KNJIŽEVNA HISTORIOGRAFIJA XVIII. I XIX. STOLJEĆA

KNJIŽEVNA HISTORIOGRAFIJA XVIII. I XIX. ST. Prvi je o Marinu Držiću pisao Ignjat Đurđević (1675–1737), kratko u Pismu Radu Miličiću (»Marino Darscia, poeta illirico, diede in luce la sua commedia detta ’Tirrena’ e varie altre canzoni elegantissime e più volte ristampate. Fiori nel 1550, com’anche compose variae commedie in prosa, e tuttavia si conserva qualcheduna manoscritta« – »Marin Držić, ilirski pjesnik, objelodanio je svoju komediju nazvanu Tirena i mnoge druge birane pjesme, više puta tiskane. Pročuo se 1550, a sastavio je i više komedija u prozi, od kojih su neke do danas očuvane u rukopisu«), a opširnije u spisu Životopisi i pjesme nekih slavnih Dubrovčana (Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum, sastavljen između 1715. i 1720): potječe iz stare obitelji koja je izgubila plemstvo (ne navodi godinu kad se to dogodilo), Tirenu ispjevao u slavu neke Toskanke u koju se zaljubio u Italiji, a nije ju mogao zaboraviti ni nakon povratka u domovinu, branio se od optužbi u poslanici Sebastijanu Gunduliću, a u obranu mu je pritekao Mavro Vetranović, bio je zaljubljen u djevojku Paulu (»Amavit puellam Paulam nomine«), studirao u Italiji (potkrijepljeno stihovima: »Držića svi znamo pobolje nego ti, / priko mora tamo ki učî sviriti«, za koje Đurđević pogrešno kaže da potječu iz prologa drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, a riječ je o stihovima iz drugoga prologa Tirene).

Bibliotheca Ragusina

Serafin Marija Crijević, Bibliotheca Ragusina, I, 1740.

Navodi cijelu nadgrobnicu koju je Držiću posvetio Miho Monaldi te prva dva katrena nadgrobnice Saba Bobaljevića. Od tiskanih djela spominje Tirenu, Pripovijes (Adonidem), Novelu od Stanca (Ludibria Stantii), ljubavne pjesme, od neizdanih osam komedija u prozi (ni jednoj nije naveo naslov), »bukoličku dramu« dijelom pisanu prozom, dijelom stihom Dominicae Nativitatis i »tragikomediju« Abrahami (»Tragicomoediam item Abrahami contractiorem versu, quam prius diffusiorem fecerat D. Maurus Vetranus« – »Nadalje, napisao je i stihovanu tragikomediju o Abrahamu, i to kraću verziju, nakon što je g. Mavro Vetranović napisao dulju«). Upravo je od Đurđevića potekla tvrdnja da je Držić autor Prikazanja od poroda Jezusova i Posvetilišta Abramova. Milan Rešetar pretpostavlja da je taj podatak preuzeo iz rukopisa koji je bio vlasništvo Đura Matijaševića, Đurđevićeva prijatelja, u kojem iza nepotpunoga prologa drame Džuho Krpeta – te nekoliko praznih listova – slijede Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo. Serafin Marija Crijević (1686–1759), Matijaševićev učenik, poznavao je Đurđevićev spis pa su neki podaci u obojice autora identični, s tim što Crijević u spisu Dubrovačka knjižnica (Bibliotheca Ragusina, III. knjiga, nastala 1741) donosi nešto više podataka, koje je crpio iz rukopisa Tiburtini cronologi. Riječ je o antuninskoj genealogiji Descrizione delle Origini e Genealogie dei cittadini Ragusei (danas Vlajkijeva genealogija antunina, nazvana po sastavljaču Krsti Vlajkiju, 1653–1728), za koju je Franjo Marija Appendini ustvrdio da su je sastavili Bjeloslav i Ivan Tiburtini. Crijević navodi sljedeće: obitelj Držić podrijetlom je iz Kotora, nekoć je bila plemenita, ali je taj status izgubila »zato što su za vrijeme pošasti kuge bježeći od bolesti pobjegli, čime su prekršili državne naredbe« (»eo quod grassante peste fuga periculum declinans, publica mandata contempsit«). Držićevi roditelji bili su Marin i Ana, kći Marina Kotrulja, Držić je još od djetinjstva pokazivao sklonost pjesničkom umijeću, kojemu ga je učio stric Džore (»quod puer supra aetatem saperet et versus non sine sale et lepore etiam ex tempore funderet« – »znao je i slagati duhovite i domišljate stihove, i to bez priprave«), studirao je različite nauke u Italiji (pogrešno se, kao i Đurđević, poziva na prolog Pripovijesti), među ostalim filozofiju, boravio nekoliko godina u Firenci, nakon povratka u Dubrovnik postao je svećenik, umro je oko 1580. Nikola Vitkov Gučetić pohvalio ga je u djelu O ustroju država (Dello stato delle republiche, 1591): »Quanto ancora siano rari nell’Idioma nostro… Marino Darxa con molti altri divini spiriti, e pellegrini ingegni ogniuno sa« (»Svatko zna koliko su rijetki pisci na našem jeziku, kao što je Marin Držić, zajedno s mnogim drugima božanski nadahnutim i neobičnim umovima«), također i Della Bella: »Ardelius Dellabella in Lexico varia eius opera commendat, praecipue vero Tyrrhenam, utpote omnibus plene numeris absolutum poema, adeoque authorem inter classicos et primae notae scriptores recenset« (»Ardelio Della Bella u svom Rječniku preporučuje više njegovih djela, a ponajviše Tirenu, i to kao savršeno i potpuno pjesničko djelo, čime ga ubraja u najkvalitetnije književne klasike«). U cijelosti donosi Monaldijevu i Bobaljevićevu nadgrobnicu. Hvali Držićev pjesnički talent: »Musas, praesertim Illyricas, quas puer adamaverat, vir etiam factus et sacerdos inauguratus studiose colere perexit [perrexit]. Hinc, ut ad poesiam facillimi erat ingenii, multa scripsit, quae extant, Illyrico carmine lucubrata ab eo opera, alia forte perierunt« (»Još je u djetinjstvu zavolio književnost, osobito onu na ilirskom jeziku, pa se je i kao odrastao čovjek i svećenik nastavio njome baviti. Stoga je, uz to što je bio iznimno talentiran za pjesništvo, napisao, marljivo radeći, mnoga pjesnička djela na hrvatskome koja i danas postoje, dok su druga igrom sudbine izgubljena«).

