MASKA

MASKA. Podrijetlo je maske u totemizmu i animizmu. U davnim zoolatrijskim kultovima lovačkih kultura čovjek nakon smrti postaje vlastitim totemom, a životinjska maska na licu predstavlja pretke.

Čoroje, Franjo Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità,
storia e letteratura de’ Ragusei, I, Dubrovnik, 1802.

Vila, Franjo Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità,
storia e letteratura de’ Ragusei, I, Dubrovnik, 1802.

Animistička vjerovanja da svuda u prirodi djeluju duševne sile također su mogla utjecati na pojavu maske. Veza maske s kultom predaka dokazana je mnogobrojnim grobnim nalazima na Sredozemlju (Egipat, Cipar, Palestina, Grčka, Etrurija, Rim), kod Kelta i Germana i drugdje. Preci se pojavljuju pod maskama, traže nove mrtve za svoje kraljevstvo, dolaze promaknuti djecu u odrasle ljude, prenijeti potomcima svoja znanja i moć. Razvoj maske počinje totemističkim maskama prapovijesnih lovaca, nastavlja se manističkim maskama predaka i animističkim maskama agrarnoga kulta, a traje do naših dana. Tradicijske maske dugovječnije su od ljudi koji ih nose i od materijala od kojega su napravljene, svakim naraštajem poprimaju nova značenja. Za razliku od suvremene kaz. maske, maska u folkloru ima stalne oblike, pa se tako piše i govori o tradicijskim maskama a da se pritom misli na tradicijske maskirane likove. Termin maska u etnološkoj i folklorističkoj literaturi rjeđe se odnosi na obrazinu, a češće na cijeli maskirani lik. Čak i kad je riječ o krinki ili obrazini, maska ne skriva samo lice i glavu nego mijenja ponašanje čovjeka. Ljudi se od davnine maskiraju u druge ljude, životinje i biljke. Maskiranje u životinje (zoomorfno) smatra se najstarijim, a dijeli se na četveronožno i dvonožno. Česta je uporaba runa i naopako okrenutih ovčjih kožuha. Maskirani ophodnici u životinjskim kožama i sa zvonima dio su praindoeur. baštine. U Hrvatskoj su najpoznatiji zvončari, didi i bušari, ali istoj skupini pripadaju i repaši zabilježeni u dubr. Mokošici u XX. st., a vjerojatno i karbonosi ili krabanosi koji se spominju u Statutu iz 1272 (u 97. glavi osme knjige) te u nizu dokumenata iz XIV. st. o uskrsnom maskiranju. Uz karbonose se o Uskrsu spominju i naoružani Židovi, koji su najvjerojatnije predstavljali čuvare Isusova groba. I dvije slavne dubr. tradicijske maske, prvosvibanjski plesač Bembelj (na festi bratovštine postolara) i Čoroje (koji je plesao gradom s Vilom i Turicom o pokladama, ali i na drugim slavljima) nalik su zvončarima. Vilu je predstavljao muškarac dvostruko zastrta lica. Turica je visoki maskirani lik na granici maske i lutke koji se spominje već 1412, prikazan je na graviri u djelu Franje Marije Appendinija Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, I, 1802), a zatim izumire.

Zlatko Bourek, maska za lik Pometa, Dundo Maroje,
HNK Zagreb, 1981 (redatelj Ivica Kunčević)

O kazališnim (i pokladnim) maskama i kostimima Držićevih predstava može se samo nagađati prema nazivima likova ili usporedbom s onodobnim eur. podacima, ali podjela na ljude nazbilj i ljude nahvao u svijetu Starih Indija potpuno odgovara podjeli na lijepe (bijele) i ružne (grube, grde, crne) maškare u karnevalu. Sukob ljudi nazbilj i ljudi nahvao inscenirani je pokladni obračun reda i nereda, kozmosa i kaosa. Ljudi nahvao došljaci su iz svijeta mrtvih, poganske manističke maske predaka udružene sa snagama tuđim zajednici, »fecom od ljuckoga naroda«. Negromant Dugi Nos u prologu Dunda Maroja spominje obraze od mrčarije, čovuljice, čudesne likove za koje se ne zna jesu li lutke ili maske, mojemuče, papagale, barbaćepe, žvirate, osle, žabe, koze i druge, a koji predstavljaju ljude nahvao. Senat je triput (1560, 1561. i 1592) zabranjivao pokladno maskiranje u barbaćepe, no ne zna se kako je ta maska izgledala. Po nekima je to ptica (možda ćuk), a po tal. izvorima to je crni pokladni lik dugačka nosa. Ne zna se ni kako su kostimirani maskari koji u Noveli od Stanca polaze na pir, ali oni preodjeveni u vile na kraju komada izvode igru brijanja koja je i danas poznata na svadbama, sijelima i u pokladnim zbivanjima. Lik brijača/vrača javlja se u karnevalskim prizorima oživljavanja mrtvih i vrelo je mnogobrojnim kazališnim komičnim likovima brijača, sobara i slugu. Među njima su Držićev Pomet, Brighella i Arlecchino komedije dell’arte, Beaumarchaisov Figaro i mnogi drugi. (→ KARNEVAL; TURICA)