MANIRIZAM

MANIRIZAM (tal. manierismo, od maniera: stil, način, manira), književni stil, ali i općenitiji pogled na literaturu koji teži da djelo učini izražajno i značenjski složenim, često i uz pomoć neobičnih postupaka.

Jacopo Pontormo, freska

Jacopo Pontormo, freska u salonu Ville Medici, Firenca

Pojam je preuzet iz lik. umjetnosti, gdje se već u XVI. st. javio kao kvalifikativ kojim se opisuju djela Michelangela, Parmigianina ili Jacopa Pontorma; u proučavanje književnosti sustavnije je ušao tek u XX. st., ponajprije zahvaljujući djelu Ernsta Roberta Curtiusa Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje (Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter, 1948), gdje je manirizmu posvećeno oveće poglavlje. U lik. umjetnosti pojam se rabi najčešće historijski, kao oznaka za razdoblje između renesanse i baroka; u književnosti je češća tipološka upotreba, gdje se manirizam shvaća kao antiklas. poetika, pa dakle i kao rekurzivna pojava koja je karakteristična za sve pov. trenutke kad se neki klas. stil nađe na silaznoj putanji. Curtius je ustvrdio kako postoji niz figura tipičnih za svaki manirizam, pa je primjere za njih naveo iz različitih razdoblja, od kasne antike do XX. st. Te su figure tipa versus raportati, shumacijska shema, asindet i niz sličnih, a svima im je svrha da stil učine neobičnim te skrenu pozornost na autorovu kompetenciju u izražajnoj domeni. Gustav René Hocke tu je ideju razradio (Manirizam u književnosti – Manierismus in der Literatur, 1978), pridodajući eminentno stilskoj dimenziji još i zapažanja o manirističkom svjetonazoru, manirističkoj psihologiji pa čak i o manirističkom čovjeku. Već je to pokazalo da se manirizam ne može svesti isključivo na stil, nego da ga treba definirati šire, to više što postoje maniristička djela koja nemaju obilježja manirističkoga stila. Jedna je od mogućnosti da se manirizam uzme kao poetička kategorija, koja će uključiti i stil i ideologiju, pa da se pođe od zapažanja da je za sve maniriste karakteristično zanimanje za narav književnosti i njezine granice. U tom smislu može se uočiti da su za većinu manirističkih djela karakteristična tri postupka: problematizacija tradicije (intertekstualni dijalog, parodija, travestija), problematizacija zbilje (miješanje fikcionalnoga i stvarnog) i autotematičnost (težnja da djelo samo sebe tumači ili opisuje). Takve se karakteristike nalaze u hrv. književnosti ponajviše u autora druge pol. XVI. st., pa se pojam manirizam rabio više historijski nego tipološki. Nikica Kolumbić primijenio ga je ponajviše na Mavra Vetranovića i Jurja Barakovića, tumačeći neurednu naraciju u njihovim spjevovima posljedicom manirističkoga shvaćanja književnosti.

O Držiću kao maniristu najodlučnije je progovorio Frano Čale, najprije u pojedinačnim radovima, a onda i u izdanju Marin Držić: Djela (1979), koje je opremio opširnim predgovorom. Njegova argumentacija spaja u sebi definiciju manirizma kao stila s definicijom manirizma kao poetike, odn. ideologije. Čale, naime, polazi od zapažanja kako su u Držićevu stilu česte antiteze te kako se one ne mogu objasniti utjecajem petrarkizma, u kojem je ta figura također uobičajena. Čestota antiteza u Držićevu stilu Čali je razlog da proširi perspektivu te da razmotri druge konstrukcijske razine njegovih djela. Naposljetku ustvrđuje da je antiteza temeljno gradbeno načelo svake Držićeve drame. Jer, postoji proturječje između prikazanih ambijenata (selo – grad, naselje – pustoš), između likova (gospodari – sluge, mladi – stari), između osobina tih likova (čestiti – pokvareni, mudri – ludi), da bi se na kraju stiglo do najviše, svjetonazorske razine: u prologu Dugoga Nosa u komediji Dundo Maroje čovječanstvo se dijeli na ljude nazbilj i ljude nahvao, to jest na ljude dobre, čestite i skladne, koji su Božje djelo, i na ljude lude, vlastohlepne i pokvarene, koji su proizvod crne magije i nalaze se u službi pakla. Ta podjela nije staleški uvjetovana, jer i ljudi nazbilj i ljudi nahvao ima i među pučanima i među vlastelom. Izvodeći definiciju Držićeva manirizma iz cjeline pjesnikova djela, Čale dobiva i mogućnost da uvjerljivo protumači pisma Cosimu I. i Francescu Mediciju, gdje se javljaju slične formulacije kao u prologu Dugoga Nosa i još ponegdje u dramama. Držićev je manirizam, dakle, i svjetonazorski, a ne samo stilski, on antitezu dobra i zla vidi kao gl. obilježje pojedinačnoga ljudskog života, društva, pa i svemira u cjelini. Pri tome je Držićev pokušaj da u životu – pišući urotnička pisma – primijeni one zaključke do kojih je došao stvarajući umj. djela, posve primjeren njegovoj manirističkoj metodi zbog koje je i prije miješao fikciju i zbilju. Doista, u Držićevim se pastoralama pojavljuju pastiri koji su stilizirani i žive po literarnim konvencijama paralelno s pastirima koji očito pripadaju prepoznatljivoj zbilji. Sama kaz. iluzija dovodi se u pitanje u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, kad se pozornica (šena) čas otvara, čas zatvara, a dvojica seljaka, koji i ne znaju da kazalište postoji, komentiraju ono što se na pozornici zbiva. Isto je tako Držić stupao u dijalog s tradicijom, pa zato u prologu Skupa definira komediju kao plautovsku (i time se ponosi), a ujedno se ispričava ženskoj publici što komad koji slijedi nije pastorala, i što u njemu nema ni stihova ni karakterističnihlikova. Što se pak tiče Držićeve sklonosti da tumači vlastita djela unutar samih tih djela, o tome najbolje svjedoče prolozi komedija i pastorala, a i pojedini pasaži unutar tih tekstova. Čale je uvjerljivo pokazao da Držić jest manirist, ali bi njegove teze bilo dobro potkrijepiti istraživanjem opusa drugih autora za koje slutimo da su maniristi, poput Dinka Ranjine, Vetranovića i Barakovića.

Podijelite:
Autor: Pavao Pavličić
Literatura:
A. Hauser, Der Manierismus, London, 1965;
Z. Kravar, Manirizam i hrvatska književnost, u knj. Studije o hrvatskom književnom baroku,Zagreb, 1975;
N. Kolumbić, Hrvatska književnost od humanizma domanirizma, Zagreb, 1980;
P. Pavličić, Poetika manirizma, Zagreb, 1988;
G. R. Hocke, Svijet kao labirint, Zagreb, 1991;
Z. Kravar, Književnost XVII. stoljeća i pojam »barok«, u knj. Nakon godine MDC, Dubrovnik, 1993.