PRIBOR ZA PISANJE

PRIBOR ZA PISANJE. U razdoblju renesanse napisan je niz traktata o tehnologiji i umijeću pisanja.

U Dubrovniku je interes za pero, tintu i papir bio tim veći jer je u njemu prva tiskara proradila tek potkraj XVIII. st. pa su se mnoga knjiž. djela, koja nisu bila tiskana, prepisivala rukom. M. Držić kao i većina književnika njegova doba pisao je gusjim perom. To se može utvrditi već i površnim uvidom u pisma Cosimu I. i Francescu Mediciju, inače najopsežniji sačuvani piščev autograf. Od knjiž. djela ni jedno nije sačuvano u piščevu prvopisu. Upravo u doba dok je Držić bio učenik u dubr. školi, u Italiji su objavljeni neki od najvažnijih renesansnih priručnika o umijeću pisanja, u kojima su mnoge stranice posvećene po redoslijedu prvomu priboru potrebnom piscima: nožićima uz pomoć kojih su se pripremala gusja pera. Držić je mogao poznavati knjigu Ludovica Arrighija Djelce za učenje pisanja (La operina da imparare di scrivere, 1522) u kojoj se posebna pozornost posvećivala pripremi gusjih pera i njihovu delikatnom oštrenju specijalnim skalpelima. Važne su bile i upute o izboru kvalitetnih pera, pri čemu se s posebnom pozornošću objašnjavalo da su za pravljenje pisaljki najpogodniji dijelovi gusjih krila. Samo dobro izabrano pero bilo je sposobno podnijeti oštrenje i rezanje dvostrukoga kljuna na šiljku koji se umakao u tintu. Renesansna metaforika pera izravno je povezana s tijelom ptice, pa se o peru koje se reže govori da ima kljun i usta. Dok se papir u renesansi kupovao kod specijaliziranih trgovaca, odabir i priprema pera za pisanje pripadali su kućnoj radinosti. Doduše, na tržištu je u Držićevo doba bilo i željeznih stilusa koji su se koristili za pisanje tintom, ali oni nisu smatrani tako dobrim pisaljkama kao prava gusja pera. Tintu su u renesansi nudili u tamnim olovnim posudama, koje su u Dubrovniku, jednako kao podočnjake zbog tamne boje, a lignje zbog crnila, nazivali kalamarima. Držić, koji je 1545. zamjenjivao brata Vlaha u pisarnici vunarskog obrta, imao je svakako veza sa suknarima, od kojih je lako mogao dobiti indigo potreban za pravljenje tinte. Indigo se u Dubrovniku uvozio u balama i koristio u proizvodnji tekstila. Koliko je indigo u renesansnom Dubrovniku bio tražen vidi se po čestim krađama bala toga materijala. U Držićevo doba u pribor za pisanje bile su uključene i svjetiljke, koje su podrazumijevale i pribor za rukovanje njihovim stjenjevima. Bile su tako na piščevu stolu brojne škarice za povlačenje i rezanje stijenja, zatim lijevci za ulijevanje ulja u svjetiljke. Najčešće su se upotrebljavali lukjernari na kojima je bilo nekoliko žarišta svjetlosti, a na one raskošnije pridodalo bi se i zrcalo. Za neke od tih lukjernara korištena su, ako je imovinsko stanje korisnika bilo dobro, kvalitetnija biljna ulja, dok je lukjernarima siromaha svjetlost bila titrava, jer ju je proizvodio loj neugodna mirisa. S kraja XVII. st. sačuvana je aluzivna pjesma Antuna Gleđevića o nestašici pamuka koji su pisci kupovali da bi im služio kao stijenj u lukjernarima. U tom kontekstu treba se prisjetiti rečenice iz drugoga prologa komedije Dundo Maroje: »I ne scijen’te da se je vele truda, ulja, knjige i ingvasta oko ove komedije stratilo: šes Pometnika u šes dana ju su zđeli i sklopili«. U doba Držićeve mladosti tiskana je knjiga Giovannija Antonija Taglientea Istinsko umijeće izvrsnoga pisanja (La vera arte dello excellente scrivere, 1523) u kojoj se dosta pozornosti posvećivalo ne samo priboru za pisanje, dakle peru i tinti, papiru i rukopisu, nego se piščev stol opisivao kao zamišljena scena pisanja. Na toj je sceni u sredinu bilo postavljeno zrcalo, koje nije bilo samo ukras, nego je zorno pokazivalo jedan od osnovnih principa renesansne poetike: imitatio. Osim mnoštva gusjih pera i pribora za njihovo oštrenje te kalamara s tintom, na stolu su bile i zečje šapice, kojima bi pisci otirali prah kad su htjeli osušiti još svježu tintu na netom ispisanim papirima.

