MUNDUS INVERSUS

MUNDUS INVERSUS (lat.), u doslovnom značenju obrnuti ili naopaki svijet, koji podrazumijeva nizanje nemogućih stvari bez prave motivacije.

Mundus inversus, gravura, XVIII. st.

Topos je zacijelo ant. podrijetla, a, prema Ernstu Robertu Curtiusu (Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje – Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter, 1948), prvi se put pojavio u Arhiloha (fragment 74), poslije i u Vergilija (Ekloge, VIII 53 i d.), odakle ga je preuzelo srednjovj. pjesništvo. Topos obrnutoga svijeta nastao je kao rezultat paradoksalnog nizanja nemogućih i naopakih stvari (grč. αδύνατα, lat. impossibilia), pri čemu se svakom obrtanju najčešće pridaje političko-etički predznak. U njegovu temelju, na prvi pogled, stoji izvrtanje bilo prirodnoga bilo kulturom uspostavljena poretka, odn. rušenje kozmičke, religiozne ili društv. ravnoteže, što taj topos približava retoričko-poetičkim obrascima satire, ironije, parodije, burleske i groteske. Topos stoga može imati filozofsko, formalno-retoričko i satirično-groteskno značenje. Najčešće služi kritici vremena i »jadikovanju nad njim« (E. R. Curtius), a prvi se put tako upotrijebljen javio u Aristofana, potom Lukijana, pa Françoisa Rabelaisa. Rabio ga je i Erazmo Roterdamski u Pohvali ludosti (Encomium moriae). Općenito je omiljena tema »u narodnoj kulturi predindustrijske Europe«, na što je upozorio Peter Burke, koji je ovako opisao modus operandi naopakoga svijeta, povezujući ga s karnevalskim danima u godini: »Poklade bijahu oživotvorenje ’izvrnutoga svijeta’, omiljele teme u narodnoj kulturi predindustrijske Evrope. Le monde renversé, ili mondo alla rovescia, Die verkehrte Welt. Svijet naopačke pogodan je za ilustraciju i od sredine šesnaestoga stoljeća bijaše omiljela tema pučkih letaka. Prikazivan je fizički obrat: ljudi stoje na glavi, gradovi su na nebu, Sunce i Mjesec na Zemlji, ribe lete, ili pak omiljela tema pokladne povorke – konj koji ide natraške s jahačem okrenutim repu. Tu je i obrat u odnosu između čovjeka i životinje: konj se pretvara u kovača pa potkiva gospodara; vol postaje mesar pa siječe čovjeka; riba grize ribara; zečevi nose lovca privezanoga za pečenje ili ga vrte nataknutoga na ražnju. Prikazan je također obrat u odnosima među ljudima, bilo po dobi, spolu ili društ. statusu. Sin tuče oca, učenik učitelja, sluge naređuju gospodarima, siromašni dijele milostinju bogatima, laici drže misu i propovijedaju svećenicima, kralj pješači dok seljak jaše, muž drži dojenče i prede a žena puši i drži pušku«. Slično je fenomen mundus inversus s popularnom kulturom, osobito s njezinim ulično-predstavljačkim oblicima, povezao Mihail Bahtin u knjizi Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjega vijeka i renesanse (Tvorčestvo Fransua Rable i narodnaja kul’tura srednevekov’ja i renesansa, 1965). U slikarstvu su za tim toposom nerijetko posezali Hieronymus Bosch i Pieter Bruegel st.

Topos obrnutoga svijeta u najužem smislu riječi pojavljuje se u Držićevoj komediji Dundo Maroje, u prologu Dugoga Nosa, u njegovoj reminiscenciji na putovanje u Nove Indije »gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica«. Pojavljuje se, dakle, kao varijanta pučke utopije o zemlji Dembeliji (Paese della Cuccagna, Lubberland, Schlaraffenland, The land of Prester John). Takva utopijska zemlja, koja se zasniva na izvrnutim vrijednostima zbiljskoga svijeta, vizija je »svijeta kao dugoročnih poklada, a poklade su povremena Dembelija« (P. Burke). Osim toga, svijet izvrnut naglavce priziva se i u replikama nekih Držićevih likova, u kojima se aludira na dubr. zbilju kao na obrnuti svijet: tako u sedmom prizoru trećega čina Grižule Staniša i Vukosava, koji komentiraju navade »sadašnjega« doba, upozoravaju da su u suvremenom svijetu vrijednosti postavljene naglavačke te u njemu vlada ludost umjesto mudrosti. Slično je i s Nikovom replikom u Skupu (»Sramota je u ovom gradu sad na skulu hodit, a nije sramota ne umjet ni legat ni pisat«, IV, 2). U širem pak smislu mundus inversus se u Držića dade tumačiti i na razini djela u cjelini, pri čemu se misli ponajprije na komedije kao na »naličja svagdašnje stvarnosti« (L. Košuta, Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). Kazališnom se iluzijom obrće realni svijet, svijet zbilje, i postaje obrnuti svijet, pa Dugi Nos publiku podsjeća: »Scijenim da nijeste zaboravili kako vam Placu, tu gdje sjedite, u čas glavom ovamo obrnuh i ukazah prid očima, a na njoj bijehote; i opet ju stvorih u zelenu dubravu«. Nadalje, kako tumači Košuta, koji se podrobno pozabavio temom obrnutoga svijeta u Držića, Dundo Maroje se temelji na suprotstavljanju dvaju svjetova: jedno je svijet Starih Indija, mitski, odn. utopijski svijet koji predstavlja »Zemlju istine i Čiste prirode«, a drugo je »naš svijet«, »Zemlja Neistine i prividnosti; svijet ljudske Ludosti«, naličje prvoga. Međutim, obrnuvši za gledatelje ta dva svijeta, pridao je, odn. vratio »Zemlji Neistine« njezin svagdašnji izgled, pa je »svagdašnjoj stvarnosti«, Dubrovniku i njegovim gledateljima, sučelio naličje te stvarnosti, »komičnu iluziju, koje je središte grad RIM s izmišljenim ljudima koje predstavljaju maskirani glumci«; to je »irealan svijet u kojem se kreću lica koja bi mogla postojati, i lica koja su u šali izobličena i iskrivljena do groteske«. Uporaba toposa obrnutoga svijeta u Držića nije sredstvo ponovnoga uspostavljanja reda, kao što je to bilo često u srednjovj. književnosti i kulturi, nego sredstvo kritike postojećega svijeta. Pojedine pak replike likova, kao i mnogobrojne aluzije u prologu Dugoga Nosa, podudaraju se s onim mjestima u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju u kojima se dubr. zbilja, odn. način na koji se u Dubrovniku vlada, vidi upravo kao obrnuti svijet.