PETROVIĆ, SVETOZAR
PETROVIĆ, SVETOZAR, hrvatski i srpski književni teoretičar i povjesničar (Karlovac, 28. VI. 1931 – Novi Sad, 23. X. 2005).
Studirao u Zagrebu i na Sveučilištu u Allahabadu u Indiji, doktorirao 1968. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Problem soneta u starijoj hrvatskoj književnosti. God. 1959–70. radio je na Odsjeku za komparativnu književnost u Zagrebu, potom je prešao na Filozofski fakultet u Novom Sadu, a 1977. na Filološki fakultet u Beograd. Bio je član Vojvođanske akademije nauka i umetnosti. Više je puta boravio kao gostujući predavač na Sveučilištu u Chicagu. Znanstv. opus pokriva nekoliko interesnih žarišta; indološkim temama bavio se kao urednik i prevoditelj (Savremena indiska proza, 1957), a jedan je od autora i urednik pov. prikaza književnosti Istoka u Povijesti svjetske književnosti (I, 1982). Metodološkim načelima u proučavanju knjiž. djela i kritičkim prikazom suvremenih književnoteorijskih smjerova bavio se u knjizi Kritika i djelo (1963), ugrađenoj i u Prirodu kritike (1972). Trajne je rezultate ostavio na području teorije i povijesti stiha, unaprijedivši razumijevanje značenja stihovnih oblika (Oblik i smisao, 1986).
Držićevim opusom sporadično se bavio u Problemu soneta u starijoj hrvatskoj književnosti (Rad JAZU, 1968, 350), no najvažniji je njegov rad Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića (1967). Osvrće se na dotadašnje, ugl. nepovoljne prosudbe (Branko Vodnik, Milan Rešetar, Mihovil Kombol, Miroslav Pantić, Rafo Bogišić) o Držićevu lirskom opusu (Pjesni ljuvene), te na probleme u datiranju pojedinih pjesama. Zaključivši kako pouzdano datiranje Držićeve petrarkističke lirike nije moguće, ali i da ona u cjelini definitivno ne pripada ranom razdoblju stvaralaštva, nego da je nastajala od 1549. nadalje, posvećuje se njezinu odnosu sa sličnim stihovima umetnutima u drame Grižula, Tirena i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. Stilske analize motiva, metafora i konvencionalnih srokova, ugl. upotrijebljenih u komične svrhe, otkrivaju da su umetnuti stihovi u jakom intertekstualnom odnosu s prethodnom petrarkističkom tradicijom (Džore Držić, Šiško Menčetić), ali i s lirskim djelom Nikole Nalješkovića. Od tridesetak umetnutih stihova Petrović je našao izvore za trećinu. Pritom je pokazao da je odnos prema starijim pjesnicima obilježen poštovanjem, ali i sviješću kako je njihovo vrijeme prošlo pa ih Držić u komedijama dobrohotno parodira, dok je odnos prema Nalješkoviću obilježen rivalitetom te je njegov stil u potpunosti izložen poruzi pa aluzije imaju otvoren polemički karakter. U pjesmi Mâ sestro, ja sada davam ti blagoslov – nastaloj najvjerojatnije povodom udaje sestre Nike za Marina Božova Nalješkovića – jedinoj koja se može preciznije datirati (nastala prije Držićeva odlaska u Italiju), uočio je vanjski akrostih Mudivoda, pretpostavljajući da je izvorno glasio Mutivoda te da je možda riječ o Držićevu nadimku.