Slade Dolci

Sebastijan Slade Dolci, Fasti litterario-Ragusini, Venecija, 1767.

Od djela spominje ona koja je naveo Đurđević. Najopširnije piše o »bukolskoj komediji« Tireni, koju je Držić »napisao još kao mladić jer je u Etruriji, kojoj je blizu Tirensko more, zavolio djevojku možda imenom Paulu« (»Eam adhuc iuvenis lucubravit, quod puellam, forte Paulam nomine, in Etruria, cui proximum est Tyrrhenum mare, adamasset«), kaže da je prikazana 1548. na piru Vlaha Držića, a zatim opširno govori o plagijatu: »Maurus Vetranus, qui tunc vivebat, magni nominis poeta, creditus est comaedie author; nemo enim facile sibi in animum inducere poterat a Darsio admodum adolescente lucubratam, nemini quippe adhuc vis eius ingenii perspecta erat, adeoque plagiarii notam effugere minime potuit, qua de re ipse versibus ad Sebastianum Gundulam scriptis conqueritur. At Vetranus, vir gravis et religiosus, carmine edito et in vulgus producto, ingenue testatus est, poema illud ad se nihil pertinere multisque rationibus Darsio legitimo, uti res erat, authori vindicavit. Primum Venetiis typis edita fuit ano MDLI ac Marino Puteo ab ipso authore inscripta« (»Vjerovalo se da je autor komedije Mavro Vetranović, veoma ugledan pjesnik koji je u to vrijeme živio. Nitko se, naime, nije mogao uvjeriti u to da ju je sastavio Držić, tada još poprilično mlad; nitko, doista, još nije bio upoznao silinu njegova talenta, tako da nije mogao izbjeći optužbe za plagiranje, zbog kojih se i sam žali u stihovima upućenima Sebastijanu Gunduliću. A Vetranović, dostojanstven i čestit muž, izdao je i javnosti predstavio pjesmu u kojoj je pošteno posvjedočio da s tim djelom nema nikakve veze te ju je vrlo argumentirano vratio Držiću kao pravom autoru, što je i bila istina. Komedija je prvo izdanje doživjela 1551. godine u Mlecima, a sam ju je autor posvetio Marinu Puciću«). Zatim od tiskanih djela navodi Pripovijes (Adonidem comaediam Aristophanicam Illyrico carmine), Novelu od Stanca (Ludibria Stantii, tiskana 1551), ljubavne pjesme (»Librum erotica carmina continentem, praelo subiectum anno MDLI« – »Knjigu s ljubavnim pjesmama, danu u tisak godine 1551«), »mnoga dulja i kraća pjesnička djela« (»Cantiones multas et poematia«), Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo (»De eodem argumento Vetranus poema ediderat, sed Darsii longe est contractius« – »Mavro Vetranović još je prije bio izdao pjesmu s istom temom, ali je Držićeva daleko kraća«) te osam komedija u prozi (ne navodi naslove). Sebastijan Slade Dolci (1699–1777) u knjizi Dubrovačka književna kronika ili Pregled književnika koji su se proslavili u Dubrovačkoj Republici do 1766. godine (Fasti litterario-Ragusini sive virorum litteratorum Qui usque ad annum MDCCLXVI in Ragusina claruerunt Ditione, 1767) o Držiću govori pod brojem 165, a kao izvor podataka poslužila mu je Bibliotheca Ragusina. Spominje osam neobjavljenih komedija u prozi, navodi tiskane sastavke (Pripovijes, Novela od Stanca, ljubavne pjesme, Tirena). Bilježi da je Tirena u Veneciji tiskana triput (1551, 1607, 1630). Sudeći po četiri stiha iz njezina prvoga prologa – koje citira na kraju natuknice i daje prijevod na lat. jezik – u kojima Držić slavi M. Vetranovića, nedvojbeno je tu dramu i čitao. Griješi – poput Crijevića – u navođenju godine Držićeve smrti (1580), pripisuje mu – kao Đurđević i Crijević – Vetranovićevo Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo, poznaje nadgrobnice M. Monaldija i S. Bobaljevića (navodi stranice knjiga u kojima su tiskane), spominje Gučetićevu knjigu Dello stato delle republiche ali citira i genealogiju antunina: »Fu prete ed insigne poeta« (»Bio je svećenik i glasovit pjesnik«). Franjo Marija Appendini (1768–1837) u knjizi Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, II, 1803) započinje podatkom da je Držić nećak Džorin, zatim nastavlja da potječe iz građ. obitelji kojoj pripada i slikar Vlaho Držić te Nikola, da je umro 1580, da je bio svećenik (»di gran probita, e dottrina« – »vrlo čestit i učen«), da je zaslužio Gučetićeve, Bobaljevićeve i Monaldijeve pohvale, da je otišao u Italiju i neko se vrijeme zadržao u Firenci, a pisao je »drame i komedije«.

