POLITIČKE TEORIJE U RENESANSI

POLITIČKE TEORIJE U RENESANSI, skup političkih ideja koje oblikuju cjelovitu misao i teorije politike, tj. teorije političkog djelovanja, političkih institucija, političkih aktera i političke vrijednosti u doba renesanse.

Niccolò Machiavelli, Discorsi sopra la prima Deca di Tito Livio, 1531.

Nastale su, s jedne strane, ponovnim otkrivanjem klasičnih polit. pisaca antike kao što su Platon i njegovo najvažnije djelo Država, Aristotel i njegova Politika te drugih pisaca grčko-rimske kult. tradicije, a s druge strane iz prakse srednjovj. komune – grada-države. Osamostaljenje tal. komuna tijekom XIII. i XIV. st., u procijepu između Svetoga Rimskog Carstva i papinske vlasti, dovelo je i do potrebe elaboriranja prakse polit. života u novom institucionalnom okviru. Slično se događalo i na drugoj obali Jadrana, u gradovima koji su stekli autonomiju slabljenjem feudalnog sustava i sukobima između teritorijalnih aspiracija i pretenzija svjetovnih vladara. Pojava slobodnih gradova-komuna, isprva kao slobodnih gradova, a potom i kao gradova-republika, popraćena je i stvaranjem novih političko-pravnih instrumenata, grad. statuta, koji su određivali javnopravni i privatnopravni poredak u tim gradovima. Usporedno s tim praktičnim aktivnostima regulacije pravnog i polit. života javile su se i prve polit. teorije, cjelovite vizije koje obuhvaćaju poglede njihovih autora na osnovne polit. vrijednosti, tj. vrijednosti polit. života, djelovanje polit. aktera i funkcioniranje polit. institucija. Tako su se još u kasnom sr. vijeku javile polit. ideje koje su odražavale novu naraslu moć građ. klasa, u kojima je sadržan i zahtjev za novom kvalitetom zajedničkog života. Temelje takvu, poslije nazvanom građanskom humanizmu, postavili su polit. mislioci komunalne autonomije. Jedan od prvih je Remigio de Girolami (1240–1319), koji je na poč. XIV. st. u traktatima O dobru mira (De bono pacis) i O zajedničkom dobru (De bono communi), pozivajući se na Aristotelove ideje, iznio tezu koju će poslije ponavljati građanskohumanistička traktatistika: »Si non es civis, non es homo« (»Ako nisi građanin, nisi ni čovjek«). Građanin jedino u zajedničkom dobru potvrđuje ljudsku bit, a zajedničko je dobro uvijek više od pojedinačnoga dobra. Čovjekova se vrlina identificira s polit. vrlinom, umijećem zajedničkog življenja u kojem je civitas kriterij identifikacije pojedinaca kao slobodnih subjekata, koji toj zajednici odgovaraju svojim postupcima i jedino u harmoniji s njom mogu živjeti slobodno, dakle ljudski. Građanski su humanisti u antici vidjeli razdoblje u kojem je čovjek bio slobodan, jer je slobodno gradio svoju communitas u obliku grč. polisa ili res publicae po rim. uzoru. Tako je Francesco Petrarca u djelu O tiraninu (De Tyranno) hvalio pokušaj obnove Rimske Republike u ustanku koji je predvodio rim. tribun Cola di Rienzo 1347. i upozoravao na opasnosti od tiranije u komunalnom uređenju. Prije toga je još jedan srednjovjekovni polit. teoretičar razradio irenološki projekt utemeljen na komunalnoj samoupravi, u kojoj građani sami donose zakone i preuzimaju odgovornost za njihovu provedbu: riječ je o Marsiliju iz Padove (Marsiglio Mainardino, 1284–1343), koji je ideje o narodu kao zakonodavcu iznio 1327. u djelu Branitelj mira (Defensor pacis).

Francesco Guicciardini, Della historia d’Italia, Venecija, 1580.

