REKONSTRUKCIJE

REKONSTRUKCIJE. Držićeve prozne drame sačuvale su se samo u Rešetarovu rukopisu, koji se sastoji od dviju cjelina: rukopisa nastalog vjerojatno sred. XVI. st., u kojem se nalaze Grižula, Tripče de Utolče, Skup, Dundo Maroje, Arkulin i Džuho Krpeta te devetnaest i pol listova ispisa iz šest drama (Pjerin, Skup, Džuho Krpeta, Tripče de Utolče, Arkulin, Dundo Maroje), koje je Đuro Matijašević – koristeći se i spomenutim rukopisom – načinio između 11. i 20. VI. 1702, pod zajedničkim naslovom Komadi proze i stihova uzeti iz komedija Marina Držića (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darʃcich). Sva su djela u nekoj mjeri oštećena: bez početka su Tripče de Utolče (nedostaje naslov, prolog, cio prvi čin, prvi, drugi i početak trećeg prizora drugoga čina; započinje okrnjenom Anisulinom replikom »…kugodi varku učinit«) i Arkulin (nedostaje prolog i veći dio prvoga čina; započinje Arkulinovom replikom: »Cibo dolce e nutrimento della longa quaresima« – »Slatko jelo i hrana duge korizme«), kraja nemaju Dundo Maroje (završava petim prizorom petoga čina, Dživulinovom replikom: »Giuraddio, po majku od Pšunja, pomanje govori!«) i Skup (završava okrnjenim četvrtim prizorom petoga čina, Dživovom replikom: »Zlati je Kum neće. Je li što drugo?«), od Džuha Krpete sačuvao se nepotpun prolog (završava rečenicom: »Signori, audiamo et opera eius« – »Gospodo, čujmo i njegova djela«), a Grižuli nedostaje naslov i možda koja rečenica u završnom Grižulinu obraćanju gledateljima, no ništa važno za razumijevanje radnje. Pjerina u rukopisu nema; sačuvalo se oko osam i pol stranica nepovezanih replika u Matijaševićevim ispisima (Dalla Comed.a intitolata Pjerin), izvađenih iz danas nepoznatog rukopisa, a i za Džuha Krpetu imao je nepoznati predložak, iz kojega je 27. VI. 1702. prepisao sedam i pol stranica izvadaka. Budući da je Matijašević iz Skupa ispisao nekoliko replika kojih u rukopisu nema (»Veće ne pitajte, tako mu ištom recite«; »Je li živ bog, ali spi? Da bi bog učinio da zlom smrti umrem«; »Ali, hvala bogu, odahnuh«; »Ja se isprtih, za rijet istinu, teška bremena!«), Milan Rešetar je pretpostavio da je u rukopisu našao cijeloga Skupa, odn. »Grižula i Mande i Skup nepotpuni (su) zato što je ispao po koji list iz rukopisa, Dundo Maroje je krń pri kraju zato što prepisivač nije daļe u svojoj matici našao« (Djela Marina Držića, 1930), isti je slučaj s Arkulinom i Džuhom Krpetom: »Ili je dakle od Ġuha u A [tako je spomenuti rukopis u svoje doba nazivao Rešetar] odmah iz početka bio samo prolog pa pisar ostavio nekoliko listova praznih, da ga popuni iz drugog rukopisa, a Dum Đuro je za svoje izvode zbiļa našao taki drugi rukopis«. Komedija koju zovemo Pomet izgubljena je, a za nju se zna na temelju Držićevih spomena u prvom i drugom prologu Dunda Maroja. Rešetar je mislio da je nekad postojala u rukopisu, između Skupa i Dunda Maroja. Najpoznatije nadopune Dunda Maroja i Skupa načinio je Mihovil Kombol (1950, 1955), Dunda su