MARCHIORI, JOLANDA
MARCHIORI, JOLANDA, talijanska slavistica (Padova, 6. VII. 1919).
Studentica Artura Cronije; diplomirala 1942. radom Realizam u prozi Borisava Stankovića (Il realismo nella prosa di Borisav Stanković) u Padovi, gdje je radila u Institutu za slavensku filologiju do umirovljenja 1989. Autorica je niza radova s područja slavistike i kroatistike (Dva pisma Franja Markovića Emiliju Tezi – Due lettere di Franjo Marković a Emilio Teza, 1958; Ivan Mažuranić prevodilac s talijanskog jezika, 1965; Odrazi Dolcea u »Didoni« J. Palmotića – Riflessi del Dolce nella »Didone« di G. D. Palmotta /J. D. Palmotić/, 1967; Andrićev pripovjedački itinerar – Itinerario narrativo andriciano, 1968; Aspekti prirode u lirici Dragutina Tadijanovića – Aspetti della natura nella lirica di Dragutin Tadijanović, 1971). Prevela je 1962. Prokletu avliju (Il cortile maledetto) Ive Andrića.
U radu Odrazi talijanskoga teatra u »Dundu Maroju« Marina Držića (Riflessi del teatro italiano nel »Dundo Maroje« di Marino Darsa, 1958) naglašava utjecaj tal. teatra XVI. st. »bez kojega ne bi se poznavao i ne bi mogao izmisliti Dundo Maroje«. Utjecaj tal. komedije – s kojom se Držić upoznao za boravka u Sieni – vidi u sljedećem: dvostruki prolog, pet činova, Aristotelova pravila, tradicionalni motivi, prepoznavanja, smještanje scena, karakteristični likovi, dugi monolozi, jezik. Veza između scene s oštarijama u Dundu Maroju i scene s oštarijama u komediji Prevareni (Gl’Ingannati) sienskih akademika za nju je primjer »najskandaloznije i evidentne krađe«, dok ime sluge Pometa (od glagola pomesti) podsjeća na ime Sparecchia iz komedije Lucidijevi (I Lucidi) Agnola Firenzuole. No autor koji je najbliži Držiću »po vremenu, ukusu, idejama pa i načinu pisanja« jest Giovan Maria Cecchi, iako je jedini dokaz samo sličan početak Dunda Maroja i Cecchijeve komedije Suparnici (I Rivali), jer se u objema otac žali na rasipnoga sina. Franjo Švelec u radu »Dundo Maroje« u raspravi Jolande Marchiori (1960) pokazuje kako te sličnosti nisu tako očite, smatrajući da su »takva gledanja zastarjela i pogrešna« jer i »kad bi sve što J. Marchiori o Dundu Maroju tvrdi bila istina, kao što nije, (…) Dundo Maroje ostaje i dalje ono što jest«. Slična je mišljenja i Ante Kadić, koji tvrdi da je boravak u Sieni bio bitan za Držićevo djelo, ali »mikroskopsko preispitivanje« izvora koje provodi J. Marchiori nema smisla, jer je Držić u nekim djelima veći od svojih modela (Hrvatska renesansa – The Croatian Renaissance, 1962). Kao Cronia, i J. Marchiori poriče Držiću svaku originalnost, on je tek »vješt plagijator«, eklektik koji je znao usvajati i prilagoditi tuđi materijal.
