JUVANČIĆ, JOŠKO

JUVANČIĆ, JOŠKO, hrvatski kazališni redatelj i pedagog (Dubrovnik, 26. I. 1936).

Diplomirao na Filozofskom fakultetu (jugoslavistika i ruski) te Akademiji za kazališnu umjetnost (kaz. režija) u Zagrebu 1963. Na Akademiji je od 1960. do umirovljenja 2001. predavao glumu. God. 1984–86. bio je dekan Akademije dramske umjetnosti, a 1986–2001 (s prekidom 1991) obavljao je dužnosti ravnatelja dramskoga programa, odn. umjetničkoga ravnatelja na Dubrovačkim ljetnim igrama (Festival Dubrovnik). U gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj te na Dubrovačkim ljetnim igrama realizirao je oko sto pedeset dramskih predstava najrazličitijih žanrova koristeći se klasičnim i ambijentalnim scenskim prostorima te mnogobrojnim kaz. medijima (živi glumac, različite lutkarske tehnike). Premda je u profesionalnom kazalištu počeo režirati 1961 (Kazalište Marina Držića, Dubrovnik), tek je izvedba Mandragole Niccolòa Machiavellija (diplomska predstava na Akademiji 1963) vedrom razigranošću redateljskoga postupka najavila novo inscenatorsko ime hrv. kazališta. Preko Hvarkinje Martina Benetovića (HNK Zagreb, 1965), kada je produbljenom i duhovitom interpretacijom otkrio taj scenski nepoznati tekst, potom Velikoga smiješnog rata (HNK Zagreb, 1967) Carla Goldonija pa do Držićeva Grižule (Dubrovačke ljetne igre, 1967), dosljedno je gradio inscenatorsku poetiku, utemeljenu u autonomnoj primjeni gavelijanske estetike. Osobite zasluge u stvaranju nove scenske slike suvremenoga hrv. glumišta stekao je istraživačkim radom na korpusu dopreporodne nac. drame, zatim djelu Iva Vojnovića s dvije zapažene realizacije Dubrovačke trilogije na Ljetnim igrama u Dubrovniku, 1979. i 1999. – obje u različitim otvorenim prostorima (Palača Skočibuha, park Umjetničke škole) – te Ekvinocija na otočiću Lokrumu 2004. Istraživački se Juvančićev rad segmentira u dva dijela: otkrića zaboravljene ili scenski neispitane hrvatske dramske baštine – srednjovj. tekstovi u kolažu Nikole Batušića i Slobodana P. Novaka Ecce homo (Dubrovačke ljetne igre, 1985), odn. prikazanju Kako bratja prodaše Jozefa (Dubrovačke ljetne igre, 1990) Mavra Vetranovića – te interpretacije koje već kodificirane vrijednosti prikazuju u novom svjetlu (Ljubovnici, Dubrovačke ljetne igre, 1969; M. Držić, Dundo Maroje, Dubrovačke ljetne igre, 1974). Od 1966. redovito režira za djecu i mladež te se intenzivno bavi i lutkarskim kazalištem, gdje je posebice u djelima nac. baštine (M. Držić, Skup, Dubrovačke ljetne igre, 1983 – zajedno sa Zlatkom Bourekom te Ivan Gundulić, Osman, Zagreb, 1991) postigao zavidne rezultate. Njegova ambijentalna istraživanja rezultirala su otkrićima novih dubr. scenskih prostora (Stare Pile, tvrđava sv. Ivana, Lokrum).

Režirao je sljedeća Držićeva djela: Tripče (prolog napisao Frano Čale), Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 1967; Grižula iliti Plakir, Dubrovačke ljetne igre, park Gradac, 1967; Tripče de Utolče, Zagrebačko dramsko kazalište (danas Dramsko kazalište »Gavella«), 1968; Dundo Maroje, Sarajevsko narodno pozorište, 1972; Dundo Maroje, Dubrovačke ljetne igre, Držićeva/Bunićeva poljana, 1974; Skup (adaptacija Z. Boureka za kombinaciju živoga glumca i lutaka), kazalište Komedija, Dubrovačke ljetne igre, Gundulićeva poljana, 1983; Dum Marinu u pohode (kolaž sastavljen od ulomaka Držićevih tekstova Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Novela od Stanca, Dundo Maroje i Tirena), studenti Akademije dramske umjetnosti, Dubrovačke ljetne igre, park Umjetničke škole, 2007; Skup, HNK Split, 2007; Stanac (opera Jakova Gotovca, libreto napisao Vojmil Rabadan), HNK Osijek, 2007. U svojim se režijama Juvančić ponajprije zauzima za realizaciju autentičnoga Držićeva teksta, što je razvidno iz njegovih predstava komedije Tripče de Utolče s rekonstrukcijom izgubljena početka u kojima je nizom dojmljivih glumačkih kreacija nastojao dokazati scensku životnost te krnje komedije. Režijom Grižule prvi je napustio prije izvođenu adaptaciju (Plakir) Marka Foteza, uvjerljivo pokazavši opravdanost odluke da se autorovo djelo prikaže u izvornu obliku. U toj je predstavi posebice došlo do izražaja suptilno prožimanje realnoga i pastoralnoga kao potvrda osobite vrijednosti autorova svjetonazora. Njegov Dundo Maroje imao je tešku zadaću supstitucije antologijske predstave Koste Spaića, što je djelomice uspješno i ostvario, a eksperimentom kojim je u Skupu, zajedno sa Z. Bourekom, spojio dva glumačka medija – živoga glumca i posebno oblikovane lutke – demonstrirao je bogatu inscenatorsku invenciju i nadahnutost redatelja brojnih lutkarskih tehnika. Vrstan pedagog, sa studentima je nekonvencionalnim redateljskim duktusom postavio zanimljivo razigran kolaž četiriju Držićevih tekstova, a iskustvo u dugogodišnjem scenskom propitivanju Držićeva djela pokazao je i u duhovitoj realizaciji Gotovčeve opere.