MOHAČKA BITKA

MOHAČKA BITKA, vojni sukob kraj Mohača u Ugarskoj između kršćanske i osman. vojske 29. VIII. 1526, u kojem je osman. vojska, predvođena Sulejmanom II. Zakonodavcem, porazila hrv.-ug. vojsku, predvođenu kraljem Ludovikom II. Jagelovićem.

Sukob se dogodio pet godina nakon pada Beograda (1521), najvažnije ug. tvrđave na juž. granici, što je bio uvod u daljnja osman. prodiranja u Srednju Europu. Ludovik II. se 1522. oženio Marijom Austrijskom iz loze Habsburgovaca, nadajući se da će tako pridobiti pomoć sve jače habsburške Austrije. Sulejman II. je to vjenčanje protumačio kao opasnost svojim interesima na istoku Europe pa je napadom na Ludovikovo kraljevstvo nastojao raskinuti savez koji je prijetio jačanjem antiosman. unije istočnoeuropskih kršć. zemalja. Porta je stoga Ludoviku nudila mirovne ponude, ali ih je on odbio, ponajviše pod utjecajem zapadnoug. plemstva, koje se, u slučaju sklapanja mira s Turcima, pribojavalo austr. napada na dijelove ug. kraljevstva. Kako do diplomatskog sporazuma nije došlo, osmanska je vojska (do 200 000 vojnika), pod zapovjedništvom Sulejemana II. i velikog vezira Ibrahim-paše, potkraj lipnja 1526. prešla Savu kraj Zemuna te se sastala s postrojbama predvođenima bos. i smederevskim sandžakbegovima, Husrev-begom i Bali-begom Jahjapašićem. Nakon osvajanja Petrovaradina 15. VII., osvojili su Ilok i Osijek (14. VIII.) te, sagradivši pontonski most na Dravi (26. VIII.), prešli u Ugarsku, 6 km od Mohača. U susret im je krenuo Ludovik II., koji se s 14 000 konjanika, 14 000 pješaka i 80 topova utaborio na Mohačkom polju. Odbivši prijedlog drž. kancelara Stjepana Brodarića da pričeka ostatak hrv. vojske pod zapovjedništvom Krste I. Frankapana (5000 ljudi) i erdeljsku vojsku pod zapovjedništvom Ivana Zapolje (8000 – 13 000 ljudi), kralj je, na inicijativu palatina Istvána Werbőczyja i gl. zapovjednika Pavla Tomoryja, krenuo u bitku. Dana 29. VIII. hrv.-ug. vojska zauzela je borbenu formaciju u dva reda, s topovima ispred. Desnim krilom zapovijedali su hrv. ban Franjo Batthyány i velikaš Ivan Tahi, centrom P. Tomori, lijevim krilom Péter Perényji, a u drugom je redu bio kralj Ludovik s gardom. Oko podneva istoga dana osman. snage počele su se postrojavati za bitku. Nakon topovske paljbe, hrv.-ug. snage su oko 15 sati krenule u napad i probile prvi osmanski borbeni red. No, nakon što je osman. konjaništvo istodobno napalo s desnoga krila i iz pozadine, hrv.-ug. trupe počele su se u panici povlačiti. Bitka je završila za nepuna dva sata potpunim porazom Ludovikove vojske, a sam je kralj u bijegu bio zbačen s konja te se utopio u potoku Čelej (Csele). Na bojištu je pobijeno gotovo tisuću kršćanskih, pretežito ug. plemića, a na svakoj strani smrtno je stradalo i više od 10 000 vojnika. Mohačka bitka označila je kraj renesansnog Ugarskoga Kraljevstva. Za kralja Češke i Ugarske (1526) i Hrvatske (1527) izabran je Ferdinand I. iz roda Habsburg, koji je bio oženjen Ludovikovom sestrom Anom. Zbog toga se sukobio s Ivanom Zapoljom, koji je pretendirao na te zemlje, i s Osmanlijama, koji su pomagali Zapolju i u borbama zauzeli Slavoniju i veći dio Ugarske. Bitkom na Mohačkom polju počeli su dugotrajni ratovi između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, koji su trajali sve do kraja XVIII. st. U tim su ratovima isprva Osmanlije zauzimali dijelove habsburškog teritorija, no potom su Habsburgovci vratili izgubljeno pa čak i proširili teritorij.

Dubrovniku je Mohačka bitka praćena s velikim zanimanjem, a njezine su posljedice bile osobito osjetljive s obzirom na dubr. ovisnost o Turcima, ali i zbog njihove stoljetne vezanosti s budimskom krunom svetoga Stjepana. Borba za nasljedstvo ug. krune nastavila se nakon Mohačke bitke velikom žestinom u trećini Ugarske koja nije odmah pala pod tur. vlast te u Slavoniji, gdje je bilo mnogo Zapoljinih pristaša. O tim događajima i o dubr. stajalištima o novoj polit. situaciji ostavio je tragova Mavro Vetranović u političkim i satiričkim pjesmama, a kako je poznata njegova bliska povezanost s Držićem, može se pretpostaviti da je Mohačka bitka, kao i njoj susljedan građ. rat, bila važna tema Držićeva polit. sazrijevanja. Nakon tur. pobjede nikakva državnopravna odluka o prekinuću vrhovne ug. vlasti nije u dubr. vijećima donesena. Naprotiv, Ferdinand I. je nakon bitke od Dubrovčana tražio isplatu danka od 500 zlatnih dukata. Zanimljivo je da je isti iznos tražio i Ivan Zapolja, smatrajući se ug.-hrv. kraljem. Ta situacija dvojnih vladara zadala je dubr. diplomaciji mnoge nevolje, koje nisu bile kratkotrajne jer je još 1531. Zapolja tražio svoj danak, a Ferdinandu su Dubrovčani 1540. napisali uvijenu odbijenicu. Isplata zap. vladarima tako je postupno prestala, ali visina harača Turcima nakon Mohačke bitke nije se promijenila. Borbe koje su se vodile oko ug. krune znatno su osiromašile podunavsku Europu, a potaknule su selidbe hrv. stanovništva prema zapadu i njihovo naseljavanje na tlu današnje Austrije i Madžarske. Jedan od najvjerodostojnijih spisa o bitki kraj Mohača ostavio je Stjepan Brodarić (Najistinitija pripovijest o sukobu Ugra s Turcima kod Mohača – De conflictu Hungarorum cum Turcis ad Mohacz verissima historia, 1527), napisanom u obliku poslanice polj. kralju Sigismundu. Dubrovnik je tek nakon 1526, uza sve harače koje je morao plaćati, postao neovisnom državom pa je nadalje sačuvao neutralnost u svim ratovima i bitkama. Držiću je u njegovim polit. procjenama smetalo što je Senat prestao plaćati danak ug. kraljevima te potom i njem.-rim. carevima, a nije prestao plaćati danak Turcima, nego ga je još više formalizirao. Nakon Mohačke bitke preostale su spone koje su Dubrovnik povezivale s ug. krunom svetoga Stjepana, kojoj su se u Dubrovniku i nakon Mohačke bitke pjevale laude u katedrali: »Domino, Regi nostro, Ungariae, Bohemiae, Dalmatiae, Croatiae: salus, honor, vita et victoria«.