo je obnavljati župnu crkvu sv. Ane u stilu kasne gotike (izgorjela 1810); u crkvi su se nalazili kamena figuralna skulptura i grbovi Rogendorfâ iz XV. i XVI. st. Nakon Kasparove smrti 1506. imanje je naslijedio njegov sin Wilhelm I. (r. 1481), diplomat i ratni zapovjednik, koji je pripadao najužem krugu bliskom caru Maksimilijanu I., a sudjelovao je u borbama i prilikom prvoga tur. napada na Beč 1529. Car Karlo I. proglasio je Wilhelma I. za svojega namjesnika, a odlukom iz Wormsa Pöggstall je dobio znatne povlastice: kao slobodni posjed oslobođen je od davanja i imao je pravo kovanja novca (sačuvana je srebrna kovanica s portretom Wolfa von Rogendorfa iz 1536). U vlasništvu Rogendorfa dobio je reprezentativan izgled dvorca, kojim dominira kružna utvrda iz 1530, nastala prema idejnoj zamisli Albrechta Dürera, s kojim se Wilhelm I. družio 1520. u Antwerpenu, te obziđe i kružno stubište, renesansni ulaz i arkadno dvorište. Sačuvan je i Dürerov crtež Rogendorfova grba (u štitu s četiri nasuprotna polja dva su prikaza nazubljenog dijela kule i šesterokrake zvijezde te dva polja s okrunjenim lavom), a u nakitu na kacigi slikar spaja ta obilježja Rogendorfova grba, sastavljena od rogova bivola i paunova perja, s onim grba Wildhausena (okrunjeni lav koji se pomalja iz krune iznad štita). Christoph von Rogendorf sin je Wilhelma iElisabeth rođene von Öttingen; imao je mlađu sestru Annu (r. 1521). Titulu grofa od Guntersdorfa dodijelio mu je 1537. kralj Ferdinand I. U župnoj crkvi Marijina Uzašašća u Guntersdorfu tri su obiteljska grba Rogendorf. God. 1540. Christoph se vjenčao udovicom vojvode Friedricha von Sachena, Elisabeth, iz obitelji grofova Mansfeld; imali su sina Johanna Hoyera. Prema nekim izvorima, Elisabeth je već sljedeće godine, 26. III., s nepune dvadeset četiri godine, preminula. God. 1541, nakon što je Christoph uz oca sudjelovao na njegovu posljednjem pohodu u Madžarskoj, umro je Wilhelm I.; pokopan je na obiteljskom imanju u Pöggstallu. Izvršavajući naloge za cara, Christoph je intenzivno putovao. Kad se s velikom sumom novca 1546. zaputio prema Turskoj, imanje je palo pod stečaj, no nasljednici su ga uspjeli vratiti. Prodajom je dvorac 1601. prešao u vlasništvo grofova Öttingen, ali ubrzo je opet promijenio vlasnike.

Biografija M. Držića dijelom je povezana uz životna kretanja Christopha Rogendorfa, dvorskog savjetnika koji je još kao mladić postao pukovnik i zapovjednik njem. garde cara Karla V. te se istaknuo u borbi protiv Turaka u Madžarskoj, a sudjelovao je i u vojnom pohodu u Tunisu 1535. Ostao je sačuvan zapis plemića Reicharta von Streina (1538–1600) o Rogendorfovoj odjeći: bio je odjeven u tako raskošan kaput da su ga dva mlada plemića trebala pridržavati kad je prolazio kroz vrata. Na putovanju prema jugu, u prosincu Rogendorf je 1545. došao u Dubrovnik, koji ga je gostoljubivo primio i dodijelio mu pratnju vlastelina MarinaPetrova Crijevića i Marina Županova Bunića. Oni su pozvali Držića da zabavlja bečkoga gosta za vrijeme dnevnoga blagovanja. Posredovanjem Držićeva prijatelja Ambroza Franova Gučetića, dubr. poslanik na bečkom dvoru Marin Stjepanov Džamanjić preporučio je Rogendorfu Držića, koji je potom stupio u njegovu službu kao camariero, uz plaću od dva dukata mjesečno i s ugovorom na dvije promjene odjeće godišnje, uz neke manje darove. Rogendorf se u božićno vrijeme 1545. odlučio vratiti u Beč i u Držićevoj pratnji putovao je brodom do Marana, a potom u Gradiscu u Furlaniji, gdje su se susreli s izdajicama Republike koje je štitio kralj Ferdinand, braćom Mihom i Pavlom Bočinčić, i uručili im pisma iz Dubrovnika. Na Mihovu molbu Rogendorf je uzeo u službu njegova sina Marina, koji se pridružio putnicima prema Beču. Držićev iskaz o putovanju i ponašanju mladoga Bočinčića zabilježen je u spisu Malog vijeća od 9. I. 1547, a nepovoljno mišljenje o članovima obitelji Bočinčić dao je do znanja i svojem poslodavcu. U Beču je Držić bio svjedok svakodnevnih Rogendorfovih pohoda