LJUBAV

LJUBAV. Ljubavna tematika prisutna je u cijelom knjiž. djelu M. Držića, ponajviše u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551).

Dante s Beatrice u raju, XIV. st., Venecija,
Biblioteca Nazionale Marciana

To je sinteza neoplatonskih, petrarkističkih, antipetrarkističkih, pastoralnih i rustično-pučkih elemenata, odn. nastaje iz suprožimanja Držićeva platonsko-idealnoga i realističnoga svijeta te pogleda na svijet. Prema platonističkom shvaćanju ljubav je prvi bog, prvi glavni pokretač. Sve stvari, biljke, životinje i sva ljudska umj. djela stvorena su posredovanjem ljubavi koja izvor ima u Bogu; ljubav je njegov dar čovjeku, a čovjek, koji je središte svega, dužan je ljubav dati drugomu i tako ju ponovno vratiti Bogu. Ljubav je stoga vječna čežnja prema jednom cilju. Čovjek, koji s ljubavlju tvori čvor pojmova, odraz je njezine dvostruke prirode: nedostajanja i posjedovanja. Ljepota, kao eksteriorizacija univerzalnoga ritma, jednako kao i ljubav, izvanjski je izraz deifikacije, identična je s harmonijom, pečat je života i očiglednost dobra čiji je sjaj, gracija, ljupkost i dražesnost, a odnosi se na tijelo i dušu. Ona je svijet ljepote i rađa se iz proporcije i prirodnosti. Ljubav je univerzalna veza koja obuhvaća i oživljuje cijeli svijet, ne praveći razlike, kaže Leone Ebreo govoreći o dvjema vrstama ljubavi, onoj koja se rađa iz nedostajanja i, kao dijete žudnje, pretvara se u nasilje i neumjerenu težnju za posjedovanjem, i onoj drugoj, koja je majka žudnje i dijete razuma, iznimnoga razuma, koji više ne nalaže čovjeku da čuva samoga sebe, nego da sebe daruje, da se sav ponudi voljenom biću i s njime se, koje također na taj način ljubi, spoji u djelotvornom univerzalnom procesu, kao suradnik plodonosnoga toka koji univerzumu donosi život. Petrarkizam, kao erotski diskurs eur. kulture u doba humanizma i renesanse, nastao i kao odjek trubadurskoga »kulta dame«, suprotstavio je – ponajviše u lirici Francesca Petrarce – kanon obvezatnih formulacija i oblika, odn. stalnih motiva koji obuhvaćaju: pohvalu žene, opisivanje njezine tjelesne ljepote (katalog svih dijelova tijela, od kose do prsta na nozi, uspostavio je u XVI. st. Agnolo Firenzuola, a pridružio mu se Nikola Vitkov Gučetić, pridodavši i »ono što se ne vidi«), ljubavno jadanje, neodlučnost između zemaljske slasti, nebeske ozarenosti i patnje, s naglašavanjem patnje, i čežnju za smrću. U dubrovačkom renesansnom knjiž. krugu utvrđeni ljubavni scenarij petrarkističke poezije – kojoj pripada i Držićev kanconijer – obuhvaća: viđenje gospoje i ljubav na prvi pogled, opisivanje i slavljenje njezine ljepote – pre-ma već spomenutom katalogu: obožavanje izdaleka, iskazivanje ljubavi i zaklinjanje na vječnu ljubav, jadikovanje zbog neuslišane ljubavi, s naglaskom na okrutnosti gospe, razočaranje u ljubav i žene te uvijek moguće započinjanje istog ciklusa ispočetka. Prodor realizma unosi u tu liriku antipetrarkističke, pa i pučke, a u Držićevu liriku i dramu i rustične elemente kao sredstva potenciranja komičnosti. Manirizam potkraj XVI. st. unosi u tu liriku antitetičke i oksimoronske pojmove, koji ubrzo postaju opće i posvemašnje eksploatirano sredstvo te lirike i književnosti uopće. Stihovi Držićeva kanconijera odražavaju prisutnost svih spomenutih elemenata. U pjesmi br. 1 platonizam odražavaju stihovi o »ljubavi ke oblas, pod suncem koje sja, / satira svaku vlas« (s. 3–4), a sintagma »dobrota s liposti« otisak je temeljnoga neoplatonističkoga pojma kalokagatije, zato je potrebno radije slijediti »put višnje dobrote / u kojoj vidimo sve vječne ljepote« s. 29–30).