Franjo Marija Appendini

Franjo Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, II,
Dubrovnik, 1803.

Navodi da je autor netiskanih drama Posvetilište Abramovo (Il sacrifizio d’Isacco), Prikazanje od poroda Jezusova (Nativita del Signore), koje možda više ne postoje (»i quali forse più non esistono«) i osam komedija pisanih prozom, no nije ih vidio: »Lasciò il Darscich otto altre commedie in prosa. Egli è vero, che le austere virtù dei magistrati, e la temperanza, e moderazione dei privati non davano in quella felice età molto da censurare alla dicace commedia. Tanto più, che la saviezza della domestica disciplina non lasciava venire a cognizion pubblico ciò, che per bene del costume deve restar celato, e sepolto. Nulladimeno sarebbe prezzo dell’opera il far delle ricerche, se queste commedie ancora esistano. Vi si rinverrebbero non poche particolorità sul vivere nazionale di quel tempo« (»Ostavio je Držić još osam komedija u prozi. Istina je da stroga krepost vladajućih te umjerenost i trezvenost građana nisu u ono sretno doba pružale mnogo toga na prijekor zajedljivoj komediji, to više što mudrost kućne stege nije dopuštala da izađe u javnost ono što za dobro običaja treba ostati skriveno i zaboravljeno. Ipak, vrijedilo bi istražiti postoje li još uvijek te komedije. Otkrilo bi se u njima nemalo osobitosti onodobnoga života naroda«). Od tiskanih djela spominje pjesme (pogrešno navodeći: poesie eroiche), Novelu od Stanca, Pripovijes te i »dandanas vrlo cijenjenu« petočinu Tirenu (favola boschereccia, tragicommedia boschereccia), koja je triput tiskana u Veneciji: 1551. i 1607. kod Francesca Bariletta te 1630. kod Marca Ginammija. Spomenut će da je Tirena nastala u slavu prijateljice iz Toskane, da je osam puta zaredom izvedena na piru Vlaha Držića, koji je u miraz dobio 30 000 dukata, da je zbog nje Držić optužen za plagijat, od čega se branio u pjesmi S. Gunduliću, te da je Vetranović protestirao zbog spomenutoga potvora. Budući da je Crijević prvi spomenuo da je Držić umro oko 1580, a Dolci ponovio, za Appendinija je ta godina već činjenica pa je i Šime Ljubić u knjizi Biografski rječnik uglednih Dalmatinaca (Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, 1856) počeo s tim podatkom, kao što je i ostalo jednostavno prepisao iz Appendinija (pogrešno međutim navodeći ime tiskara Tirene iz 1630 – Mani, a ne Marco). Pišući uvod u izbor iz Držićeva djela, Ivan Kukuljević Sakcinski u knjizi Pjesnici hrvatski XVI. vieka (1858) crpio je podatke iz Đurđevićeva, Crijevićeva i Appendinijeva djela, dodajući ponešto novih zabluda: rodio se u Dubrovniku oko 1520, umro 1580, sin je pučana Marina i Ane Marinove Kotrulj, nije bio učenik Dž. Držića (što je tvrdio Crijević), školovao se u Italiji (potkrepljuje stihovima koje je naveo i Đurđević, no točno navodi da je riječ o stihovima iz drugoga prologa Tirene), boravio u Firenci, »obljubiv tu ponajviše nauke mudroslovne«, postao je svećenik, od mladosti se bavio pjesništvom, zaljubio se u Paulu te joj posvetio Tirenu, smrt su mu opjevali Bobaljević i Monaldi. God. 1546. napisao Posvetilište Abramovo, a 1547. Tirenu, zbog kojih djela imao »je dosta okapanja sa svojim neprijatelji, koji ga potvoriše, da je ukrao djela i misli starca Mavra Vetranića, Čavčića«, branio se poslanicom S. Gunduliću, a Vetranović ga je amnestirao pjesmom Marinu Dàržiću u pomoć (navodi istih pet strofa kao i Đurđević). Ne slaže se da je Držić bezrazložno optužen: »Ali uz prkos svemu tomu opravdavanju, nemožemo se mi složiti s dojakošnjimi pisci, koji su hteli Dàržića sasvim za nekriva proglasiti. Oni imadu pravo da u Tireni i u njegovieh pjesmah nije opaziti Vetranićevih mislih i riečih, ali u prikazanju ’Posvetilišta Abramova’ ima ne samo mislih i riečih, nego i čitavieh razgovorah iz Vetranićeva ’Posvetilišta Abramova’ kako se mi osviedočismo sravnjivajući obe Drame«. Drugu izvedbu Tirene smješta u 1548, na pir Vlaha Držića, no pretpostavlja da je Vlaho Držićev stric, a sasvim je besmislena tvrdnja da je Vlaho tada bio star. Onomlani iz drugoga prologa Tirene odnosi se na 1547. Zanimljiva je Kukuljevićeva romantična predodžba Držićeva stupanja u svećenički stalež i njegova potonjega života: »U svojoj mladosti bješe Dàržić, po sviedočanstvu Ignatije Gjorgjića i Sevastijana Crevića, zaljubljen u njeku talijansku djevojku Paulu, koju opjeva, imenovavši je u svojoj Tireni i u ljubovnieh pjesmah. Čista nenagradjena ljubav čini ga oprostit se sa staležom svietovnim te posvetiti se službi božjoj i crkvenoj. Kao svetjenik živio je mirno i bezbrižno u družtvu mnogih svojih prijateljah, medju kojimi poznati su po imenu Maro Makulja Pucić, Mavro Orbin, Sava Nikolin Gundulić, Sava Bobalić i Miho Monaldi. Dàržić bio je čista srca i vesele ćudi, što sviedoče razgovori u njegovih komedijah, koje pomagao bi javno predstavljati, po običaju onoga vremena«.

