PALJETAK, LUKO

PALJETAK, LUKO, hrvatski književnik i prevoditelj (Dubrovnik, 19. VIII. 1943).

U Dubrovniku je završio Pedagošku akademiju, a u Zadru na Filozofskom fakultetu diplomirao kroatistiku i engl. jezik (1968). Doktorirao je 1992. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom O književnom djelu Ante Cettinea. Bio je dramaturg i redatelj Zadarskoga kazališta lutaka, asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru (1972–78). Redoviti je član HAZU od 1997. i dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Objavio je pjesničke zbirke Nečastivi iz ruže (1968), Najbliži konac svijeta (1968), Ljubičaste kiše (1973), Kockice za staru damu (1975), Pjesme mnogo hvaljenoj i ne baš sve u svemu zadovoljavajućoj gospi (1977), Ludo pjevanje u planinama (1978), Noćni lov (1981), Pjesni na dubrovačku (1984), Inventar (1984), Bdijenje (1985), Izbjegle pjesme (1991), Frizer za krizanteme (2004), Lovorenje (zajedno s Milom Pavičević, 2005), Crna kronika (2006), a i više pjesničkih zbirki za djecu, pjesničko-grafičkih mapa, drama i radiodrama te antologija. Prevodi djela Williama Shakespearea, Jamesa Joycea, Edgara Allana Poea, Georgea Gordona Byrona, Oscara Wildea.

Život i opus M. Držića poslužio mu je za intertekstualno poigravanje, primjerice u pjesmi Marin Držić (Pjesni na dubrovačku) u petnaest rimovanih distiha opisuje njegov život: »Njemu je život bio farsa / njega su zvali Marin Darsa. / On nikad nije imo cekin / bio je hrabar i berekin«. Sukus Držićeva života i urote iskazan je u stihovima: »Između noža i makaza; / dvadest ludijeh nakaza / sa stóčića je dignut ćeo / više je pio nego jeo, / prijatelje je imo rijetke…«. Pjesma završava porukom: »Nijesu daleko svijetli Mleci / kad dođeš tamo ovako reci, / kad se s njim budeš neđe sreo: / PAX TIBI, MARIN, EVANGELISTA MEO«. U Romanci o Anici Tudizić i dičnom kapetanu Boni (Pjesni na dubrovačku) urotu apostrofira komentarom u zagradama: »Izbavi on svoju dragu / Dubrovnik posla kvragu (kako je i naš Marin)«. Držić je, uz Ivana Gundulića, u Paljetkovu pjesništvu prisutan i u pjesmama Kolo od sreće i Fortunina vrata, u kojima se iščitavaju reference na »fortunu koja se zove ženom«: »O Fortuno, orbi et urbi / rijet ću da si vazda bila / kurba od kurbe svijeh kurbi, / zato i jesi toli mila / zato i jesi toli draga, / o Fortuno, kćeri od vraga!« (Kolo od sreće). God. 1990. za izvedbu Dunda Maroja u Kazalištu Marina Držića nadopisao je epilog (redatelj Zlatko Bourek). Premijera je bila u parku Muzičke škole. God. 1993. prepjevao je i dopjevao Tirenu (režirao Ivica Kunčević, Kazalište Marina Držića, park Gradac). Prema motivima drame Grižula napisao je libreto za mjuzikl Dan od amora, što je, nakon šezdeset godina, bila prva glazb. predstava na pozornici Kazališta Marina Držića. Izgradio je priču na lajtmotivu ljubavi, ne odoljevši dijalogu sa suvremenošću – modna revija, zelenci Maro i Baro kao komentatori zbivanja. Radnja se odvija u različitim razdobljima, koja ujedinjuje središnji motiv – Amor. Autor glazbe bio je Đelo Jusić, redatelj Vlado Štefančić (2005). Radove o Držiću objavio je u knjigama Uviđaji iz starije i novije hrvatske književnosti (1991), Hrvatske teme (1999) i Sastavljanje Orfeja: studije i članci (2005). U tekstu Stanac u svjetlu Sunca ivanjske noći (1994) iščitao je Novelu od Stanca kao tekst čiji jedan sloj pripada arheologiji mitske prošlosti (solarni mit): Stanca vidi kao utjelovljeno godišnje ili mjesečno Sunce. U radu Stanac ili Dubrovnik kao idealan trg (1989) Dživa Pešicu uspoređuje sa slikom idealnoga dubr. trgovca kako ga predstavlja Benedikt Kotrulj, autor Knjige o umijeću trgovanja (Libro del arte dela mercatura, 1458, objavljeno 1573). U tekstu Tirena (kao) šifra Držićeve urote (1993) drami prilazi kao kodiranoj poruci urote i Držićeva utopijskoga cilja, koji se poslije pretočio u pisma upućena Cosimu I. i Francescu Mediciju. U tekstu Zemaljske hrane Pometove trpeze analizira pometovsku/držićevsku fascinaciju trpezom (stolom), za kojom je također potrebno biti »vjertuoz čovjek« i truditi se dostići i u kuhinji »višu, gosparsku kvalitetu života«, te pristupa trpezi kao slici svijeta – zemlje, projekciji izgubljenoga zemaljskoga raja i rajske hrane. Tekst Galantarije kurvina kuhača – Držića (1995) esej je o smijehu u kojem polazi od drugoga prologa Dunda Maroja i njegove upute »Stav’te pamet na komediju!«; smijeh, koji je isključivo povlastica ljudi, kod Držića stvara razliku između ljudi nazbilj i ljudi nahvao.