RAPACKA, JOANNA
RAPACKA, JOANNA, poljska književna povjesničarka (Varšava, 24. V. 1939 – Varšava, 29. XI. 2000).
Studirala poljsku i slav. filologiju u Varšavi, Zagrebu i Beogradu. God. 1967–70. predavala je hrvatsku, srpsku i češ. književnost na Fakultetu za poljsku filologiju u Varšavi; 1970–73. radila je u Firenci kao lektorica za poljski jezik, a 1983. kao gost-predavač za slav. filologiju na Sveučilištu u Genovi. Velik dio znanstvenoistraživačkoga rada posvetila je istraživanju povijesti južnoslav. književnosti i kultura, posebice povijesti hrv. književnosti renesanse i baroka (»Osman« Ivana Gundulića: pobuna predstavljenoga svijeta – »Osman« Ivana Gundulicia: bunt świata przedstawionego, 1975; Dubrovačka Republika – Rzeczpospolita Dubrownicka, 1977; Zlatni vijek hrvatske pastorale – Złoty wiek sielanki chorwackiej, 1984; antologija Dubrovačka ljubavna poezija – Dubrownicka poezja miłosna, 1989; Stara književnost srpska i stara književnost hrvatska – Dawna literatura serbska i dawna literatura chorwacka, 1993; Vrijeme Herdera – Godzina Herdera, 1995; antologija polj. tekstova o hrv. književnosti s opširnom bibliografijom O hrvatskoj književnosti – O literaturze chorwackiej, Most / The Bridge, 1991). Knjige Zaljubljeni u vilu (1998) i Leksikon hrvatskih tradicija (Leksykon tradycji chorwackich, 1997, hrv. izdanje 2002) objavljene su na hrv. jeziku.
U knjizi Zlatni vijek hrvatske pastorale analizirala je Tirenu i Grižulu, pokazavši razlike u konceptualizaciji predrenesansnoga (antičkoga) i renesansnoga pastoralno-idiličkoga diskursa, mijene koje je taj žanr u Držićevim djelima prolazio te inovacije koje je u njih unosio. U knjigu Zaljubljeni u vilu uvrštene su dvije studije o Držiću: Zaljubljeni u vilu i Marin Držić i kriza renesansne svijesti: od Tirene do Plakira i vile. U prvoj je opisala scenski prostor Tirene te upozorila na njegovo magijsko-oniričko značenje, kao mjesto susreta prirodnoga s natprirodnim svijetom. Uočila je Držićevu težnju za brisanjem granica između scene i gledališta, čime je pridonijela tumačenjima Držićeve dramaturgije koja su upućivala na njezin metateatarski aspekt. Držić često mijenja zbiljski prostor u kojem će se odvijati predstava (prizorište) u prostor scenske iluzije te istodobno parodira petrarkističko-pastoralnu konvenciju, ironizira ključni motiv (ljubav pastira prema vili), zaplet i kompozicijsku strukturu Tirene. U studiji Marin Držić i kriza renesansne svijesti analizira kompoziciju i tematsko-motivska uporišta Tirene i Grižule. Tirena ima klas. formu pastorale, koja je sačuvala neke žanrovske značajke bukolike, a usredotočuje se i na osnovne tematsko-misaone filozofeme renesanse: teži pomiriti ideale i stvarnost, vjeruje u ljudsku sposobnost ujedinjenja ljepote, istine i dobra (kalokagatija) itd. Za razliku od Tirene, u Grižuli su ideali klas. pastorale osporeni i dekonstruirani, pjesnički koncept ljubavi burleskno se razobličuje, a kategorije lijepog i ružnog, trivijalnog i idealnog, visokog i niskoga nerazdvojene su, iako ostaju kontradiktorne i međusobno se isključuju. Držić se spominje i u Leksikonu hrvatskih tradicija, zbog ikoničke uloge koju posjeduje u hrvatskom knjiž. novovjekovlju. Držić je za autoričinu analizu grada Dubrovnika, kao važnoga mitologema i ideologema hrvatske kult. prošlosti, simbol pučkoga smijeha, ludizma i narodske prosvijećenosti, koji stoji nasuprot gundulićevski intoniranoj aristokratskoj artificijelnosti.