Sakcinski, Pjesnici hrvatski XVI. vieka, Zagreb, 1858.

Ivan Kukuljević Sakcinski, Pjesnici hrvatski XVI. vieka, Zagreb, 1858.

Razvrstao je tiskana i netiskana djela: u prvu skupinu stavlja Tirenu, posvećenu Puciću, tiskanu u Veneciji: prvikrat 1551, 1607. u tiskari Francesca Bariletta (dodaje da ju je Maroje Vodopić posvetio rim. kardinalu Silvestru Aldobrandinu), 1630. i 1632. kod Marca Ginammija. Posljednje je izdanje netko nepoznat posvetio Vlahu Jeronimovu Držiću (što do danas nije potvrđeno jer to izdanje knjiž. historiografija ne poznaje, no tu posvetu sadrži izdanje iz 1607). Pjesni ljuvene tiskane su – zajedno s Tirenom – 1551, 1607 i 1630, Pripovijes i Novela od Stanca s pjesmama. Od rukopisa nabraja Posvetilište Abramovo (u stihovima), Porođenje Jezusovo (stih i proza), »osam razlikih komedijah u prostome govoru« te Pjesmu na pohvalu Mavra Vetranića (danas se ne zna o kojoj je pjesmi riječ). U prilogu je donio ulomak iz prvoga prologa Tirene (do stiha 94, prekidajući Vučetin monolog stihom »za njom će ljuven stril u srcu ćutiti«), ulomak drugoga prizora prvoga čina (s. 215–234) te sedmoga prizora trećega čina (za Kukuljevića je to peti prizor; ispustio je pritom jednu Vučetinu repliku, s. 1149–1154, a s. 1160, koji pripada Vučetinoj replici, pripojio je Obradovoj), zatim nekoliko pjesama, dajući im svoje naslove: Moja gospoja (br. 3 – Tko je taj na saj svit anđeoski ki poje), Dobar saviet (br. 18 – Cvit lipe mladosti s godišta odhodi), Tuga odaljene ljube (br. 20 – Odkoli zgar s nebes odluka nemila), Nadvladana ljubav (br. 23 – Ktje mi se njekada i bi moje žuđenje), potom ulomke iz Pripovijesti (Iz ljubavi Venere i Adona: cijeli prvi prizor, koji dijeli na dva prizora), Novele od Stanca (prvi i drugi prizor spojeni u jedan; Dživa Pešicu naziva Ivo Pešica) te prvi prizor prvoga čina Posvetilišta Abramova. Premda neprecizan u navođenju naslova knjiga, u Bibliografiji hrvatskoj (1860) Kukuljević spominje po četiri izdanja Tirene i zbirke Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, katkad bilježi broj stranica i format, što valjda znači da je neka izdanja vidio. Tirena je tiskana četiri puta u Veneciji: 1551. u 8° (ne navodi tiskara), 1607. u 8° kod F. Bariletta (68 str.), 1630. u 16° (109 str.) kod M. Ginammija. Za izdanje iz 1632, koje je tiskao Ginammi, ne navodi ni broj stranica ni format, a to izdanje današnja historiografija ne poznaje. Pjesni su također tiskane četiri puta u Veneciji: 1551 (ne navodi tiskara), 1607. u maloj osmini kod Bariletta (56 str.), zatim zajedno s Tirenom 1630. i 1632. kod Ginammija. Premda je Kukuljević zabilježio zasebna izdanja Tirene i Pjesni iz 1551, ona nisu bila poznata do 2007. te se uvijek govorilo da je Držić 1551. izdao jednu, a ne dvije knjige.Pavel Jozef Šafárik (Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur, II, 1865) podatke preuzima iz Appendinijeve knjige, s tim što nije jasno znači li 1550. godinu piščeva rođenja: »Marin oder Maro Dàržić (1550), Ragusaner, Neffe des eben angeführten Dichters Dàržić, ein durch Frömmigkeit, Tugend und Gelehrsamkeit ausgezeichneter und in den Werken des Nicolo Vitto Gozze, Savino Bobali und Michele Monaldi mit Recht sehr gepriesener Geistliche. In der illyrischen Poesie wandte er sich mit Vorliebe dem Schau– und Lustspiele zu; er unternahm zu diesem Endzweck eine Reise nach Italien und hielt sich eine Zeit lang in Florenz auf. Er starb im Jahre 1580« (»Marin ili Maro Držić /1550/, Dubrovčanin, nećak upravo spomenutog pjesnika Držića, duhovnik koji se odlikovao pobožnošću, vrlinom i učenošću i s pravom veoma hvaljen u djelima Nikole Vitkova Gučetića, Saba Bobaljevića i Miha Monaldija. U ilirskoj se poeziji ponajprije posvetio igrokazu i komediji; u tu je svrhu poduzeo putovanje u Italiju te se neko vrijeme zadržao u Firenci. Umro je 1580. godine«). Kao Držićeva i dalje spominje dva prikazanja, zatim osam netiskanih komedija. Navodi venecijansko izdanje Tirene iz 1551, s točnim naslovom: »Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta 1548«, što može značiti daga je vidio jer se do Šafárika – osim u Kukuljevićevu prijepisu Držićevih djela iz 1840 (Cvětje Pěsnikah Ilirskih, Arhiv HAZU, Zagreb, sign. I b 86) – ni jednom nije naveo potpuniji naslov izdanja Tirene iz 1551, a pogotovu ne da je prikazana 1548. Kao Kukuljević, spominje posebno Barilettovo izdanje Tirene (8°, 68 str.) te Ginammijevo iz 1630 (8°, 109 str.). Kao samostalnu knjigu navodi Pjesni, u kojoj se nalaze Novela od Stanca i Pripovijes, objavljenu u Veneciji 1607 (8°, 56 str.). Dakle, i Šafárik registrira dvije, a ne jednu knjigu iz 1607 – Tirenu i Pjesni. Ponovit će nepotvrđenu priču da je Tirena napisana iz ljubavi prema stanovitoj Toskanki, a za razliku od Appendinija, uz ime Vlaha Držića – na čijem je piru prikazana Tirena i za kojega Šafárik kaže da je Držićev prijatelj, a ne rođak – zabilježit će ime nevjeste: Ana Aligretto, što je pogreška jer je riječ o Mariji, kao što je pogrešna i godina pira (1548). Osvrnuo se i na priču o plagijatu, spominjući M. Vetranovića, a govori i o osam uzastopnih izvedbi Tirene. Među Držićeva djela ubrojio je Heroische Gedichte (Poesieeroiche), što je također preuzeo od Appendinija. U drugoj pol. XIX. st. prvi put će biti tiskana dva Držićeva djela: Josip Bunić u Dubrovniku: zabavniku narodne štionice dubrovačke objelodanio je 1866. Dunda Maroja, a 1871. Arkulina. Priredio ih je iz Rešetarova rukopisa: »Naš rukopis izgleda jako star; rijezovi su zbijeni, slova cickava, na mjesta izgrizena, a na mjesta sa svijem poplavjena, da ih nije moguće razabrati«. Bunić je naveo popis djela onako kako su im naslovi zabilježeni u rukopisu, pogrešno napominjući da su Pripovijes i Novela od Stanca triput tiskane za Držićeva života, no bilježi da ni jedno izdanje nije vidio. Naveo je da su rukopisu pridruženi izvaci iz sljedećih komedija: Pjerin (koje nema u rukopisu), Skup, Gjuho Krpeta, Tripče de Utolče (Bunić samo bilježi kako je u rukopisu: »nittje natpisa ni pocetka«), Arkulin, Dundo Maroje. Ne zna tko je gradivo ekscerpirao, tek da je nastalo 1702. Dundu Maroju dodaje Rječnik riječi talijanskijeh ponašenijeh, koje je sastavio »samo za veću smiješnost; drukčije bi valjalo zaglaviti da se danas u Dubrovniku govori čistije nego za dana Držičevijeh«.