U razdoblju kvatročenta mnogi su sljedbenici građanskoga humanizma iznijeli svoje poglede i teorije građ. života, a među njima se ističe Matteo Palmieri (1406–75) i njegova rasprava O građanskom životu (Della vita civile, 1430). Pozivajući se na Platona i Cicerona, Palmieri je zagovarao građ. život kao jedini oblik djelovanja dostojan čovjeka. Vrhunska je vrijednost, ljudska i socijalna, građ. život jer se najplemenitija ljudska vrlina može prepoznati samo u zajedničkom životu u kojem vlada pravednost i u kojem građani sami formuliraju i donose zakone po kojima se svi ravnaju. No svoje je najviše izraze polit. teorija građanskoga humanizma dostigla u djelima firentinskih kancelara – najviših drž. dužnosnika, koji su istodobno bili i najveći humanisti svojega doba. Za razliku od izabranih dužnosnika, kao što su rektori, gonfalonjeri, knezovi, praesides i dr., kancelari su bili pravnici, humanisti i polihistori, ujedno i vrsni književnici. Lino Coluccio Salutati (1331–1406) napisao je raspravu O tiraninu (De Tyranno, 1406), u kojoj je upozoravao na opasnosti od degeneracije građ. vlasti pod utjecajem kriza, građ. rascjepa i jačanja potentata – novog sloja bogatih građana koji su željeli voditi glavnu riječ u javnim poslovima. Za razliku od pohvala na račun kolektivne vlasti grad. korporacija, koje su birale svoje priore među kojima se birao najviši polit. dužnosnik u gradu-državi, Salutati u duhu vremena izražava svoju i sveopću frustraciju izazvanu raslojavanjem vlasti i nejedinstvom među građanima, gdje se kao alternativa javlja uspostava vlasti jednog čovjeka s jakim ovlastima. Takav novi drž. poglavar lako može preuzeti svu vlast, ako ga ne nadziru građani koji mu povjeravaju ovlasti, ali te ovlasti uvijek je moguće povući ustanovi li se da princeps – knez, u ovom slučaju izabrani drž. poglavar, počinje djelovati kao tiranin. I on prihvaća i razrađuje tezu o jedinstvu građanskog i aktivnog života: vita activa je izjednačena s vita civilis, najveća vrijednost svake communitas, pa je građanin samo onaj koji u potpunosti obavlja građ. dužnosti, uključujući i sudjelovanje u upravljanju svojom civitas – državom. Na Salutatija se nadovezao firentinski kancelar Leonardo Bruni Aretino (1370–1444), koji je nastavio ideje građanskoga humanizma na području povijesti, ali i kroz pov. formu iznio i branio građansko-humanističku polit. teoriju. Njegova rasprava Panegirik gradu Firenci (Laudatio Florentinae urbis) važan je dokument polit. misli građanskoga humanizma, kojim se postavlja osnovno pitanje čovjekova položaja u uspostavljanju civilitasa (građanstva) kao supstrata vitae civilis. Poslije je Bruni, u Povijesti firentinskoga naroda (Historiae florentini populi), istaknuo važnost slobode kao vrijednosti na kojoj se konstituira civilitas, što se dogodilo, po njemu, baš u primjeru Firence. Samosvjesni, slobodni i poduzetni građani temelj su novoga modela vitae civilis, pa se moraju i sami braniti od onih koji žele njihove teritorije, posjede i bogatstva te nastoje uništiti model građ. života, koji postaje uzorom i drugim gradovima. Zato je Bruni zagovarao građ. policiju u djelu De militia (1421), što je Niccolò Machiavelli poslije razradio kao svoju ideju.

Frane Petris, La città felice, Venecija, 1553.

