NEGROMANCIJA (NEKROMANCIJA)

NEGROMANCIJA (NEKROMANCIJA) (lat. necromantia < grč. νεϰρομαντεία: zazivanje mrtvih), magična vještina, čarobnjaštvo, spiritizam.

Kao oblik praznovjerja i misticizma javlja se pod nazivom magije, a poslije spiritizma. Vjerovanje u magiju i spiritizam kaldejskoga je podrijetla, odakle se preko Perzije i Egipta proširilo na Zapad. No dok je spiritizam vjerovanje u mogućnost općenja s duhovima umrlih, tako da se oni miješaju u životnu stvarnost, negromanciji je svrha gatanje. Izvodi se prizivanjem duhova umrlih da bi se dobio savjet, objava, smjernica za život ili otkrivanje budućih događaja. Više se puta spominje u Starom zavjetu u smislu zabrane: »Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Jahve, Bog tvoj, ne dopušta« (Pnz 18, 11); »Reknu li vam: Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju – dakako, narod mora pitati svoje ’bogove’ i za žive u mrtvih se raspitivati! – Uza zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati« (Iz 8, 19). Najpoznatiji je primjer prvoga izraelskoga kralja Šaula (oko 1022. pr. Kr.): kako mu Jahve nije dao odgovor »ni u snima, ni po Urimu ni preko proroka«, otišao je vračarici te tražio da mu prizove duh preminuloga proroka Samuela. On mu je prorekao gubitak kraljevstva, koje će pripasti njegovu suparniku Davidu (I. Sam 28). Prema predaji, izgubio je bitku protiv Filistejaca. Zavadio se s Davidom, a potom se ubio bacivši se na mač, ili se – prema drugoj predaji – dao ubiti. Prizivanje duhova umrlih da proreknu budućnost živima kod starih se Grka izvodilo u spiljama, za koje se smatralo da vode u podzemni svijet boga Hada. U doba helenizma negromanti su bili istoznačnica za mage, vrače ili čarobnjake. Potjecali su iz Babilonije i Male Azije, a najpoznatiji su bili Zaratustra, Ostan i Histasp. Uz još neka imena, oni su gl. pisci Kaldejskih proročanstava.
U doba kada je djelovao M. Držić, dolazi do obnavljanja ant. baštine pa su renesansni negromanti magi i proroci. Među humanistima, koji se nazivaju školnici-lutalice (filozofi, pjesnici, povjesničari, astrolozi, alkemičari, liječnici i sl.), nalaze se i negromanti, koji navodno dolaze iz zemalja magije (dalekih Indija). Negromanti postaju i tema renesansne književnosti (Ludovico Ariosto, Negromant – Il Negromante, 1520).

M. Držić je lik negromanta uveo u komedije Dundo Maroje i Arkulin. Negromant Dugi Nos u prologu Dunda Maroja pripovijeda o imaginarnom putovanju u zemlju istine (Indije Starije) u koju je stigao s pomoću »libra od negromancije«. To je zemlja rajske ljepote, u kojoj žive blagi, tihi i mudri ljudi, koji »srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli«, ljudi nazbilj. No u staro doba u toj su se rajskoj zemlji nalazili i neživi čovječuljci, groteskno-životinjskog obličja, načinjeni od kamena i drva. Žene, »koje polakšu pamet imaju od ljudi«, nagovorile su negromante da, u zamjenu za zlato, ožive čovječuljke, što su oni i učinili: »Ti ljudici, kako imaše duh, počeše hodit, govorit i smiješnice činit po taki način, er se nigdje gozba i pir ne činjaše gdje oni ne bi dozvani bili«. Tako su nastali ljudi nahvao, zapravo umjetni ljudi. Već od XIII. st., a osobito u doba renesanse, alkemičari su vjerovali u mogućnost umjetnoga, kemijskog stvaranja čovjeka (homunkulus). Prirodni filozof i liječnik Paracelsus u djelu O nastanku prirodnih tvari (De generatione rerum naturalium) dao je i recept za stvaranje homonuculusa. Prema kazivanju Dugoga Nosa ljudi nahvao počeli su se miješati i ploditi sa ženama nazbilj. Poprimili su izgled grubih i oholih ljudskih bića (»feca od ljuckoga naroda«), koji su silom uklanjali ljude nazbilj iz »gospoctva«. Kada su to spoznali, ljudi nazbilj su ih oružjem istjerali iz rajske zemlje. Tada su se ljudi nahvao, zajedno s negromantima, uselili u naš svijet te je zauvijek nestalo Saturnovo, zlatno doba (aurea aetas) čovječanstva (prije pojave rim. pjesnika Ovidija, oko 43. god. pr. Kr.). Dugi Nos poziva Dubrovčane da prepoznaju i otkriju tko su ljudi nahvao, »ljudi od ništa«, »ljudi koji smetaju svijet« i koji se ne mogu promijeniti: »Ljudem je nahvao paralo da su i oni ljudi, a ljudi su nahvao ljudi nahvao i bit će do suda«. U komediji Arkulin Negromant ima važnu ulogu. On je s pomoću magije nasamario glavnog junaka, ali je istodobno odigrao i humanu ulogu: nakon Negromantove osvete bogati, hvastavi, pohlepni i pohotni Arkulin se promijenio. Premda ga je svojta Ančice Lopuđanke, uz pomoć Negromanta koji je privremeno uzeo njegovo obličje, uspjela vjeriti pred »velikim i malim narodom« i uzeti mu kontradotu (tisuću perpera), Arkulin je odlučio to zaboraviti. Postao je zahvalni starčić koji je zadovoljan što je »prohodao« i što ima nevjestu.