Petrovski

Nestor Petrovski, O genejalogiji Držićâ, Zagreb, 1902.

U knjizi Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži (II, 1869) Š. Ljubić iznosi više podataka o Držiću nego u Dizionariju, no riječ je zapravo o nizu nekritički preuzetih referenci, ponajprije iz Kukuljevićeve knjige Pjesnici hrvatski XVI. vieka, kojima je pridodao nove netočne vijesti: Držić se rodio oko 1520, umro 1580, unuk je Džore Držića, izučavao nauke u Italiji, boravio u Firenci, zaljubio se u »njeku Pavlu, koju kašnje opieva u Tireni i u ljubovnih pjesnih, ali ne nadje odmiene«, na piru rođaka Vlaha Držića 1546. prikazano je Posvetilište Abramovo, sljedeće godine prikazana je Tirena, zbog ta dva djela optužili su Držića za plagijat, ali ga je obranio Vetranović, nadgrobnice na tal. jeziku posvetili su mu Bobaljević i Monaldi. Od djela Ljubić navodi Tirenu, posvećenu kardinalu S. Aldobrandiniju (tiskana u Veneciji 1551, 1607, 1630, 1632), Pisni ljuvene (tiskane zajedno s Tirenom 1551, 1607. i 1630), Pripovijes i Novelu od Stanca (kaže da su tiskane zajedno s ljubavnim pjesmama), Posvetilište Abramovo, Prikazanje od poroda Jezusova (naziva ga Porođenje Isusovo), osam komedija u prozi te Pjesmu na pohvalu Mavra Vetranića (sastavak prije Ljubića spominje samo Kukuljević 1858). U sintezi hrvatske ranonovovjekovne drame Historija dubrovačke drame (1871) Armin Pavić je ponajprije ekstenzivno prepričavao sadržaje Držićevih djela (Tirena, Pripovijes, Novela od Stanca, Dundo Maroje), no bez obzira na potonje zanemarivanje njegovih vrijednosnih sudova, to je prvi rad o Držiću koji je posvećen isključivo njegovim djelima. Premda zna da J. Bunić posjeduje rukopis s Držićevim dramama, sam ga nije vidio, pa njegov sadržaj prepisuje iz uvodnoga teksta Bunićeva izdanja Dunda Maroja (ponavljajući i nesigurno čitanje imena Hlad u naslovu Džuha Krpete: Počinje komedija de Giuho Krpeta e de Hlach), a upoznat je i s činjenicom da se Bunić sprema izdati Arkulina. Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo smatra Držićevima, za Posvetilište čak kaže da »valja da to biješe prvi pokus tog inače najoriginalnijeg pjesnika komedija« te da je upravo to djelo bilo povod potvorima o plagijatu. Držić je, misli Pavić, uzeo »do ista ciele verze i prizore od Vetranića«, a razlog takva njegova izbora objašnjava time što je tobože riječ o Držićevu prvijencu »pak se nije usudio stupiti na slobodne noge«. U drami Od poroda Jezusova naglašava »idiličnu usrdnost« u pastirskim razgovorima, smatrajući da »po sadržaju njihovu jasno spoznajemo Držića pjesnika pastirskih igara«. Godine izvedbi ugl. pogrešno izvodi: Posvetilište Abramovo prikazano je 1546, Tirena i Pomet 1547, dok su 1550. izvedene Pripovijes na piru Vlaha Držića, drugi put Tirena, Dundo Maroje i Novela od Stanca. Budući da je mislio da je Tirena drugi put prikazana 1550, prilošku oznaku onomlani – koja govori o prethodnoj predstavi – povezao je s godinom 1547, kad je izvedba bila pod »prostim nebom«, i to u blizini Male fontane. Dunda Maroja točno je odredio kao plautovski tip komedije, primjećujući međutim da je sadržajno nepregledan, »da čovjeku treba dobrana razmišljanja, dok se sabere i razabere kamo što spada«. Neke su Pavićeve tvrdnje žive i danas: Novela od Stanca »mali je komadićak (…), ali velik svojim komičkim efektom«, Dživo Pešica je u Tireni tumačio lik Radata (Pavić kaže da je Pešica bio član Pomet-družine), proza kojom je pisan Dundo Maroje iznimna je (»U ostalih partijah odlikuje se Držićeva proza riedkom krasotom«). Konačno, prvi je ispripovijedao mogući rasplet Dunda Maroja: »Toliko doznajemo iz same komedije i prema tomu je sva prilika, da se je sin Maro izmirio nagovaranjem prijatelja sa svojim ocem, koji je na to mogao pristati, jer mu se onih 300 dukata nadomjestilo, što mu sin dobije bogatu baštinicu Peru za ženu, Laura je valja da ona Mandaljena koju traže, i ona valja da uzimlje svoga zemljaka Uga tedeška, a Pomet Petrunjelicu«. Općenito je Držića ocijenio kao najoriginalnijega dramskog pisca, »mnogo i mnogo znamenitijeg« od Nikole Nalješkovića. Franjo