No osim građanskih humanista koji su dali doprinos republikanskoj građ. teoriji, renesansnu su polit. teoriju gradili i polit. mislioci koji su u promišljanjima najboljega drž. uređenja polazili od potrebe zadržavanja monarhijskoga polit. uređenja, iako su prihvaćali dostignuća građ. života. Za njih nije nespojiva ideja umjerene, građ. monarhije u kojoj je vladar ograničen s jedne strane nadzorom građana i njihovih tijela, a s druge vrlinama razuma koje mu nameću umjerenost i razboritost u vladanju i poštivanju težnji drugih slojeva. Takve teorije razrađuju pristaše građ. monarhije, koju je 1513. opisao Machiavelli u spisu O monarhijama (De Principatibus), koji je poznat pod naslovom Vladar (Il Principe, 1532). To su Francesco Patrizi iz Siene (1413–94), koji u djelima O monarhiji (De Regno) i O uspostavi republike (De institutione reipublicae) objašnjava prednosti jednog i drugog sustava, a prirodno je da vlast obnaša jedna osoba koja se svojim sposobnostima i vrlinama izdiže iznad drugih ljudi i vodi brigu za drž. zajednicu. Na njega se nadovezuje i Šibenčanin Ivan Polikarp Severitan (1472–1530), koji u Samovladi (Monoregia, 1522) također zastupa potrebu za prosvijećenim, humanističkim vladarom koji vodi zajednicu građana na temelju karizmatskih sposobnosti vođe, razumijevajući bolje od mnoštva koje su prave težnje (interesi) građana. Za razliku od dominantne struje pod imenom građanskoga humanizma, taj se trend može nazvati kršćanskim humanizmom: njegovi se autori, osim Platonom i Aristotelom, inspiriraju i Tomom Akvinskim i njegovom raspravom o državi O vlasti vladara (De regimine principum, 1265). Pritom se miješaju ideje građanskoga humanizma s preceptima božanskoga razuma, koji i u zemaljskoj državi vidi odraz višega, Božjega nauma, pa su stoga i vladarske vrline ujedno i par excellence kršć. vrline. Na takvu traktatistiku oslanjaju se i djela iz žanra koji se naziva »ogledala vladara« (specula principum), u kojima se raspravlja o idealnom vladaru. Među takvim su autorima Giovanni Pontano (1429– 1503), autor rasprave O vladaru (De Principe), Diomede Carafa (1406–87), s raspravom Dužnosti vladara (I doveri del Principe), Antonio Beccadelli zvan Il Panormita (1394–1471), Poggio Bracciolini (1380–1459), Filippo Beroaldo (1453–1505) i dr. Svojevrsnu sintezu građanskog i kršć. humanizma pokušao je izvesti dominikanac Girolamo Savonarola (1452–98) u djelu Rasprava o uređenju i vladi Firence (Trattato sul regimento ed il governo di Firenze). On polazi od Tome Akvinskoga, ali završava u zagovaranju demokratske republikanske vlasti, koja najviše odgovara firentinskoj soc. strukturi. Svjedok medičejske preobrazbe Firentinske Republike u sinjoriju, Savonarola drži da je pojava tiranskih težnji (Medicija) dovela do smanjenja građ. vrline, a ona se može revitalizirati jedino primjenom božanskog etičkog načela. Nakon katarze i pročišćenja od korupcije treba zasnovati dobru vladu (bongoverno) pravednom raspodjelom grad. službi i dovođenjem građana u poziciju da odlučuju o javnim stvarima, čemu će poslužiti i uvođenje Velikog vijeća s elementima izravne demokracije, u kojoj javno dobro (bene pubblico), dominira nad privatnim. Machiavelli utjelovljuje najviši domet renesansne polit. misli. Njegova polit. teorija uspostavlja novu teorijsku paradigmu u povijesti polit. misli: za razliku od građanskoga humanizma, Machiavellijeva polit. teorija, koja pripada razdoblju kasne renesanse, dovodi ideje građanskoga humanizma do krajnje konzekvence, uobličujući konzistentnu viziju građanskog republikanizma. Machiavelli je ponajprije teoretičar politike kakva jest, koji svoju teoriju ne postulira iz etičkih vrednota civilnog života, nego empirijskom metodom analizira postojeće i u prošlosti ostvarene oblike politike, polit. institucije i djelovanje polit. aktera. Iako je postao popularan zahvaljujući Vladaru, Machiavellijeva polit. teorija oblikovana je ponajprije u njegovim Raspravama o prvoj dekadi Tita Livija (Discorsi sopra la prima Deca di Tito Livio, 1518). U prvom