nadopunjavali Ranko Marinković (1964) i Antun Šoljan (1981), a komediju Tripče de Utolče nadopunio je Frano Čale (1955). Kad je pak riječ o fragmentarno sačuvanim komedijama, prvi je rekonstruiran Pjerin. God. 1901. Danilo A. Živaljević objavio je rad Neizrađeni Držićevi dramati, u kojem je iznio tezu da su Pjerin i Džuho Krpeta »nabacane misli za dramate«, koje Držić nikad nije završio. Uopćeno je ispripovijedao mogući sadržaj Pjerina, u kojem je riječ o razdvojenim blizancima – jednoga otac želi oženiti »sa devojkom nekog svog prijatelja«, no tada se pojavljuje izgubljeni brat te nastaju »zanimljive zabune i zapleti«, da bi se na kraju sve razjasnilo. Pritom je istaknuo da se Držić inspirirao Terencijevom komedijom Djevojka s Andra (Andria) i Plautovom Menehmi (Menaechmi). God 1902. tiskana je rasprava Pera Budmanija »Pjerin« Marina Držića, nastala neovisno o Živaljevićevu radu, tako da Budmani nije znao za njegove zaključke. Budmani je također u fragmentima Pjerina uočio da je riječ o adaptaciji komedije Menaechmi (tvrdeći da je Držić poznavao latinski original), no Držić je preuzeo samo »osnovu«, dakle ono što prethodi njegovoj fabuli, a »izmislio posve novi splet«: otac blizanaca ne umire, nego se vraća u Dubrovnik, ni jedan brat nije oženjen, izgubljeni brat vraća se u rodni grad. Iako je smatrao da mjesto radnje nije Dubrovnik, fabulu je locirao u taj grad, a u raspodjeli sačuvanoga gradiva odlučio se za petočinu kompoziciju. Scenografiju su činile kuće Pjerinova oca, Lučilina oca, Dijane i krčma. Budući da Matijašević ispred replike nije naznačio ime lika koji ju izgovara (nerijetko je spajao replike različitih likova, ispisujući tekst in continuo), Budmani je najprije morao iz ulomaka izlučiti likove (Pjerin, Obložder, Mrva, Dijana, Lučila, Agustin, Strongilo), a neke je odredio po funkciji u fabuli, dakle opisno (Pjerinov otac, Lučilin otac, Dijanin otac, Lopuđanin, Sluga, Pedant, Sluškinja, Krčmarica). Budući da je utvrdio da je Pjerin neovisan o Menaechmima, Plautov mu predložak nije bio od pomoći pa je u postupku rekonstrukcije učinio dvoje: gdje je to bilo moguće, pridružio je replike odgovarajućim likovima te je donekle domislio radnju i odnose među likovima, odredio im karaktere, naznačio tko kad ulazi na scenu, što se moglo dogoditi u nesačuvanim dijelovima (primjerice, na temelju replike Pjerina II: »Koga ne bi tva ljepota privarila, prem bi kamenit bio«, zaključio je da su se Pjerin II i Dijana susreli). Katkad nije mogao utvrditi tko repliku izgovara, a katkad je za neku repliku dvojio između dvaju likova. Zaključio je da se komedija završila dvostrukom matrimonijalizacijom: Pjerin I zaručio se s Dijanom, a Pjerin II s Lučilom. Budmanijeva je rekonstrukcija uvelika određena Matijaševićevim ispisima, a u nastojanju da uspostavi fabularni slijed, domišljao je, priznajući da poneki zaključci i ne moraju biti ispravni, primjerice, zašto se Pjerin II pristao zaručiti s Lučilom ako ju se na jednom mjestu naziva »grdobom«.