Plakir iliti Grižula, Dubrovačke ljetne igre, 1975
(redatelj Joško Juvančić)

Petrarkizam je zastupljen gotovo cijelim krugom spomenutih obvezatnih motiva, počevši s apostrofom čitateljima – »O koji ljuvene sej pjesni slišate« (s. 1) – koja je zapravo parafraza prvoga stiha prvoga soneta Petrarcina Kanconijera. Pjesnik je »sužan« svoje ljubljene od najranije mladosti, zbog nje je lio suze i uzdisao »kunući nemilos gospoje svih vila« (s. 13), međutim upravo po tome, po svojoj ljubavi koju i žudi i odbija, on će »na svit saj sloviti vrh inih, / tizim ću vječno raj uživat u višnjih« (s. 17–18). Držić daje naputke ljubavnicima-početnicima: »Tim, koji cvilite u ognju ljuvenom / i oganj budite u ledu studenom, / ne scien’te da je led sve što je studeno; / ima lik svaka zled; nȉ je sve medeno / što slatko tko scieni; a željam ljuvenim sve uzde puštat nî« (s. 19–24). Prelazi zatim na temu prolaznosti svega, pa i ljubavi i ljepote: »er sve što svit ljubi / u vjetar ide tja i sve se,jaoh, gubi; // Život naš – kratak dan, žuđenja – nemoći, / svjetovna dobra – san, a naši dni – noći!« (s. 27–32). Služi se pri tome prokušanim manirističkim sredstvom: nizanjem antitetičkih pojmova. Svojom inačicom opozicije oganj – led pridružuje se nizu starih hrv. pjesnika dubrovačkih, i drugih, koji su tu figuru, pretjerano ju rabeći, doveli do klišeja. Pjesma br. 2, s akrostihom »Lipa slavna Anica vil«, donosi skraćeni katalog, opis ljepote gospe koja se krije iza imena Anica: njezino je lice zvijezda Danica, kosa joj je zlato, pogled »ljuven stril« zbog kojega pjesnik mre, obraz joj je »lir« pomiješan s ružama, a usne »koralj crveni«, zubi biser, smijeh joj je veseo, riječ medena, stas lijep »i hod tih«. Jednom riječju, gospa je za njega »raj jedini« i stoga ne može njega »ini ljuven plam ne gorit«, niti on misli ni želi drugu »služit i dvorit«, otkrivajući time i natruhe trubadurske lirike u petrarkističkom ljuvenom pojmovniku. Pjesme br. 3, 4, i 5 donose nastavak kataloga: gospa je »kruna i čâs od svih vil« (br. 3), njezina se ljepota ne da izraziti pjesmom, jer to je uzaludan posao. Petrarcin sonet XLI, koji je prepjevao i Šiško Menčetić, a Držić ga parodirao u komediji Tripče de Utolče, ulazi u stihove pjesme br. 4 (»Blažena trava i cvit ki pleše nje stupaj…«, s. 13–21), ponovit će se u pjesmi br. 5 (s. 22–24) te u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena: »blažen je i cvitak taj…« (2, s. 141–147). Pastoralni elementi prisutni su u uvodu pjesme br. 4, u zanosnoj pjesnikovoj apostrofi: »Je li se ikada, o luzi, gdi vidil’ / pod nebom dosada od ove ljepša vil? / Rumeno nje ličce prisiva sunačce! / O svitla danice, ustav’ se za mal čas, / vilinja stražice, ter pozri na obraz / od ove, ka je cvit svih vila na saj svit« (s. 1–6). Pjesma br. 6 donosi dijalog pjesnika i ljubavi. Pjesnik se žali na nemilosrdnost gospe koja mu ne uzvraća ljubav i zato kaže: »Ljubavi, tvoj stril zlat spravi k njoj ognjeni, / ako ona bude stat nemila proć meni; / er razlog n’jedan nî da jedan suze tre / kroz plamen ljuveni, a drugi vesel gre« (s. 9–12), zaključujući da je unatoč svemu mora ljubiti jer, platonistički shvaćeno, »Tako je suđeno, toj hoće višnja moć« (s. 15). U pjesmi br. 8, zbog toga što se ne može oteti snazi svoje ljubavi i zbog svoje »letušte naravi«, Držić se uspoređuje s leptirom koji oblijeće plamen svedok od njega ne strada, preuzevši tu sliku od Š. Menčetića, a Menčetić od F. Petrarce (sonet XIX). U pjesmi br. 11 pjesnik se izravno, na gotovo posve maniristično-barokni način, obraća svojem uzdahu, moleći ga da pođe »najlipšoj od vila« i da joj prenese njegovu poruku čija se bît sastoji u želji da mu se ona smiluje zato da bi ju on mogao zauvijek slaviti pjevajući o njoj. »Tvojom ga ljubavi obesel’, gospoje, / neka te vik slavi, neka te vik poje« (s. 17–18), kaže on uzdahu otkrivajući svu profinjenost lukavosti i domišljatosti renesansnih pjesnika u iznalaženju načina da, podilazeći taštini svojih gospoja, postignu žuđeni cilj. Daje mu i upute kako se treba ponašati ako ga gospoja ne bude htjela saslušati: »uzdaše tužni moj, k meni se ne vrni, / ma hrli stupaj tvoj kamo hoć obrni; / željahno pripievaj, kud godi budeš prit, / ljuveni plač i vaj koji me čini mrit« (s. 21–24). U pjesmi br. 14 ponovno se javlja motiv okrutne gospoje, koja »kaže se nemila«, ljubav je zbog toga »ognjena usiona« sila koja će pjesniku donijeti smrt, ako mu gospoja »ne bude dati lik«. Sve je to zato što tako hoće Ljubav koja je gospoju oslobodila muka ljuvenih, kaže Držić u pjesmi br. 16, želeći da i gospoja osjeti »ljuveno što ’e mriti i ki je nepokoj / dragoga želiti« (s. 17–18).