dijelu Vladara izlaže tipologiju monarhija, što ni jedan polit. mislilac prije njega nije učinio; time je Machiavelli i prvi komparatist u povijesti polit. znanosti. Pritom najveću vrijednost atribuira građ. monarhiji, koja je kompromis između klas. vrijednosti građanskoga humanizma, u kojem su osnovica društv. uređenja slobodni građani, i monarhijskog principa, koji daje državama efikasnost i stabilnost ujedinjenog autoriteta u jednoj osobi. Ona mora biti podložna izboru i mora vladati tražeći neprestano konsenzus sa svojim biračkim tijelom. Drugi dio Vladara posvećen je osobinama modernih vladara, pri čemu Machiavelli odbija raspravljati o apstraktnim vrlinama, u potrazi za »zbiljskom istinom stvari« analizira način vladanja kad vladari imaju konsenzus građana i kad vladaju bez konsenzusa: tada vladar mora, da bi ostao na vlasti, naučiti »ne biti dobar«. Stoga vladari moraju poznavati tehniku vladanja, a vladanje je umijeće koje je usporedivo s medicinom. Za razliku od građanskoga humanizma, Machiavelli se ne poziva na klas. izbore i ne postulira polit. teoriju iz dotadašnjega korpusa polit. misli, pa je njegova polit. teorija i točka diskontinuiteta prema dotadašnjoj tradiciji polit. mišljenja. U Raspravama analizira republikanski poredak na primjeru starog Rima i suvremenih republika, zaključujući kako je republikanski poredak jedini u kojem je moguće ostvariti vivere civile, vivere libero i vivere politico (građ. život, slobodni život i polit. život), što su za njega sinonimi. Dosljedan realističkoj metodi koju razvija u svojim djelima, Machiavelli doživljava politiku kao neprestani konflikt, koji poprima ulogu lijeka u društv. odnosima, jer tjera građane na prevladavanje tih sukoba tako da oni ne izazovu građ. rat i propast države, što znači na zadovoljenje svih težnji građana, optimata i onih koji vladaju. Machiavellijeva polit. teorija znači raskid politike kao umijeća od etike, jer u politici moralne akcije ne daju istodobno i moralne ishode, budući da je ljudska priroda nepostojana i ljudi teže ostvarivanju ponajprije materijalnih težnji, a tek potom razmišljaju o vrijednostima svojeg čina. Tako je Machiavelli definitivno raskinuo sa srednjovj. sinkretizmom etike i politike, koji se provlači i kroz razdoblje građanskoga humanizma. Nastavljač je političkog realizma u polit. teoriji Francesco Guicciardini (1483–1540). Iako je Machiavelliju neopravdano pripisana doktrina koja se naziva makijavelizmom, a koja podrazumijeva da u politici cilj opravdava sredstva, pravi je makijavelist tek Guicciardini. Dok je Machiavelli u svojim radovima razvio realističku metodu empirijskog promatranja i analiziranja politike, Guicciardini je razvio koncepciju politike u ozračju metodičke skepse o uzaludnosti svake polit. akcije, jer je politika za njega isključivo područje djelovanja moći. Tu je tezu iznio u Povijesti Italije (Storia d’Italia, 1534), gdje analizira uzroke sukoba između tal. gradova-država koji su doveli do njihova pada u ruke tuđim silama. U djelu Političke i građanske uspomene (Ricordi politici e civili) konstatira krah građanskog republikanizma u Italiji i nastanak novih sinjorija koje završavaju ili u despotskoj vlasti ili se nisu u stanju oduprijeti velikim nac. monarhijama i njihovim imperijalizmima. Doživjevši pad i razaranje Rima 1527, Guicciardini je pesimist u odnosu na ljudsku prirodu i u odnosu na politiku, u kojoj je doista vidio da ciljevi opravdavaju sredstva. Stoga u svojim prijedlozima za reformu vlasti u Firenci (Dijalog o državnom uređenju Firence – Dialogo del reggimento di Firenze) sugerira aristokratski model vlasti u kojem je jamac sigurnosti države sloj ne samo imućnih nego i kompetentnih po obrazovanju i sposobnostima. Polit. razboritost svodi se na egoizam individualnog preživljavanja i osobnu slobodu, budući da građani ne mogu zadržati slobodu za koju su se u jednom trenutku izborili, u čemu polemizira s Machiavellijem i njegovim pozitivnim stavom prema mogućnosti republikanskog uređenja demokratskog tipa, u djelu