Petračić u predgovoru izdanja Držićevih djela za sedmu knjigu edicije Stari pisci hrvatski (Djela Marina Držića, 1875) o Držiću ne navodi ni jedan točan podatak: nepoznata mu je godina rođenja, odbacuje Kukuljevićevu pretpostavku da je rođen oko 1520. te pretpostavlja da je rođen nakon te godine. O Vlahu Nikolinu Držiću – na čijem je piru s Marijom Sinčićević Allegretti prikazana Tirena – ne zna je li s Držićem u rodbinskim vezama ili nije, a misli da je bio plemić. Slijedom Appendinijevih vijesti, navodi da je Držić boravio u Italiji, u Firenci, da se ondje zaljubio u neku djevojku, da je postao svećenik te da je umro 1580. Petračić je prvi na jednome mjestu skupio sva dotad poznata Držićeva djela. Doduše, on još uvijek vjeruje da su Posvetilište Abramovo i Prikazanje od poroda Jezusova Držićevi pa ih izdaje s njegovim tiskanim (pjesme, Pripovijes /naziva ju Ljubav Venere/, Novela od Stanca, Tirena) i netiskanim djelima: Komedija prikazana u Vlaha Srkočevića na piru (Grižula), Komedija bez nadpisa (Tripče de Utolče), Skup, Dundo Maroje, Arkulin, Gjuho Krpeta, Pjerin. Priredio ih je iz Rešetarova rukopisa, koji zove Pucićev rukopis, ne nagađajući kad je nastao. Spominje također i privez od dvadeset tri lista (Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darʃcich – Komadi proze i stihova uzeti iz komedija Marina Držića), pisanih od 11. do 20. VI. 1702, no ne zna da ih je načinio Matijašević. Budući da zna da Appendini spominje osam komedija, zaključuje da se jedna izgubila (Pomet), a izgubila se zbog sličnosti s Dundom Marojem. Nabraja imena ženika na čijim su se pirovima komedije prikazivale te godine izvedbi: Ljubav Venere i Tirena 1548, Dundo Maroje 1550, Skup 1555, Pomet prije, a Pjerin poslije Dunda. Od družina spominje Pomet-družinu (prikazala Dunda Maroja), Gardzariju (spomenutu u komediji Tripče de Utolče) i Njarnjase (Skup). Skupa dovodi u vezu s Plautovim Ćupom (Aulularia), a Posvetilište Abramovo s Vetranovićevim prikazanjem, detaljno navodeći podudarne i različite stihove: »Ono je uprav skraćeno i sastavljeno od samo gdješto promienjenih ali dosta izpremještanih stihova posvetilišta Vetranićeva. Izvoran je prolog, pak kakovih 30–50 stihova na početku i pjesma na kraju; a ipak se može reći, da je nešto novo, bar na početku čin je mnogo dramatičniji nego u Vetranića (Abramu je težko žrtvovati diete od Boga izmoljeno, Sarina je bojazan bolje opravdana tim, što čuje, kako Abram pastiru naredjuje tajiti od Sare, da je naumio Izaka povesti)«. Ne znajući da je riječ o jednoj od pet verzija Vetranovićeva prikazanja, zaključuje da je zbog te drame Držić optužen za plagijat, odbacujući tezu da je to bilo zbog Tirene. Dobro primjećuje da su Držićeva djela »vješto risane slike iz života dubrovačkoga i čeljadi, koja se u njem pojavljuje, bili to susjedi Kotorani, Lopudjani ili stranci Grci itd.«. Budući da su Đurđevićev i Crijevićev spis ostali u rukopisu, a Sladini Fasti tiskani sred. XVIII. st., Appendinijeva je knjiga – kompilacija podataka o Držiću spomenutih knjiž. historiografa – bila gl. izvor podataka o Držiću. J. Bunić prvi se koristio Rešetarovim rukopisom, a njime se zatim poslužio i Petračić, ne znajući međutim kad je nastao ni tko je iz njega pravio izvatke. Osamdesetih i devedesetih godina XIX. st. pojavljuje se i nekoliko komparatističkih radova posvećenih isključivo nekom Držićevu djelu. Riječ je o komediji Skup, koja je najprije zainteresirala Ferdu Živka Müllera (»Skup«, komedija od Marina Držića Dubrovčanina, 1879), Milivoja Šrepela (»Skup« Marina Držića prema Plautovoj »Aululariji«, 1890) te Vatroslava Jagića (Plautova Aulularia u južnoslavenskoj preradbi iz polovine XVI. stoljeća – Die Aulularia des Plautus in einer südslavischen Umarbeitung aus der Mitte des XVI. Jahrn., 1900). I dok je prvi detaljno prepričao sadržaj Skupa i Aulularije, naveo Držićeve originalne intervencije u predložak koje pokazuju »kolikom je samostalnošću radio Držić«, napisavši djelo koje »daleko nadkriljuje Aululariju«, Šrepel je isticao Držićevu ovisnost o tal. komediografiji, što