INDEX LIBRORUM PROHIBITORUM

INDEX LIBRORUM PROHIBITORUM (lat.: popis zabranjenih knjiga), popis djela koja katolički vjernici po crkvenoj zabrani nisu smjeli čitati.

Index librorum prohibitorum

Index librorum prohibitorum, Venecija, 1564.

Do XVI. st. nije postojala jedinstvena službena zabrana čitanja i držanja knjiga. Pojedine knjige i spise zabranjivali su pape, biskupi, a i sveučilišta pa je ta zabrana imala lokalno značenje. Srednji vijek zabranjivao je čitanje i posjedovanje krivovjernih spisa, apokrifa, astroloških i alkemijskih knjiga te tražio njihovo spaljivanje. Papa Anastazije I. zabranio je Origenove spise, a Decretum Gelasianum (496) donio popis zabranjenih apokrifnih spisa. Pojedini sabori (Carigradski, Nicejski) donosili su odredbe  o spaljivanju ili oduzimanju spisa osuđenih za krivovjerje: zabranjena je Apologia Abelarda Berengera iz Poitiersa (1059), Abelardovi spisi (1141), Talmud (iz 1239). God. 1376. Grgur XI. naredio je zapljenu knjiga Rajmunda Lullusa.
Statut zagrebačkoga kaptola iz 1334. navodi da arhiđakon tijekom vizitacija pregledava knjige u crkvama svojeg arhiđakonata i pazi da među njima nema heretičkih, čarobnjačkih i drugih za Crkvu nepodobnih knjiga. Arhiđakon je morao pregledati i knjižnice grad. škola, gdje su one postojale, i ako bi našao takve knjige, morao ih je odmah spaliti. Sabor u Konstanzu (1414–18) tražio je da se spale spisi Jana Husa. Pronalaskom tiska uvedena je prethodna cenzura. Aleksandar VI. (1501) tražio je da ju provode biskupi, a kao opću praksu uveo ju je Lateranski sabor 1512–17. Postupno su se pojavljivali i popisi zabranjenih knjiga. Prvi je popis objavljen 1546 (Louvainski indeks), zatim 1549. Mletački indeks nuncija Giovannija Della Case. Prvi formalni popis koji je vrijedio za cijelu Crkvu objavio je Pavao IV. (1559). On se sastojao od triju alfabetski uređenih kataloga: prvi je obuhvaćao pisce čija su sva djela zabranjena, drugi određene naslove knjiga s imenima pisaca, a treći anonimna djela. Na kraju je donosio nekoliko zabranjenih izdanja Biblije i oko šezdeset izdavača heretičkih djela.

Statut zagrebačkoga kaptola, 1334.

Statut zagrebačkoga kaptola iz 1334.

Tridentski indeks objavio je Pio IV. (1564), kojega M. Držić spominje u pismima Cosimu I. Mediciju od 3. i 27. VII. 1566. i na kojega je najvjerojatnije računao pri dobivanju prave ili prividne ekskomunikacije dubr. vlade. Držićev venecijanski tiskar Andrea Arrivabene – kod kojega je Držić 1551. objavio Tirenu – u više je navrata bio pod inkvizicijskom istragom: blizak s tal. pristašama reformacije, razmjenjivao je s njima knjige s Indeksa (Sommario della Sacra Scritura, Beneficio di Cristo, Medicina dell’anima), u njegovu su dućanu u Merceriji održavane diskusije, a i sam je tiskao zabranjena djela. Francesco Ziletti, koji je s Arrivabeneom radio, a 1570. otkupio njegovu tiskaru i skladište knjiga, morao je 1571. inkviziciji objasniti podrijetlo zabranjenih knjiga; naveo je da nije za njih znao i da ih je stekao kupovinom. Iako ga je venecijanska inkvizicija često procesuirala, Arrivabene nikad nije bio osuđen. Pio V. osnovao je 1571. Zbor (Kongregaciju) za Indeks zabranjenih knjiga. Klement VIII. donio je Indeks (1596) kojim je zaključena prva skupina Kataloga. Poslije je donesena tzv. odredba Opera omnia. Najbolje izdanje Indeksa do nove odredbe Leona XIII. (1900) jest ono Benedikta XIV. (1758) koje u prvom dijelu ima konstituciju Sollicita ac provida od 9. VII. 1753. Leon XIII. ukinuo je sve dotadašnje zabrane cenzure i odredbe o cenzuri i donio novi tekst jedinstvenoga drugoga dijela koji sadrži popise prema bibliografiji. Benedikt XV. ukinuo je 1917. Kongregaciju za Indeks i nadležnost stavio pod Sveti oficij, a posebna Sezione della censura dei libri ispitivala je knjige sukladno kanonskim propisima. Zakonik kanonskoga prava nije donio nikakve promjene, pa je došlo do više izdanja. Nakon II. vatikanskog sabora Zbor za nauk vjere (Congregatio pro doctrina fide) 14. VI. 1996. ukinuo je Indeks zabranjenih knjiga.