Tizian, Nebeska i zemaljska ljubav, 1512–15, Rim, Galleria Borghese

Pastoralnost ponovno izbija iz stihova: »Svitle se tva lica prie danka u gori / jak zvizda danica prid suncem o dzori« (s. 23–24), a antiteza mraz – sunce, kao adekvat antitezi oganj – led konvencionalno petrarkistički zaključuje tu pjesmu, za razliku od pjesme br. 15, u kojoj se na kraju Držić također izravno obraća Ljubavi pitanjem u kojem, na istom materijalu, tvori jednu od svojih najneobičnijih pjesničkih slika: »Ljubav ka je u meni, srce mi goreći, / ovi vjetar čini oko ognja leteći. / Kim čudom toj činiš, Ljubavi, ktje’ mi rit, / da ga u ognju tač držiš, a neć ga izgorit?« (s. 11–14). Nju će u cijelosti unijeti u Tirenu (s. 271–274). Pjesma br. 18 donosi, kao opomenu, temu o prolaznosti mladosti i preporuku koja odzvanja cijelim renesansnim prostorom toga doba: »uživaj liposti, uživaj i rados, / ljuvenom kriposti uzvisi tvu mlados, / er vrime toj slatko jȁk vitar utječe, – / puštav ga, ukratko kajanje se stječe« (s. 9–12). Proživjevši redom sve muke uzornoga sluge nemilosrdne gospoje, Držić na kraju, oslobodivši se ljuvenih uza u koje se »samohoć« zapleo, slavi slobodu, slavodobitno dovikujući Ljubavi: »tva minu svasma vlas!« (pjesma br. 23, s. 14). Ostaje mu još samo »mala moralna predičica« (M. Rešetar, Djela Marina Držića, 1930), koju u cijelosti u Tireni izgovara Remeta (V, 3, s. 1563– 1576), ljubavnu tematiku odijevajući u pastoralno ruho kroz koje probijaju rustični prizvuci, ali i neoplatonistički tonovi, ako se prinošenje žrtve na oltar zamrle Tirene shvati kao žrtva »na oltar apsolutne ljubavi« (L. Košuta, Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961), a Tirena kao preobražena neoplatonska Caritas. I u Tireni je Ljubav moćna sila koja zaljubljenom Ljubmiru donosi samo jad pa on petrarkistički priziva smrt kao jedini lijek (I, 3, s. 347–348; 357–362). Istina, i razgovor ljuveni nije na odmet zaljubljenomu, ali »rič sama nije vik // ljuvenoj rani lik« (I, 3, s. 393–394). Ona ne može odagnati »od tužbe trjeskove, zle vitre od uzdâh / od plača dažde (…), od želje vihar plah; / (…) magline od misli gorcieh« (I, 3, s. 399–401), kaže Ljubmir opisujući vili svoj furor amoris, oslanjajući se i tu na Petrarcu (sonet CXXXVII). Ljubavni zanos naliči stoga na ludost: »mahnitos, mahnitos s namuranijem ljudmi druži! Mahnitos njimi vlada! (…) tko je namuran nije sam«, kaže Pomet (Dundo Maroje, II, 1). Ljubav je djelo Amorovo, tj. Kupidonovo. »Las i san i grlo boga su učinili« (III, 3, s. 997), kaže iz svoje rustične perspektive Radat u Tireni vidjevši Kupida kao zločesto »golo diete vrlo, bez vida a s krili, / u ruci gdi drži luk i strile ognjene, / kim strielja i prži s glave pokradene« (III, 3, s. 998–1000), pa svaki kojega pogodi, »petsat milja leti na uru gorome« (III, 3, s. 1002). Kupido i njegov sin Plakir glavni su likovi u Grižuli. Biju boj s vilama koje predvodi božica Dijana. Njoj posebnu pomoć pružaju četiri vile, tj. četiri kreposti: Pravda, Hitros, Jakos i Tihoća. »Te četiri ’kriposti’ predstavljaju suvremenim shvaćanjima i cilju alegorijske radnje prilagođene ’vrline’, odn. etička svojstva čovjeka prema učenju o ’vrlinama’ od antike do renesanse, od aristotelovske i pogotovo platonističke definicije, preko