je za njega pozitivno; naglasio je lokalizaciju plautovske fabule, zamjenu poganskih reminiscencija kršćanskim, uvođenje novih likova, makaroniku, no unatoč znatnom udjelu piščeve mašte, Skup je razvučen te je Držić zapravo žrtvovao »neke ljepote izvornika latinskoga, ali je u drugu ruku dobio novih prizora, koji su nadiku komediji njegovoj«. Šrepel je uvjeren da je Držić poznavao preradbu Aulularije Giovanbattiste Gellija (Torba La Sporta, 1543) i komediju Aridosia (1536) Lorenzina de’ Medicija, što je potom zanijekao V. Jagić, tvrdeći da se u slučaju Skupa nikako ne može govoriti o prijevodu, nego je to »samostalno izgrađena drama«, a odbacio je i tezu o utjecaju spomenutih Talijana. S istraživanjima Konstantina Josefa Jirečeka u Državnom arhivu u Dubrovniku nastupa temeljita promjena u pristupu Držićevu životu: u radu Prilozi za povijest dubrovačke književnosti (Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, Archiv für slavische Philologie, 1899, XXI) donio je genealoško stablo obitelji Držić, dokumente o financ. teškoćama Držićeva oca Marina i braće, tužbi redovnice Marte iz samostana sv. Andrije kojemu Držić nije platio dvogodišnji najam za kuću u kojoj je stanovao, oporuci majke Anule. Zacijelo se najzanimljivija Jirečekova vijest odnosila na vezu M. Držića i Christopha Rogendorfa, s kojim je 1545–46. putovao u Beč i Carigrad te nakon povratka iz Carigrada 9. I. 1547. ispitan pred Franom Marinovim Kabužićem i Bernardom Gabrijelovim Crijevićem, predstavnicima Maloga vijeća. Budući da nije poznavao genealogiju Jeronima Vlahova Držića (Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia – Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika), pretpostavio je da je Držić rođen oko 1538, a umro 1561. Te je podatke prema spomenutoj genealogiji izmijenio Nestor Petrovski u radu O genejalogiji Držićâ (1902). On prvi put priopćava da je Držić umro 2. V. 1567. Kad je o godini rođenja riječ, ne slaže se s tumačenjem F. Petračića jer smatra da se sintagma »mlad djetić« iz prvoga prologa Tirene ne može uzeti u doslovnom značenju, a također se ne može znati kad je Tirena napisana; 1548 je prikazana, a napisana je mogla biti i prije. Na temelju podatka iz genealogije da je Držić patronat nad crkvom Svih Svetih (Domino) imao već 1530 (riječ je zapravo o registraciji dokumenta, a ne o preuzimanju službe), Petrovski je zaključio da je Držić tada bio punoljetan, odn. da se nije rodio poslije 1512. Još približniju godinu Petrovski je odredio prema redoslijedu rođenja djece Marina i Anule: između Vicka, koji se rodio 1505, i M. Držića rodili su se Ivan i Marin (umro u dječjoj dobi) pa »ako se uzme bar godina dana kao razmak vremena izmegju rogjenja pojedine djece, onda odatle izlazi, da se pisac ’Tirene’ nije mogao roditi prije 1508 g. Na taj bi način bilo zgodnije reći, da se M. Držić rodio ’oko 1510 g.’ (1508–1512), nego ’oko 1520 g.’, kako se do sada običavalo«. Petrovski bilježi da je Držić pokopan u Veneciji u crkvi sv. Ivana i Pavla (Gianpolo). Pročitan na sjednici Akademije potkraj veljače 1901, rad Pere Budmanija »Pjerin« Marina Držića (1902) važan je zato što je u njemu – prema Plautovoj komediji Menehmi (Menaechmi) – rekonstruirana fabula te komedije koja se nije sačuvala u Rešetarovu rukopisu, nego samo u Matijaševićevim ispisima, a i zbog činjenice da se u njegovu uvodu Budmani osvrće na Rešetarov rukopis, koji je poznavao prije Petračića. On će prvi ustvrditi da je rukopis pisan u XVI. st., možda za života Držićeva ili »malo poslije ńegove smrti«, no nije riječ o autografu. Ubicirao je i prepisivača izvadaka iz Držićevih djela: uvjeren da je riječ o Đ. Matijaševiću i njegovu nećaku Ivanu Mariji Matijaševiću, s ponešto ograda odlučuje se za Đura. Također je dobro naslutio da je prepisivač osim Rešetarova poznavao i neki drugi rukopis u kojem se nalazio potpuniji Skup te drame Džuho Krpeta i Pjerin. God. 1901–02. pojavilo se i nekoliko radova Danila A. Živaljevića (Skup, komedija Marina Držića, Arkulin, komedija Marina Držića, Držićeva »Venera«, Završna reč o Držićevom »Skupu«, »Novela od Stanca«), od kojih osobito treba spomenuti tekst Neizrađeni Držićevi dramati, u kojem je ustvrdio da Džuho Krpeta i Pjerin nisu fragmenti, nego tek »osnove, ili bolje reći nabacane misli za dramate. Može biti, da je pisac i razradio te dramate, pa se izgubili, a sačuvale su se samo ove osnove – misli, koje pokazuju kako je pisac radio svoje komedije«. Osim toga, iznio je tezu da se iza naslova De Džuho Krpeta e de Hlad nalaze dva djela, od kojih bi jedno bilo komedija, a drugo pastirska igra, za što mu je kao argument poslužio naslov Dalla Comedia intitolata Gjuho Kaerpetta, koji dolazi iza prologa, ne znajući da je riječ o Matijaševićevu dodatku. Iz fragmenata Pjerina pokušao je rekonstruirati fabulu da bi pokazao Držićev odnos prema Terencijevoj komediji Djevojka s Andra (Andria) i Plautovoj Menaechmi, koje je htio iskombinirati i napisati komediju »koja bi po svom zapletu, zanimljivosti, komičnoj situaciji i dramskoj radnji prevazišla sve ostale Držićeve komedije«. Naglašava da Držić nije »prosto« preuzimao zaplete iz djela inoz. pisaca, nego su mu ona bila samo poticaj za djela sa sasvim dubr. koloritom, zbog čega žali »što Držić nije napisao svoga ’Pjerina’«. Osamnaestostoljetna knjiž. historiografija uvelike je određena Đurđevićevim napisom o Držiću u Vitae et carmina: on je prvi mitologizirao sliku o Držiću (ljubav prema Toskanki), navodeći niz netočnih podataka, ali i prvi popis njegovih djela, od kojih će se – sve do J. Bunića, A. Pavića i F. Petračića – spominjati naslovom samo ona tiskana, dok će se o »osam komedija« govoriti tek po čuvenju, premda je Đurđević sigurno poznavao Rešetarov rukopis i morao je znati i za naslove djela u njega uvrštenih. Crijević prvi spominje netočnu godinu Držićeve smrti, no nju će poslije ponavljati Slade Dolci, Appendini,Ljubić, Kukuljević, Šafárik, Pavić, Petračić. Jireček će navesti 1561, a tek će Petrovski utvrditi stvarnu godinu (1567). O godini rođenja ne govori se sve do Kukuljevića (oko 1520), što prihvaća A. Pavić, dok Petračić misli da se Držić rodio nakon 1520. Jireček kaže da se rodio 1538, a i danas prihvaćenu godinu prvi je iznio N. Petrovski na temelju Jeronimove genealogije. Sve do XX. st. ponavljat će se Đurđevićev podatak o Držiću kao autoru Prikazanja od poroda Jezusova i Posvetilišta Abramova, pa će ta djela među Držićeva uvrstiti i Petračić. Da je Držić uputio poslanicu Sabu Menčetiću a ne Gunduliću – što također potječe od Đurđevića – opovrgnuo je tek Miroslav Pantić u radu Fragmenti o Marinu Držiću (II) (1982–83). Važnost napisa I. Đurđevića, S. Crijevića i S. Slade Dolcija poglavito je u navođenju sastavnica Držićeva opusa, dok većina devetnaestostoljetnih povjesničara ne čini ništa drugo doli prepisuje jedna druge, uvelike se oslanjajući na Appendinija. Ni sadržajem ni estetskom vrijednošću Držićevih djela spomenuti se povjesničari nisu bavili, kao što nisutragali za životopisnim podacima. Tek će se A. Pavić, F. Ž. Müller, M. Šrepel, V. Jagić, P. Budmani i D. A. Živaljević pozabaviti i nekim Držićevim djelima, anticipirajući onaj smjer komparativnih istraživanja koji će se najintenzivnije razviti u tal. znanosti, napose u radovima Artura Cronije i njegovih sljedbenika, koji će predimenzionirati utjecaj tal. komediografa na Držića, niječući pritom originalnost njegovih drama. Premda odavna poznat, Rešetarov rukopis prvi će upotrijebiti J. Bunić, objavljujući Dunda Maroja i Arkulina, zatim F. Petračić te P. Budmani, koji je prvi odredio vrijeme njegova nastanka, kao i prepisivača izvadaka iz Držićevih djela. Nedvojbeno su najvažniji prinosi K. Jirečeka i N. Petrovskoga. Rezultati njihovih arhivskih istraživanja otvorili su put pozitivističkom studiju, koji će u prvoj pol. XX. st. osobito nastaviti Jorjo Tadić, Jean Dayre, Milan Rešetar i Petar Kolendić, no istodobno s porastom faktografskih činjenica rasla je i fantazija o Držićevu životu, s nizom proizvoljnih zaključaka o »veselom dum Marinu«, koji u životu ništa drugo nije radio »regbi da je kuburio« i zaduživao se.

Podijelite:
Autor: Milovan Tatarin