U Taglienteovoj knjizi renesansni pisac, dok organizira vlastitu scenu pisanja, postavlja na stol i oveći komad kože ili vellum na koji polaže papir ili neku drugu podlogu za pisanje. Renesansne autore koji su pisali knjige o priboru za pisanje i o umijeću pisanja nisu zanimala samo tehnološka pitanja. Bio im je važan i spoznajni aspekt prijenosa misli na papir pa su za ta pitanja izdašno citirali ant. retoričare kojima je još od Aristotela i Kvintilijana bilo jasno u kojoj je mjeri pero učitelj elokvencije ili, kako su se znali metaforički izraziti, u kojoj je ono mjeri orač koji zemlju, tj. papir, čini plodnom. Konzultirali su tadašnji pisci čak i suvremene anatome pa su njihove knjige o perima, tinti i papiru pune anatomskih presjeka ljudske ruke. Pitanjima odnosa pera i ruke bavile su se knjige Kako naučiti pisati (Il modo d’imparare di scrivere, 1525) Eustachija Cellebrinija, zatim Vrlo korisno djelo za učenje pisanja (La utilissima opera da imparare a scrivere, 1530) Giovannija Battiste. Svi ti traktati završavali su istim zaključkom: »Ne pero, nego umijeće« (»Nil Penna, sed Arte«), što je bila za renesansu tipična afirmacija umjetnosti pred tehnologijom. Potkraj XVI. st. Giacomo Franco objavio je knjigu Način pisanja (Modo di scrivere), u kojoj je slova prikazao uz pomoć dijelova ljudskoga tijela, s erotskim pa i posve pornografskim pristupom umijeću pisanja, tj. oranju, što ga je, ponovno metaforički, namijenio peru, tinti i papiru. Svi renesansni priručnici o tehnologiji pisanja bez iznimke su podučavali ponajprije kurzivnom pisanju, koje se upravo u renesansi proširilo ne samo u svijet književnika i pedagoga nego i trgovaca, pa je zbog svoje praktičnosti postalo glavnim oblikom grafičkog izražavanja svih školovanih slojeva. Inače, zbog nestašice papira i konfuznoga tržišta izdavači su tijekom renesanse u velik broj tiskanih knjiga umetali i arke s praznim listovima po kojima su čitatelji mogli ispisivati vlastite tekstove. Williamu Shakespeareu riječ karakter nikad nije označivala ono što danas najčešće znači – figuru u umj. djelu ili nečiji identitet. Ta je riječ u renesansi, a to u svakodnevnom tal. jeziku znači i danas, bila metonimički izraz za individualni rukopis. Ona je označivala slova, dakle mjesta u tekstovima koja su bila caricata, tj. koja su po toj točnoj etimologiji bila ispunjena ili otežana identitetom pisara, ali i tintom. Dvostruko značenje riječi karakter, koja je slovo i figura, koja je grafem, ali i osoba, mnogo govori o renesansnom razumijevanju umijeća pisanja kao individualizirane djelatnosti. U doba Držićeva života pojavilo se nekoliko važnih inovacija u tehnologiji pisanja. Na tržište je među ostalim stigla olovka. U knjizi Konrada Gesnera O svim vrstama fosila (De omne rerum fossilium genere, 1565), dvije godine prije nego što je Držić umro, među prvim informacijama nudi se tekst o grafitu i o mogućnosti da se po svijetu proširi proizvodnja olovaka. Crno olovo, kako su se nazivale prve eur. olovke, najviše se upotrebljavalo za crtanje i ispisivanje kraćih bilježaka, a kao sredstvo za pisanje duljih knjiž. tekstova više se koristilo tek od poč. XVII. st. Nisu svi tekstovi u renesansi bili napisani na papiru ili pergamentu, kožnoj površini koja se u to doba upotrebljavala samo za službene isprave. U to doba mnogo su se upotrebljavale gipsane ili bitumenske pločice po kojima se pisalo metalnim stilusom i čiji se sadržaj, kad piscu više nije bio potreban, mogao lako izbrisati. Te su pločice za pisanje one tables o kojima govori Shakespeareov Hamlet kad aludira kako mu je sjećanje izbrisano kao tekst s jedne takve pisaće površine. U Držićevo doba pojavile su se i prve moderne pokretne tintarnice koje su mogle zamijeniti dotadašnje kalamare. Ta novotarija bila je nalik divitima što su ih Dubrovčani često viđali u tur. rukama i za tur. pasovima. Mogućnosti da se tintarnica može nositi sa sobom te da se hodajući mogu na pločicama ispisivati trenutačni dojmovi, a onda po potrebi brisati, mogle su Držiću biti poznate. U njegovo doba, uostalom, pojavilo se i prvo stenografiranje uz pomoć abrevijatura, a poznato je i da se ono u Veneciji i Firenci počelo koristiti za vrijeme sudskih sporova kad je trebalo fiksirati točne riječi u zapisnicima. Je li Držić svoje iskaze – a poznate su nam dvije opsežnije takve njegove izjave, ona iz 1547. kad ga je Malo vijeće saslušalo nakon povratka iz Carigrada te izjava iz 1563. u slučaju parnice braće Primović – davao pisarima koji su pred sobom imali te magične ploče za brisanje, nije poznato. Takvih je ploča sačuvano u muzejima, ali ne i tekstova na njima. Sadržaji komedija dell’arte pisani su i na tkaninama. Zvali su ih canovaccio. Prvi put pojavili su se oko 1550, a dobili su ime po kuhinjskim krpama na kojima su najprije ispisivani, a onda vješani u prostor scene da ne budu vidljivi publici. Čitajući tekstove s tih canovaccija, mogli su glumci vidjeti što im je raditi i govoriti u sljedećem prizoru. Nije poznato jesu li takve napisane upute dobivali i Držićevi glumci za vrijeme izvedaba njegovih komedija.