OBITELJ

OBITELJ. U srednjem vijeku i renesansi obitelj je imala presudnu važnost u socijalizaciji pojedinca, društvenim odnosima i vezama, gospodarstvu i političkom ustroju.

Gučetić, Governo della famiglia

Nikola Gučetić, Governo della famiglia, Venecija, 1589.

Na njoj se nerijetko temeljila organizacija vlasti, potom i proizvodnja, pogotovo na seoskim područjima. Pripadnost određenoj obitelji zadavala je pojedincu mogućnosti i granice njegova djelovanja u široj zajednici. Važnost obitelji u Dubrovniku ogledala se u vrlo ranoj i opsežnoj regulaciji obiteljskoga prava, u Statutu iz 1272. i potonjim zakonskim zbirkama. Suvremeni humanistički pisci hvalili su obiteljski život, a oženjena čovjeka držali idealnim muškarcem. Zrelost muškarca podrazumijevala je ne samo dob nego i imovinu, brak i položaj glave obitelji. Ženidbom je muškarac mijenjao način života i odnose sa ženama reducirao na trajan i stabilan odnos. Od mladića je postajao odrastao čovjek, svjestan svojih društv. odgovornosti i nositelj vrijednosti zajednice. Preuzimao je jasno određenu i priznatu društv. funkciju, gotovo profesionalno definiran status conjugatorum, koji je u XV. i XVI. st. snažno ulazio u obzor razmišljanja klerika i laika humanista. To je bilo osobito važno u Dubrovniku, prosperitetnom trg. gradu, u kojem su obiteljska stabilnost i poslovna uspješnost bile na cijeni. Dok je za muškarce brak stajao na kraju prijelaza u zrelost, za žene je stajao na početku toga puta. One su udajom stjecale položaj odrasle osobe i dobivale odgovornosti i ovlaštenja gospodarice i majke. Ipak, pojam njihove zrelosti valja shvatiti uvjetno, zato što su mnoge žene u brak stupale još gotovo u djetinjoj dobi, najčešće sa šesnaest do osamnaest godina. Rađale su prosječno svake dvije do tri godine, plemkinje češće od žena iz nižih slojeva, jer nisu dojile djecu, kako bi se što prije mogle posvetiti novoj trudnoći; vlasteoskim obiteljima bilo je u interesu da imaju što više sinova. Obitelji iz nižih slojeva nastojale su planirati potomstvo, najčešće produženim dojenjem. Središte osjećajnoga života u obitelji činila je veza između majke i male djece. Djeca su u patricijskim obiteljima prve godine života provodila više s dojiljama nego s majkama, ali su od treće do šeste ili sedme godine bila pod jakim majčinim utjecajem. Poslije je brigu o odgoju sinova preuzimao otac, koji ih je školovao ili uključivao u posao. Djevojčice su do udaje ostajale pod paskom majke, zbog čega su i u odrasloj dobi s njom zadržavale prisne odnose. Utjecaj majki rastao je i zbog toga što su većinom bile mnogo mlađe od očeva, a time i bliže djeci. Često se događalo da je otac umro prije negoli su sinovi dosegnuli punoljetnost. Majka je tada dobivala veća ovlaštenja, pogotovo ako je živjela sama s djecom i imala status gospodarice. Srednjovjekovna i renesansna obitelj, pa tako i dubrovačka, počivala je na načelima agnatskoga, patrilinearnoga sustava. U tako ustrojenoj zajednici odnosi među pojedincima temeljili su se na autoritetu i hijerarhiji. Mlađi su bili podređeni starijima, a žene muškarcima. Jedinstvo obitelji i sigurnost imovine bili su najvažniji, nadređeni pojedincima i njihovim željama. U uvjetima kada je patrimonij činio pretežiti dio obiteljske imovine, a pojedinačna je stečevina bila mnogo manja, gl. zadatak obitelji bio je očuvanje toga posjeda. Zbog toga se, bar u gornjim, bogatijim slojevima društva, višestruka obitelj smatrala idealnim oblikom organizacije života. Višestruke obitelji, dakle one koje su pod istim krovom objedinjavale oca i oženjene sinove ili pak oženjenu braću (fraterna), pružale su sigurnost pojedincu, sprečavale diobu dragocjenoga zemljišnog posjeda i omogućivale njegovo proširenje. Način života u takvim kućanstvima značio je veliku prednost za obiteljska trg. poduzeća. Tek ih je novovjekovno gospodarstvo počelo osjećati kao ograničenje zbog toga što su sprečavale slobodno kretanje kapitala. Arhivski dokumenti pokazuju da su dubr. vlastela i trgovci (antunini i lazarini) doista težili tako živjeti, trudeći se očuvati obiteljsko zajedništvo. Složena obitelj bila je njihov društv. ideal i onda kada se zbog nepovoljnih demografskih uvjeta nije mogla održati. U višim slojevima obitelj (familia) je podrazumijevala i sluge, koji su bili podvrgnuti gospodarovoj vlasti (patria potestas). Djeca rođena u vezama gospodara i sluškinja najčešće su živjela u očevoj kući. U nižim društv. slojevima prevladavale su jednostavne obitelji (muž, žena i djeca). U obrtničkim kućama u obitelj su ulazili šegrti i pomoćnici. Trgovački i obrtnički posao na malo nužno se morao oslanjati na obitelj i uključiti sve njezine članove, što je utjecalo na obiteljske odnose. Preferiranje jednostavne obiteljske strukture, bliska dob supružnika i njihov ravnopravni odnos, temeljna su obilježja pučanske obitelji. Podjela odgovornosti dovodila je i do zajedničkoga vlasništva bračnih drugova, za razliku od vlastele i bogatih pučana, kod kojih su imovinski odnosi u braku bili regulirani isključivo miraznim sustavom. Moralna filozofija humanizma obuhvaćala je sva područja ljudskoga života, a ponajprije obitelj i javnu djelatnost. Već u XIV. st. javili su se traktati i upute o obiteljskom životu i upravljanju kućanstvom, a u doba humanizma taj je žanr postao osobito popularan, posebno u Italiji. Od Francesca da Barberina, koji je u XIV. st. napisao knjigu uputa O ženskom ponašanju i navadama (Del reggimento e costume di donne), Pravila upravljanja i skrbi za obitelj (Regola del governo di cura familiare) Giovannija Dominicija, O dužnostima supruge (De re uxoria) Francesca Barbara, do znamenitih Knjiga o obitelji (I libri della famiglia, 1434) Leona Battiste Albertija, mnogi su se humanisti kasnoga srednjeg vijeka i renesanse uključili u razmatranje svakodnevice obiteljskoga života. Njihovo je polazište bilo da je obitelj presudno važna za pojedinca i za državu. Benedikt Kotrulj pridavao je veliko značenje obitelji, ne samo u sferi privatnosti nego i u organizaciji trg. posla. Osobito zanimanje za pitanja obiteljskoga života pokazao je napisavši, danas izgubljenu, knjigu O izboru supruge (De uxore ducenda). Spominjući ju, kaže da sadrži savjete o dužnostima žena, o odgoju djece i o svim nepisanim zakonima kojih se ukućani moraju držati. U Knjizi o umijeću trgovanja (Libro del arte dela mercatura, napisana 1458, objavljena 1573) lijepim je riječima prikazao skladan bračni i obiteljski život, koji podrazumijeva vjernost i međusobnu snošljivost supružnika, čednu ljubav, djecu, slogu, lijepo ophođenje te zajedničko upravljanje domom, djecom i slugama. Nikola Vitkov Gučetić objavio je djelo Upravljanje obitelji (Governo della famiglia, 1589). Njegovo je viđenje obitelji obuhvatno i utemeljeno u postavkama renesansne filozofije. Obitelj tumači kao sastavni dio, čak i temelj društva. S filoz. motrišta, on govori o osjećajima, motivima bračnoga života, hijerarhiji i uvjetima dobra življenja. Polazeći od Aristotelovih postavki, povlači paralelu između upravljanja obitelji i gradom. Članove kućanstva, od glave obitelji, preko žene, djece i slugu, uspoređuje s društv. staležima. Otac je glava obitelji, a vlastela su glava Republike, pa je dobro organizirana obitelj jedno od jamstava dobre vlade, odnosno društv. konsenzusa.

