KNJIŽEVNICI SUVREMENICI

KNJIŽEVNICI SUVREMENICI. Marin Držić je bio sudionik iznimno plodna razdoblja dubrovačke književnosti.

U doba njegova rođenja još su živjeli neki od prvih važnijih dubr. pjesnika, a na kraju njegova života pisali su i objavljivali djela pjesnici znatno mlađeg naraštaja. Velik je broj dubrovačkih i dalm. književnika s kojima je komunicirao ili je mogao komunicirati. O nekim doticajima postoje svjedočanstva, a o drugima se tek nagađa. Osobno je mogao poznavati Šiška Menčetića (1457–1527). Uz davno preminuloga Džoru Držića (1461–1501) i još aktivnoga Mavra Vetranovića (1482–1576), spominje ga u pohvalnom kontekstu u prvom prologu Tirene te poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić. Vjerojatno je poznavao i Nikšu Ranjinu Andretića (oko 1494–1582). Vetranović je najstariji među dubr. piscima za kojega se sigurno zna da je poznavao Držića, a bio mu je i rođak po majčinoj liniji. Ujedno je i jedini koji mu je napisao pjesmu za života: u Pjesanci Marinu Držiću u pomoć brani Držića od optužbi da je plagijator te ga hvali kao pjesnika. Prema Milanu Rešetaru, možda je Držiću bila namijenjena i Vetranovićeva Pjesanca u pomoć poetam, jer tu pjesmu, koja naglašava važnost pjesničke slobode, autor nije pisao za sebe, nego za druge književnike, a možda upravo za Držića (Djela Marina Držića, 1930). Vetranović je Držiću ispjevao i dvije nadgrobnice (Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina, tužba; Nadgrobnica gornjega rečenoga Marina). Nikola Nalješković (oko 1500–87) i Držić, bliski po godinama rođenja, prešutjeli su se, premda su se sigurno poznavali. Knjiž. povjesničari (M. Rešetar, S. Petrović, Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967) razloge su šutnji tražili u činjenici da su jedan drugomu bili konkurencija te da se zbog toga nisu voljeli. Neki su razloge vidjeli u politički suprotstavljenim pozicijama dvojice pisaca (Milan Ratković, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 6, 1964). Nalješković je u predgovoru djela Dijalog o sferi svijeta (Dialogo sopra la sfera del mondo, 1579) hvalio dubr. vlast te s prezirom pisao o onima koji su loše o njoj govorili pa se kao mogući razlog njihova međusobnog prešućivanja može navesti i polit. neslaganje. Za razliku od pučanina Nalješkovića, vlastelina i dubr. kanonika Marina Kabužića (1505–82), također Držićeva suvremenika i otprilike vršnjaka, s Držićem veže stajalište prema vlasteli. Kabužićeva dulja tal. pjesma Protiv dubrovačkoga plemstva (Contro la nobiltà di Ragusi) doima se kao da je u izravnoj vezi s Držićevim optužbama dubr. vlasti izrečenima u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju. Ipak, teško je reći svjedoči li ona o izravnim doticajima dvojice književnika. Po godini rođenja Držiću je bio blizak i pučanin Nikola Dimitrović (oko 1510–53), rođak Nalješkovićev. O njihovu odnosu, premda su se sigurno poznavali, ne zna se ništa. Među mlađim su dubr. književnicima koje je Držić mogao poznavati Maroje Mažibradić (između 1519. i 1525–1591), Antun Sasin (oko 1518–?95), Sabo Bobaljević (1530–85), Sabo Gučetić Bendevišević (1531–1603), Dinko Ranjina (1536–1607), Marin Burešić (?–1572), Miho Monaldi (1540. ili 1550–1592), Miho Bunić Babulinović (oko 1551–1617), Frano Lukarević (1541–98), Nikola Vitkov Gučetić (1549–1610) i još neki. A. Sasin, koji je Držića vjerojatno upoznao u Stonu, kamo je on zacijelo povremeno dolazio iz Dubrovnika kao pisar ureda soli, spomenuo ga je u pjesmama Drugi san i U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh, a posvetio mu je i nadgrobnicu Antun Sassi u smrt Marina Držića, u kojoj iskazuje privrženost preminulom pjesniku. I S. Bobaljević i M. Monaldi ispjevali su Držiću po jednu nadgrobnicu u formi soneta na tal. jeziku. Jedna je Bobaljevićeva poslanica svjedočanstvo da je Držić kontaktirao s Bobaljevićem i Mikšom Pelegrinovićem, kojega je posjetio 1557. u Zadru ili na Hvaru. Pelegrinović, hvarski patricij, 1549–63. kancelar kriminalnog suda u Zadru, s Bobaljevićem je izmjenjivao poslanice. U jednoj od njih, spjevanoj 7. I. 1557, Bobaljević moli Pelegrinovića da pozdravi Držića (Odgovor Saba Mišetića Pelegrinu). N. Gučetić bio je osamnaestogodišnjak kad je Držić umro. Kao mladić (»u onoj mojoj vrlo mladoj dobi«) glumio je u nekoj kaz. družini koja je izvodila Držićeva djela, što navodi u djelu O ustroju država (Dello stato delle republiche, 1591). Za Držića, kojega ubraja među »božanske duhove«, kaže da je »pisac dobre uspomene«. Po Gučetićevim riječima dalo bi se zaključiti da su se Držićeve drame izvodile i nakon njegove smrti, a o zanimanju za njih svjedoče i izdanja Držićevih knjiga iz 1607, dakle još za Gučetićeva života. Kad je Držić boravio u Firenci 1566 (gdje je tri godine prije D. Ranjina tiskao svoje Pjesni razlike), družio se s Lukom Sorkočevićem (oko 1538–1583), koji je Cosimu I. Mediciju 1562. posudio 8000 škuda, i s F. Lukarevićem. Za njih u pismu od 28. VIII. 1566. kaže da su mu prijatelji. U Držićevo doba živjeli su i »ugledni literati« (prema Serafinu Mariji Crijeviću) Lucijan Getaldić (1528–71) i Božo Tudizić (umro 1566. u dobi od 39 godina), o kojima se danas ne zna mnogo, kao što se ne zna ni je li ih Držić osobno poznavao, no može se pretpostaviti da jest. Sigurno je da je Držić u određenim krugovima bio omiljen, kao što je sigurno da je imao i protivnikâ, o čemu sâm govori u poslanici Sabu Nikolinovu Menčetiću, u drugom prologu Tirene, posveti Marin Držić svojim prijateljem te aluzivno u prologu Dugoga Nosa.