srednjovjekovne religiozne modifikacije do humanističke neoplatoničarske varijante« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979). Kupido simbolizira žuđenje, a njegov sin Plakir u skladu s imenom – užitak: »Plako, Plakijer je svakomu vazda mio; Plakijer je ures od svijeta; Plakir svakomu rados dava« (III, 6), ne štedeći ni mlade ni stare. Mlade izluđuje, a starce čini smiješnima, kao što je to Radat u Tireni, Zlati Kum u Skupu, Grižula u Grižuli, Turčin i Pedant Krisa u komediji Tripče de Utolče. Među svoje dramatis personae Držić tako uvodi uvijek zahvalan lik zaljubljena starca (senex amans). Grižula je najkomičniji od njih. Svoju zatravljenost izražava na način mladih pjesnika-petrarkista, kakav je (bio) i Držić: »Tvoj rob, tvoj sluga, tvoj sužan, tvoj verni ljubovnik«, kaže on vili, koju, parafrazirajući psalam 42 (1), »žudi i želi noć i dan (…) jȁk jelin kad žedan želi prit k jedzeru«. »Vapijem, uzdišem, plačem, suzice ronim« (I, 3), jadikuje on maniristički. Niječući da je star – »Nijesam star« (I, 3) – tvori paralelizam: »Bijela moja vila, – bijela moja brada« (I, 3), čiju komiku snažno pojačava pastoralni sloj, dostižući vrhunac u trenucima Grižulina rustičnoga petrarkiziranja, tj. petrarkizacije izraza karakterističnih za sočni nar. govor: »Oh, oh, moja jarebičice (…), moja smokvice meka« (II, 6); »Moja kokošice, moj medni celovu, moja golubičice, moja meka tugdjelice!« (V, 5). Istim se sredstvima služe i Popiva, Petrunjela i Munuo (u Skupu). »Srčano zeljice (…) moje slatko nespanje (…) huda ptičice«, unjìga Popiva Petrunjeli, ne zaboravljajući na otmjeni, gosparski pjesnički način, obraćajući joj se u izlomljenim dvanaestercima: »Drag džilju, / kad ne sad, / kadgodi, / bit ću rad« (Dundo Maroje, II, 11). Nisu Grižuli nepoznata ni antipetrarkistička sredstva i toposi: »Ȍvo ti mê grlo, veži me, diklice, / učini da sam tvoj, mâ biela ružice; / vodi me svezana, vodi me noć i dan. // Umiru, a poju ne kako kuf pribil, / a to je, er moju ne vidim bielu vil; / a živem, er sam rob i bit ću, vilo, tvoj, / dokoli tamni grob pokrije tielo ovoj« (III, 5), govori on svojoj vili na način pjesnika Ranjinina zbornika, izrugujući se petrarkiranju, baš kao što to čine i Tripče, Arkulin i Pedant Krisa svojim parodiranjem Lukana i Ovidija (Tripče de Utolče, IV), te Turčin, još jedan komični miles gloriosus, svojim petrarkiranjem i katalogom ljepotâ svoje vile: »I neka viđu hoće li mi on braniti da moje srce ne želi onu vil od planine, da moje usti ne hvale, ne slave nje crne oči, ruse kosi, bijelo lice, rumene (uh!) prsi, koje lirom cafte. A valahe, kad šeta, mni mi se da gorka ljubav š njome tanac vodi; a kad veseli, slatki smih nje rumeni obraz obujmi, valahe, tada se svitli raj otvori, a proljetje veselo u mirisu rajskoga cvitja dojde. Vilo lipa, ukaži tvoj svitli obraz u tvojoj ljubavi, uh!« (Tripče de Utolče, IV, 1). U tome kao da je sav izrugani sukus petrarkističke/trubadurske poezije. Pedant Krisa kaže: »Amor vult solo, sollicito et secreto (…): ljubav hoće samoga čovjeka, amor et imperium« (IV, 1). Spretnom kombinacijom pastoralnoga, rustičnoga, narodnoga i petrarkističkoga služi se u ljubavnom zanosu i Dragić: »Prikaza mi se vila iz planine bjelja od snijega, svjetlja od sunca, rumenija od ruže, tanka, visoka, strilovita pogleda, draga u vidjenju, mila u hodu, slatkòsmjeha, a pozorom ne moje tužno srce ma lijes, kami, zvirenje k sebi potezaše. (…) uze me, ostavih stado, ostavih brašno, skočih bijedan, njoj se utekoh, rekoh joj: ’Vilo, tvoj Dragić veće da je tvoj!’ (…) A ona brža od vjetra, bjeguća kako košuta, ozrivši se na mene, smijehom reče mi: ’Ako me stigneš, kolač ti’. Ja bijedan i još ju tjeram, a ne stižem ju« (Grižula, I, 6), kaže on Grubi, ispričavajući joj se i opraštajući se od nje, uzet od vile. »Sve tebi: mriljulj pitomi i grlice koje sam onomadne izeo iz gnjijezda, i šarulja moja ovčica – sve ti na darov, a ja se vili dah. Ne imam kad stât – pođoh. Zbogom! Tvoj sam njekad bio, sad nijesam tvoj ni moj. Tko me uze, uze!« (I, 6). Svih stega oslobođena erotika renesansnoga čovjeka-pučanina, koja korijen ima u nar. poeziji, a i u srednjovjekovnim lascivnim sastavcima koje su pjevali studenti-vaganti i drugi putujući pjevači, vrhunac dostiže u dvosmislenim erotskim stihovima i zagonetkama što ih u Dundu Maroju međusobno razmjenjuju Petrunjela i Pomet, Popiva i Petrunjela, Petrunjela i Tripčeta (II, 1, 11; III, 10, 15; IV, 9, 11) te Gruba u Skupu (I, 2, 7; II, 1; IV, 6). Kulminaciju komike, zasnovane na rustično-seljačkom pjesničkom izričaju, postiže Držić u osmeračkim pjesmicama koje jedno drugom govore Radoje i Miona: »Radoje: Mionice moja mila, / vazda mi si draga bila. // Miona: Ti s’, Radoje, oko moje: / tobom gledam, nu ti ne dam! / Hrabar mladi kupus sadi; / djevojka mu ručak nosi. / Djevojčici hrabar prosi: / ’Daj to, djevo, zdravo t’živo!’ / Ona veli: ’I ne želi / što t’ ne more, hrabro, biti’« (Grižula, IV, 3). Sve to svjedoči o širokoj skali Držićevih izražajnih mogućnosti upotrebe različitih pjesničkih načina i sredstava u poeziji, pastorali i komediji, pri čemu nitko, pa ni on sam, kada je o ljubavi riječ, nije ostao pošteđen. Najviše poruge u vezi s ljubavlju okupio je zaljubljeni Grižula, ali i, jezikom i scenskim gestama, karnevalizirani Ugo Tudešak, kao nesretni ljubavnik zaljubljen u neharnu gospoju, okrutnu Lauru: »Mi tanto amar questa crutele, e ella a me foler tanto mal!« (»Ja toliko voljeti ovu okrutnicu, a ona meni željeti toliko zlo«, Dundo Maroje, I, 2). Držić nudi i lijek (remedijo) za nesretnu petrarkističku ljubav; jedan je rad, a drugi vrijeme. Rad, budući da ljubav pogađa samo obijesne, »za lačne ne haje« (Tirena, III, 3, s. 1003): »motikom kako bih ali obietilicom / ubrzo činio svih da se udru tjelicom, / da im s mesom sva obies od oćasti spádê / i da im se vrati svies, ter da o drugom rade« (Tirena, II, 4, s. 653–656). Vrijeme je bolji lijek nego rad, jer »vrime ozdravlja od svake obiesti« (Tirena, II, 4, s. 661). To još bolje čini smrt, koju pjesnici petrarkisti zdušno deklarativno zazivaju, ne posežući nikada za tim krajnjim sredstvom, znajući da će se uvijek zacijelo naći gospoja, odn. pjesnik kojem »u dar dala jes nje ljubav svoj ures« (pjesma br. 5, s. 27). Ljubav je u središtu svijeta kojim hirovito vlada fortuna i jedan od njezinih mamaca – novac, stoga često: »Amor nije amor, zlato je amor« (Skup, I, 5). Bilo kako bilo: »Plakir ima plakir od Plakira koji ima« (Grižula, IV, 5), »a tko nî ljubio, jaoh, ne zna što ’e ljubav!« (Tirena, II, 1, s. 502).