Džuho Krpeta u Rešetarovu rukopisu nosi naslov Počinje komedija de Džuho Kerpeta e de Hlad (u Matijaševićevim ispisima Dalla Comedia intitolata Gjuho Kaerpetta) pa je Živaljević zaključio da je riječ o konceptu za dvije drame: prva bi bila komedija iz »društvenog dubrovačkog života i dosta vesela«, druga pastorala. Nije mogao razabrati smislen sadržaj, a mislio je da je prolog oblikovan kao dijalog između Krpete i kojega drugog lika. Budmani se nije složio s tom tezom, smatrajući da je riječ o jednom djelu, ali ne s temom iz dubr. života, nego je »drama dakle mitologička ili alegorička«. Iako se u nekim replikama likovi samooslovljavaju ili spominju imena drugih likova (Pluton, Vodan, Hlad, Prolitje, Lito, Kupido), Milan Rešetar je u kritičkom izdanju u uglatim zagradama izdvojio samo po dva govora Prolitja i Kupida, i to ondje gdje je bio siguran jer se likovi samooslovljavaju. Također je zaključio da je Džuho Krpeta »bio komad s nekom dvostrukom radńom iz kruga pastirske igre i građanske komedije« (Djela Marina Držića). Ono što je Budmani učinio s Pjerinom, nije se činilo s Džuhom Krpetom, tek je Milorad Medini u Povjesti hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku (1902) općenito i prilično zapleteno pokušao osmisliti sadržaj drame: netko (možda Krpeta) pošao je tražiti »dvoje«, susreo je Plutona, koji mu je obećao da će ga učiniti bogatim. Novopečeni bogataš stupi u službu lijepe Lito, u koju je zaljubljen Prolitje, a kako ona ne haje za njegovu ljubav, Prolitje moli Kupida za pomoć. Kupido preodjene Prolitje u »djevojačka sukna« i pošalje ga u njezin dvor, da joj bude bliže, dok je Pluton podmitio službenicu Lita (ne objašnjava zašto). Medini pretpostavlja da je ljubav pobijedila (što valjda znači da su se Lito i Prolitje združili) te da je varka (valjda s preodijevanjem) otkrivena pa je »bogataš sramotno morao odstupiti«. Njegov prijedlog sadržaja samo se uvjetno može nazvati rekonstrukcijom, budući da nije pokušao pridružiti replike bar onim likovima za koje je to moguće; primjerice, za neke je replike jasno da ih izgovara Pluton, neke se mogu pripisati Vodanu i Hladu, a dvije sigurno izgovara ženski lik: »Tko k meni toliko obrazom prilikuje? Puka je ja; onaka sam vidjet kad se nadazrim nad hladenac bistre vode«; »Ovdi je privara! Ovo nije mani. Tko može što božici naudit?«. Te rečenice kazuju da se Držić poslužio fenomenom dvojništa – na što upućuje i replika: »Hoć li se tako moć u tu djevojku priobrazit, da te ne bi poznala?« – no ne može se reći je li riječ o negromanciji (kao u Arkulinu) ili o kakvom drugom načinu prerušavanja i preuzimanju tuđega izgleda.

Drukčiji tip rekonstrukcije izveo je Matko Sršen u drami Pomet Marina Držića: rekonstrukcija (2000). Za razliku od Pjerina i Džuha Krpete – od kojih su se sačuvali ulomci izvornoga Držićeva teksta – od Pometa se nije sačuvala ni jedna rečenica, nego tek Držićeve referencije na likove i sadržaj: u prvom i drugom prologu Dunda Maroja navodi imena nekih likova iz Pometa (Dundo Maroje, Pomet, Grubiša, Pavo Novobrđanin), kaže da se radnja događala u Dubrovniku te da se zaplet oblikovao oko krađe novca. U petom prizoru prvoga čina u Popivinoj replici zaplet se pobliže određuje: »Spomenuješ li se kad ga ti [obraća se Pometu] navede da staromu gosparu ukradete dvije tisuće cekina, i kad ih pak podvrgoste kao vruću opeku?«, dok se iz jedne Pometove replike saznaje da je u Dubrovniku bio Marov sluga: »Njegda tvoj bijeh u Dubrovniku; u Rimu si sada veličak čovjek. Daleko siromaha od velicijeh ljudi!