Razmatranja o Machiavellijevim Raspravama (Considerazioni intorno ai Discorsi del Machiavelli, 1530). Gotovo istodobno kad je Machiavelli pisao Vladara, osnovno djelo kojim se utemeljuje smjer političkog realizma, Thomas More je 1516. pisao Utopiju, raspravu o najboljem drž. uređenju i utemeljio žanr i smjer političkog utopizma, koji će postati treći veliki ogranak polit. teorije renesanse. Prvi je ogranak, zapravo korijen, građanski humanizam; drugi je građanski republikanizam, odn. teorija političkog realizma, koje je autor Machiavelli; treći je ogranak Moreov i Campanellin politički utopizam. Četvrti je ogranak kršćanski humanizam, koji zastupa Erazmo Roterdamski u Odgoju kršćanskoga vladara (Institutio principis christiani, 1515). U tom djelu Erazmo razrađuje jedinu polit. alternativu u doba krize renesansne politike i velike vjerske krize označene pojavom protestantizma. Stoga se Erazmo vraća etičkim korijenima politike i zagovara takav odgoj vladara koji će vratiti vladarskom umijeću izgubljenu etičku dimenziju. Vrijednosni kontekst u kojem se odvija reafirmacija etičke komponente politike povratak je autentičnim, fundamentalnim kršć. vrijednostima i jedinstvenoj kršć. crkvi oslobođenoj korupcije pape i visokih prelata. Nakon te trojice najvažnijih predstavnika renesansne polit. teorije – Machiavellija, Morea i Erazma – nastupa, s jedne strane, doba restauracije monarhističkih teorija, a s druge strane procvat utopijske polit. misli. U postrenesansnoj, protureformacijskoj Italiji Machiavellijeva polit. teorija dospjela je na Indeks zabranjenih knjiga, a Machiavellijevo je ime postalo sinonim za dijabolični, cinični polit. um koji negira svako vrijednosno utemeljenje politike. Tako Baldassarre Castiglione (1478–1529) u knjizi Dvoranin (Il Libro del Cortegiano, 1528) veliča monarhijsko polit. uređenje u kojem je umijeće politike rezervirano za dvorane, koji su svojom ulogom savjetnika i primjenom »mudre razboritosti« ideal aristokratskog poimanja politike. Monarhijske ideje razvija i isusovac Giovanni Botero (1544–1617), koji se neizravno obračunava s Machiavellijem u raspravi O državnom razlogu (Della ragion di Stato, 1589), pripisujući mu zagovaranje uporabe nečasnih polit. sredstava radi osvajanja i održanja vlasti te zagovarajući uporabu državnog razloga kad je u pitanju funkcioniranje gospodarstva, po čemu je Botero prethodnik merkantilističkog učenja. On izjednačuje državni razlog s interesom: »Kada vladari odlučuju, interes uvijek pobjeđuje«. Među važnijim polit. teoretičarima renesanse nalazi se i Frane Petris (1529–97), čiji Sretni grad (La città felice, 1553) pokušava predstaviti jednu »konkretnu utopiju« koja nije egalitaristička, nego se temelji na meritokraciji.

U Dubrovniku odjeci renesansnih polit. teorija utječu na M. Držića, koji je s jedne strane pod utjecajem ideja građanskog republikanizma, kad u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju traži reformu vlasti u Dubrovniku i izjednačavanje broja vlastele i pučana u Senatu kako ne bi Republikom upravljalo »dvadeset ludih nakaza«, aristokratska oligrahija konzervativnih nazora. Držić rabi makijavelističke kategorije vrline i fortune, koje su, doduše, bile opće mjesto renesansne kulture, dok u njegovim komedijama varira makijavelističke teme i zaplete. S druge strane, Držića nadahnjuje i utopijska misao o mogućnosti promjene svijeta i njegove reforme, što je razvidno i iz njegovih komedija, pa je on pravi i autentični literarni baštinik renesansne polit. kulture, iako se nije okušao u polit. traktatistici. Ali zato Nikola Vitkov Gučetić pripada tradiciji renesansne polit. teorije: u raspravi O ustroju država (Dello stato delle republiche, 1591) neizravno polemizira s Machiavellijevim kvazipopulističkim republikanizmom, zagovarajući ideal aristokratske republike u kojoj su moral i građ. vrlina njegovih sugrađana temelj dobre vladavine. S protureformacijom zamire i polemika o glavnim temama renesansne polit. teorije, da bi se opet pojavila u doba prosvjetiteljstva. (→ UTOPIJA)