U Držićevim se dramama često prikazuje svakodnevni obiteljski život, posebice bračni odnosi, odn. obiteljski sukobi. U Dundu Maroju tematizira se sukob između oca i sina, u Skupu je riječ o miraznom sustavu, kao i u Arkulinu (kontradota), u komediji Tripče de Utolče problematizira se bračna nevjera, a o »sadanjim nevjestama« govore Stojna u Tireni, Dobre u Skupu te Vukosava u Grižuli. Kad je pak riječ o položaju godišnica u vlasteoskim obiteljima najvažniji su Omakalini monolozi u Grižuli (II, 6) te Vladin u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (1, s. 102–115), Ključne autorove karakterološke antiteze, koje su inače tipične za plautovsko-terencijevsku komičku dramaturgiju, prva, između škrte, pohlepne i spolno onemoćale a pohotne starosti i raskalašene mladosti, te druga, između ženskih i muških protagonista, zapravo su imanentno vezane uz obiteljski život.

Podijelite:
Autor: Zdenka Janeković Römer
Literatura:
Ch. Klapisch Zuber, Women, Family and Ritual in Renaissance Italy, Chicago, 1987;
Z. Janeković Römer, Rod i grad: dubrovačka obitelj od 13. do 15. stoljeća, Zagreb–Dubrovnik, 1994;
D. Herlihy, Women, Familyand Society in Medieval Europe: Historical Essays 1978–1991, Providence–Oxford, 1995.