« (I, 6). Jasno je da su u Pometu među likovima bili i Popiva, Maro, kao i Pȅra, kojom se zaručio (»Maroje: Kako rijeh, vjerismo ga, zbrojih mu pet tisuć dukata, – tezoro, tezoro mu zbrojih!«, I, 1; »Pȅra: Pošla sam ovamo scijeneći sve načinit, a našla sam da je on tamo vas s zlicami i da je poplavio svu prćiju koju mu su dali«, I, 9), a iz jedne Bokčilove replike (»Gosparu, ȍno i Pometa, one lupežine štono u gradu biješe; jaohi meni, gdje mi se je skitnja doskitao!«, I, 6) može se zaključiti da je i on bio dio akterskog postava komedije. Budući da je Držić u prvom prologu naglasio da je Dundo Maroje istodobno »nova i stara« komedija te da su »komedija od Pometa« i Dundo Maroje »sve jedna komedija«, Sršen je razvio tezu o duologiji, koju je nazvao »Komedije od Pometa«: »Pomet je prvi dio Dunda Maroja, Dundo Maroje je drugi dio Pometov«. Na tom je tragu osmislio priču čije su fabularne silnice određene zapletom Dunda Maroja: a) u njegovu su Pometu likovi koje je sam Držić naveo kao protagoniste Pometa; b) Pomet je glavni nositelj zapleta; c) fabularna je okosnica Marojev (djelomično nadoknađeni) novčani gubitak; d) motivira se Mandin i Miličin odlazak iz Dubrovnika u Rim (gdje će postati Laura i Petrunjela); e) Maro se mora zaručiti s Pȅrom. Osim likova koje je Držić spomenuo i onih za koje je sigurno da su bili u Pometu, Sršen je u dramu uveo nekoliko novih: Bokčilova supruga Lučina, Pȅrina tetka (»signora contessa De Scioccaio«), njezini djetići Mato i Pero, Pribat, Radat, Vukmir, Obrad, Radmio (u Dundu Maroju kao »ljubimu družinu« zaziva ih Grubiša, IV, 9), hasas Antun, maskari (žbiri i djetići). U drami je riječ o sljedećem: Maro je zaljubljen u Mandu iz Kotora, na koju je već potrošio novac, pati i želio bi ponovno k njoj, no otac ga drži pod nadzorom; u Mara je zaljubljena Pȅra (»Ali za Mara, ali u dumne, tete!«, I, 1); Dundo Maroje godišnicu Milicu odlučuje udati za Grubišu, sina Pave Novobrđanina); u Dubrovnik iz Kotora dolazi Manda, preodjevena u mušku odjeću, pod imenom signor Ondardo. Pomet treba izvesti dva pothvata: izvući od Dunda novac s kojim će Maro otići u Kotor k Mandi i pomoći Milici izbjeći udaju za Grubišu. Učinit će to na sljedeći način: Dundu predloži da Mara stavi na galiju, pošalje izvan Dubrovnika, negdje ga proda za roba, sve to izdaleka prati, a kad se Maro opameti i kad se »od njeg čeljade bilj učini, slobodit ga i vrnut domom«. No, da ne bi ispao surov, neka Maru dade dvije tisuće cekina i naredi mu da ode trgovati: preko Jakina u Firencu, gdje će kupiti tkanina, koje će zatim prodati u Sofiji. No, čim Maro uđe na brod, dočekat će ga stanoviti omičid (ubojica), koji je dužan Pometu jer ga je dvaput spasio vješala. On će Mara staviti u okove i oteti mu novac, dati ga Pometu, a on ga vratiti Dundu. Pomet zatim s Marom i njegovim slugom Popivom dogovori da se s piturom učine krvavi, takvi neka se vrate Dundu i kažu kako su ih napali lopovi i uzeli im škrinju s novcem, a novac će zapravo pričuvati Pomet. Kad odfengaju što im je Pomet naredio, Dundo je očajan. Pomet škrinju s cekinima stavlja u vreću te moli Bokčila da mu je pričuva u kući, uvjeravajući ga da »tuj imam nješto gaća starijeh, čohe, nješto svite« (II, 6). Ne znajući da Ondardo nije muško, tetka Pȅru zaruči za Ondarda, dajući mu/joj dvije tisuće cekina prćije. Pomet se nađe s Mandom, dogovori da Milicu potajno izvede iz grada. Manda mu dade tisuću cekina, a Pomet kaže da će ih dati Milici, koja će joj novac vratiti kad budu bježale iz grada. U tom trenutku Pomet postaje vlasnik tri tisuće cekina, no ne odluči ih zadržati za sebe, jer zna da bi mogao upasti u nevolju, pa pokuša sve zadovoljiti i pritom izvući korist za sebe: »Sad će starac iskat cekine, a njih smo Mandi obećali! Daj ih Mandi, ne daj njemu, pišu nam se okovi! Ne daj Mandi, vrati njemu, Milica perikula! Ovdi trijeba je bit Pomet, bogme Pomet…« (III, 7). Stoga škrinjicu s tisuću cekina, koju mu je dala Mande, dade Maru, neka ih vrati Dundu, iz škrinjice s Dundovih dvije tisuće cekina uzme sebi tisuću, a tisuću dade Milici, koja s njima odlazi na susret s Mandom. Pȅrinoj tetki otkriva da je signor Ondardo zapravo Mande, koja ju je prevarila, a budući da je Milica pobjegla, a Pavo Novobrđanin s Grubišom došao ju zaručiti, najbolje bi bilo da se od sramote svi spasu tako da se Pȅra zaruči s Marom, uz prćiju od deset tisuća cekina. Sršenov je Pomet nastao intertekstualnim kombiniranjem materijala iz različitih Držićevih djela: citati i parafraze iz komedija i pastoralnih drama (»Je li živ Bog, ali spi?«, »Prc voštac, – vlaški svetac. Ova hoće bosti! Ne bodi junaka, ja t velju!«, »Gdje si, Pribate, Radate, Vukmiru, Obrade, Radmile, moja ljubima družino!«, »Živi se vide kadgodi, a mrtvi nikada!«, »Ovdi je trijeba bit pacijenat«, »Dilje mi se para do tavolina, neg da ima hodit do Luncijate!«, »potor i Kotor«, »Pođ, brižan, u onijeh tvojijeh na Garište, što se vazda od buha puđaju. A ja sam godišnica dubrovačka«, »krinice kojijem se dno uzvidi u juhi«, »dilja je od Krive ulice«, »Uzmi zlato i pođi ga utopit u morske pučine!?«, »Čuh i ne čuh! I što čujem, čujem da ne čujem, Pomo!«, »Er čovjek valja za sto ljudi ako se umije ponijet, a sto nevaljaju za jednoga!«, »Šest riječi sinjori contessi De Scioccaio!«), karakteristične psovke (»pjanče uscani«, »hlapino«, »becco futuo«, »svinjo«, »pse jedan«, »tradituru«), kraći sastavci umetnuti u prozni kontekst (»Peci loj ter se goj, / i brajo, dalek stoj!«), sporadično oponašanje strukture prizora (primjerice, scena u kojoj Pomet prerušenoj Mandi pokazuje Dubrovnik /II, 1/ analogna je sceni u komediji Tripče de Utolče, u kojoj Kotoranin Dubrovčanima pokazuje Kotor /IV, 6/; hinjeno ganutljivi rastanak Dunda s Marom, koji odlazi u Jakin /II, 5/ sličan je susretu Dunda i Mara u Dundu Maroju /IV, 2/, nakon što je Maro već smjestio oca u zatvor, praveći se da ga ne poznaje).

Budmanijeva rekonstrukcija pripada tipu tzv. filoloških rekonstrukcija: imajući na raspolaganju okrhke Držićeve drame, ograničio se na identifikaciju likova i utvrđivanja njihovih replika, gdje je to bilo moguće, što mu je omogućilo oprezno nagađati o lakunama u fabuli. S Džuhom Krpetom moglo bi se učiniti ono što je učinjeno s Pjerinom, ali u mnogo skromnijem opsegu, djelomično zato što je sačuvano manje tekstualnoga materijala, a ponajviše zato što je Džuho, čini se, u sadržajno-strukturnom smislu bio sličan Grižuli, u kojem se mitološki i rustikalni svijet dodiruju hirovito i periferno, a takve je fabule teško domisliti. Zato je Medini tek uzgredno spomenuo Vodana i Hlada, zaključujući kako »u ovu fabulu upleteni su bili dakako i komični prizori, a komičnu je ulogu imao Vodan, koji je ostavio svoju rabotu, da počine u društvu s Hladom, svojim prijanom«. Kad je rekonstruirao Pjerina, Budmani je naglasio da »iz ovake razvaline povratiti cijelu zgradu nije mogla biti moja namjera; to je uprav pjesnički posao«. Premda je Držić sam posvjedočio zaplet Pometa, od teksta se nije ništa sačuvalo, pa je Sršenova »rekonstrukcija« zapravo »pjesnički posao« koji se temelji na autorovoj imaginaciji, ludičko poigravanje s tradicijom koje računa na poznavanje Držićeva života i opusa, kao i različitih interpretacija njegovih drama te se njegov postupak može nazvati literarnom pseudorekonstrukcijom. (→ NADOPUNE)