kralju, koji se raspitivao o stanju u Dubrovniku, ne odobravajući dubr. stav prema Turskoj. Sačuvan je dokument, za Držićeva bečkoga boravka, od 28. III. 1546, u kojem Rogendorf potvrđuje primitak dvorca Staatz od kralja Ferdinanda. Već sljedeći mjesec, 13. IV., vlasnik je založio posjed Staatz za 8000 guldena Oswaldu von Eitzingu. Sačuvana je von Streinova bilješka o proslavi blagdana Duhova u vrtu Rogendorfove bečke kuće, gdje su se gosti sladili trešnjama, koje su za tu priliku bile kao dekoracija obješene na stablu. Držić tomu nije bio svjedok s obzirom na to da se blagdan 1546. obilježavao 13. VI., a on se već sred. svibnja vratio u Dubrovnik, nakon tromjesečnog boravka u Beču, i to preko Venecije, noseći Rogendorfova pisma Džamanjiću i poruku Velikom vijeću. Držić je u Beču zacijelo stanovao u Rogendorfovoj obiteljskoj kući, koju je još 1479. stekao Kaspar Rogendorf i koja je u vlasništvu nasljednika ostala do 1620. Ta je zgrada 1845. srušena, a nalazila se u bečkoj Herrengasse, na mjestu današnjega kućnoga broja 11. Vjerojatno je tada Rogendorf s pratnjom obišao i Pöggstall. Zbog prezaduženosti Rogendorf je morao bježati, nakon što je založio imovinu i uzajmio novac, a rodbini na franc. jeziku ostavio oproštajno pismo u kojem je najavio odlazak u Tursku. Prema pismu koje je datirao 20. VIII. 1546. i vjerojatno poslao iz Dubrovnika, Rogendorf se po drugi put našao u gradu, a zabilježeno je da je u Gružu bio u pratnji tajnika, Padovanca Benedetta Bertapaglie i Marina Bočinčića, a u društvu su im bili M. Džamanjić i njegov sin Sekondo. Sumnjičava dubr. vlada je na stupovima Kneževa dvora i na vratima franjevačkoga samostana oglasila odluku o ucjeni na petsto dukata, ali je austr. skrbnik sačuvao štićenika poslavši ga izvan granica Republike i oglasivši spremnost na nagradu u dvostrukom iznosu onomu tko će kazniti životom mogućega Bočinčićeva ubojicu. M. Džamanjić bio je pozvan dati iskaz vladi, dok je Rogendorf taj isti dan, 6. IX., krenuo na navodni hodočasnički put u Jeruzalem, a zapravo je prebjegao u Carigrad s namjerom da služi carevu neprijatelju. Uz Marina Bočinčića u Rogendorfovoj je pratnji bio i Držić, u ulozi dragomana, tumača; prema potonjem izvješću Malom vijeću ubrzo je došao u sukob s Bočinčićem zbog stajališta o plemićkom pravu i podcjenjivanju Držića. Prema izvješću austr. poslanika od 9. X. i 5. XI. kralju Ferdinandu, na Portu su došli 27. IX. 1546; poslanik je opisao i Rogendorfovu živopisnu odjeću. Držić je bio svjedok Rogendorfova nuđenja usluga sultanu Sulejmanu II. Zakonodavcu, što je značilo izravno djelovanje protiv Austrije. Prema izvješću mlet. poslanika Moceniga, sultanovo je mišljenje o Rogendorfu bilo nepovoljno, a Rustem-paša ga je nazvao »ludim kršćaninom«. Kao i ostali iz dubr. kolonije u Carigradu koji su se uklanjali Rogendorfu te izbjegavali Bočinčića, i Držić je, nakon sukoba s Bočinčićem i njegovim negativnim stajalištem o dubr. vlasti, napustio Rogendorfa i vratio se u Dubrovnik. Držićeva uloga savjetnika i osobe od povjerenja u odnosu s Rogendorfom nije dovoljno poznata. Rasipajući novac, Rogendorf se u zimskom razdoblju odselio u Andrianopol, gdje je započeo graditi raskošnu palaču. Nakon što je odbio zahtjev da se preobrati na islam, vratio se u Carigrad. Polit. prilike na koje je računao promijenile su se pobjedom cara kod Muhlberga, potom i smrću kralja Franje I. Uz pomoć dvojice slugu Rogendorf je 1547. pobjegao čamcem preko Mramornoga mora i Dardanela do Cipra, pa brodom prema venecijanskoj Kreti u namjeri da prebjegne u Francusku. Doživio je prepad tur. gusara, koji su ga kao zarobljenika vratili u Carigrad. Francusko je poslanstvo ishodilo pomilovanje kod sultana i time u veljači 1548. omogućilo Rogendorfov odlazak u Francusku. U službi kralja Henrika II., koji mu je uz ostale visoke počasti dodijelio i titulu markiza, Rogendorf je stekao vojne zasluge i ponovno se obogatio. Poslije je živio s promjenjivim novčanim prilikama, a umro je siromašan u Normandiji.