Cati, Tridentski koncil

Pasquale Cati, Tridentski koncil, freska, Rim, bazilika di Santa Maria in Trastevere

Na Indeksu zabranjenih knjiga našlo se i pov. djelo Komentari o vlastitom vremenu (Commentariorum de temporibus suis) Ludovika Crijevića Tuberona (1458–1527), benediktinca, dubr. vlastelina, obrazovanoga u Parizu, koji je oštro kritizirao pape Aleksandra VI., Julija II. i Leona X. te crkv. prelate. Optužio ih je za nezasitnu pohlepu, raskošan i raskalašen život. Umjesto da organiziraju snage kršć. vladara protiv tur. opasnosti koja je nadirala na Europu, bave se zgrtanjem novca. Tražio je toleranciju prema husitima i pravoslavnima. Njegovo je djelo tiskano tek 1603. u Frankfurtu, a na Indeks je uvršteno 1743. Dubr. vlada donosila je propise protiv krijumčarenja protestantskih knjiga u Dubrovnik, u koji su stizali brodovi pod stranom zastavom. U carinarnici u luci carinici su bili obvezni otvoriti svaki sanduk s robom i sve knjige koje bi pronašli imali su poslati vlasti na pregled. Vlasti su vodile računa i o tome tko drži protestantske i protudržavne knjige. Tako je 1547. pokrenuta istraga protiv Luja Đurešića, koji je neko vrijeme boravio u Njemačkoj i bio na dvoru Karla V., pod sumnjom da širi vijesti o Martinu Lutheru i protestantizmu. Saznavši da u Dubrovniku i Stonu neki drže protestantske knjige, Veliko vijeće 1545. donijelo je odluku da sudske vlasti to istraže. Iste je godine Senat pozvao stanovnike Stona da prijave sugrađane ako znaju da u kućama drže takve knjige. U potonjim stoljećima donijete su i izričite odredbe o zabrani uvoza i prodaji štetnih knjiga. Tako je Malo vijeće 1776. tražilo od dubr. predstavnika u Rimu, filozofa i pjesnika Benedikta Staya, da pošalje Indeks zabranjenih knjiga, a svake godine da šalje podatke o novim knjigama te odredilo da se primjerak Indeksa i dodaci moraju čuvati u tajništvu Maloga vijeća. Svi su knjižari morali izrađivati popis svih knjiga koje su držali u knjižarama i predati ih tajništvu Maloga vijeća, gdje su ih uspoređivali s Indeksom zabranjenih knjiga.

Podijelite:
Autor: Josip Kolanović
Literatura:
A. Ebneter, Index librorum prohibitorum, u knj. Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 1960;
A. Stipčević, Socijalna povijest knjige u Hrvata, I–II, Zagreb, 2004–05.