MUDROST

MUDROST. Prema Borbi za dušu (Psychomachia) španj. pjesnika Prudencija (348 – nakon 405) mudrost je jedna od četiriju temeljnih kreposti.

Tizian, Alegorija mudrosti, oko 1565–70, London, National Gallery

U djelu M. Držića mudrost je sinonim za diskrecijon i judicijo, tj. za razbor/razboritost izbora i procjene. Osobina je pojedinca nadarena vrlinom (virtuoza) koji se zna prilagoditi okolnostima, ali i razumno promijeniti stajalište, koji je uvijek spreman pravodobno iskoristiti povoljnu, ali i nepovoljnu priliku, i mijenjati se u skladu s mijenama vremena. Mudrost je stoga u vezi s čašću i slavom čovjeka nazbilj, pravoga čovjeka, kakvi su u Dundu Maroju Dugi Nos, Pomet i Tripčeta, kao autorov trodijelni alter ego, te Dživo u Skupu. Držićevi ljudi nahvao jesu trostruko, »triš mudri«, a zapravo su šesterostruko, »šeskrat ludi« (Marin Držić svojim prijateljem). Rijetki su oni koji slijede mudrosti »drum pravi« (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 3), odn. oni koji posjeduju pravo znanje o idealnoj zemlji u kojoj »ne ima imena ’moje’ i ’tvoje’, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega«, u kojoj »ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni«, koje »narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila« (Dundo Maroje, prolog Dugoga Nosa). Dugi Nos se ne čudi tomu što taj sekret ne poznaje »ni mudar ni triš mudar«, a ni »skule od mudraca«, tj. »bratovštine, udruženja raznih ’prosvijetljenih’ sljedbi« (L. Košuta, Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964), i zato ga je spreman otkriti. Uvijek postoje oni koji »razumi njeki pridikaju, a od trijes godiš su – s Donatom, u sajunijeh do peta – na skuli dančice učili« (Skup, IV, 2), odn. »njeki ki mi se razumiju; kažu s dva kujusa: ’Ergo approbitur’«, ali to su lažni mudraci koji »istom per littera govore kako i papagali, a na ožet su, – ne imaju ništa!« (Dundo Maroje, III, 14). S njima »srjeća« nema posla, »s razumnijem srjeća stoji« (III, 14), odn. s onima koji, kao Pomet, mogu reći: »Ja sam čovjek ki s galantarijom idem, razumno se vladam, nijesam rustik« (III, 14). Ponosan na tu svoju vrlinu, Pomet uzvikuje: »Nut što je bit čovjek i imat judicijo« (II, 1). Zbog takva osjećaja lako je upasti u porok oholosti, pogotovo kada je čovjek mlad i misli da sve zna, kako to priznaje Dživo: »Nam mladijem uspàrâ većekrat da sve znamo i da sve umijemo; ma brijeme, koje nam je meštar, uči nas i kaže nam dan po dan er što veće naučivamo, tot manje umijemo. I para da su veće scijenjeni oni ljudi koji u sebi drže da manje umiju neg oni koji se scijene da vele znaju i razumiju, er tko se vele scijeni, a ne umije, operavši čini veću štetu neg koris« (Dundo Maroje, III, 2). Sukob jednih i drugih trajan je: »Na ovom se svijetu obično bore dobri sa zlima, vrli s poročnima, milosrdni s nasilnicima, mudrost sa silom« (pismo Cosimu I. Mediciju 3. VII. 1566). U Držićevu svijetu moguće je i da nečiji postupak izgleda mudar, ali da ga autor smatra ludim, i obratno. Mudar je Dobrin prijedlog staromu i bogatomu Zlatom Kumu da se oženi mladom Andrijanom: »Neka ti damo vladiku s prćijom koju ti hoćeš, da vidiš u kući tvojoj drugoga tebe, a to je plod priličan tebi, da kuća naša s imenom ne pogine« (Skup, I, 10). Iste misli i razloge izrazit će William Shakespeare u prvih deset soneta. Držić ne poriče te razloge, ali prijedlog da se starac oženi mladom djevojkom smatra »ludim«: »Dživo: To je razum svjetovni, a nije razum Božiji. (…) Razum je Božiji ženit se za imat plod i za uzmnožit rusag ljucki, i trudit i mučit za hranit rod koji Bog da, i ne plakat« (Skup, IV, 8). Međutim, treba to učiniti – mlad. Mudri/razboriti ljudi mjere »svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa« (IV, 8). Držić prividno razuman prijedlog Zlatom Kumu dodjeljuje Dobri, tj. ženi, a žene nemaju »pamet mušku ma djetinsku, koja se, kako i slaba grana, na svaki svjet obrće, ili lud ili mudar, i prije na lud neg na mudar« (I, 10). Nije lako biti mudar kad si zaljubljen: »S ljubavi mudrovat, mâ bratjo, ni ga moć« (Tirena, III, 5, s. 1165). Vila Ljubmiru nudi »razum i sve znanje usione naravi« (I, 4, s. 466), ali želi samo »u milos liposti tvoje prit« (I, 4, s. 471). Jednoj od vila u Grižuli ime je Mudros. Međutim, »Mudrosti, ti si nam zaspala. Tvoje spanje naš je rasap, naša poguba« (IV, 1), tuguje Dijana iz svojega, naizgled neutralnoga, pastoralnoga prostora. »Ludos vlada (…) današnji dan, mudros je pogrđena«, svevremeno tvrdi Staniša u Grižuli (III, 7), vežući ludost uz mladu dob, a mudrost uz starost: »gdi nije staraca razumnijeh, teško domu, teško selu, teško gradu! Mudros uzdrži svijet u dobru, a ludos u zlu; ludos rasiplje i rasčinja, mudros umnaža i uzdrži«, izriče Staniša (III, 7), svjestan da to »u pustinji se vika« (III, 7). Mudrost je jedna od temeljnih oznaka pravoga čovjeka: »Mudra je razum svoj na vrieme ukazat / i srjed zla znati toj potreba što je znat« (Hekuba, II, 1, s. 741–742), »časnim je čâs plata, / a vridnim razum svoj vridniji je od zlata« (II, 1, s. 963–964). Mudrost/razum/razboritost/razlog sastavni je dio humanitas, prosvijećena čovjeka: »Imao bi svak pamet najveće stavljati / za naučit svih umjet razlogom vezati; / razložna rič lipa svića je pameti, / a pamet je taj slipa koj razlog ne svieti« (Hekuba, IV, 2, s. 1986–1989). Mudrost je moćna i povezana je s pravdom i čašću: »Uresom nije moć od rieči ocrnit / razloga svitlu moć i pravdu ockvrnit« (V, 4, s. 2582– 2583), kaže Hekuba, a slično, boreći se protiv kleveta i za istinu o sebi i o svojem stvaralaštvu, piše Držić Sabu Nikolinovu: »Razuma plata je, ka ne mre nikadar, / vridna čâs, nam ka je od Boga ljepši dar« (Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, s. 55–56), pitajući ga: »sad reci razum tvoj je li pravda moja« (s. 74). (→ LUDOST)