KUNČEVIĆ, IVICA
KUNČEVIĆ, IVICA, hrvatski redatelj (Bartolovac, 9. IV. 1945).
Diplomirao je 1969. jugoslavenske jezike i književnosti te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Nakon angažmana u Kazalištu Marina Držića (1969–77) i u Dramskom kazalištu »Gavella« (1977–82), prešao je u HNK u Zagrebu. Ravnatelj je dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara od 2002. Režirao je oko stotinu predstava različitih žanrovskih i stilskih odrednica, od dječjih i modernih dramskih djela do hrvatskih i svj. klasika. Naklonost dubr. piscima pokazao je uprizorenjima djela Ivana Gundulića, Iva Vojnovića i M. Držića.
Ivica Kunčević, Dundo Maroje, Dubrovačke ljetne igre, 2001
(Maro Martinović kao Maro, Krunoslav Šarić kao Dundo Maroje i Ivan Katić kao Bokčilo)
Na hrv. pozornicama režirao je četiri Držićeva dramska djela, dva puta Dunda Maroja (HNK Zagreb, 1981; Dubrovačke ljetne igre, 2000), Novelu od Stanca (Kazalište Marina Držića, 1976), Tirenu (Dubrovačke ljetne igre, 1993) te Arkulina (Kazalište Marina Držića, 1998). Držićeva djela režirao je i izvan granica Hrvatske: u Sloveniji (Dundo Maroje, 1996, Slovensko ljudsko gledališče, Celje), BiH (Novela od Stanca, 1977, Narodno pozorište, Zenica), Češkoj (Dundo Maroje, 1989, Národní divadlo, Brno) i dr. Najvažnijim Kunčevićevim režijama Držića smatraju se njegova dva Dunda Maroja i »ratna« Tirena, a režija Arkulina s Perom Kvrgićem u naslovnoj ulozi jedna je od rijetkih suvremenih scenskih revitalizacija toga djela. U prvoj režiji Dunda Maroja vratio se Držićevu izvorniku, oslobodio ga prekomjerne scenske dekorativnosti, glumačke artificijelnosti i poze te ga protumačio kroz optiku suvremenosti, a predstava je stekla kultni status i postavila nove kriterije u scenskim interpretacijama Držićeve komedije. God. 2000. na Dubrovačkim ljetnim igrama Kunčević za Dunda Maroja nalazi novi kaz. prostor, dubr. ribarnicu i taracu Kneževa dvora te iščitava Držićev tekst kao sukob dvaju svjetova, Dubrovnika i Rima, siromaha i bogataša, a društvenopovijesni raskorak prenosi i na razinu kaz. kostima pa su Rimljani odjeveni u suvremenu odjeću, a našjenci u renesansnu. Posebnost posljednjeg uprizorenja jest i činjenica da se u novoj koncepciji Dunda Maroja Laura ne pojavljuje na sceni, iako se njezina prisutnost snažno očituje u sprezi s politikom i vlasti. Tirenu iz 1993. smjestio je na parkirališni prostor pred parkom Gradac, naglašavajući mračnu stranu pastorale, problematizira ratnu stvarnost i stvara scensku metaforu razorenog i napaćenog zavičaja. Za sva njegova uprizorenja M. Držića karakteristična su osebujna redateljska čitanja, konceptualno rješavanje scenskoga prostora, dijalog s aktualnom stvarnošću i naglašena društv. kritičnost. Držićevim se intertekstom Kunčević poslužio i prilikom izvedbe Gundulićeve Dubravke, za tu priliku naslovljene Prikazanje Dubravke ljeta gospodnjega 1973., u koju uklapa velik broj ulomaka iz Držićevih urotničkih pisama, uz pomoć kojih dekonstruira idealni svijet barokne pastorale.
