HIOS (HIJ)

HIOS (HIJ), otok u istočnom dijelu Egejskoga mora nadomak maloazijskoj obali.

U srednjovj. bitkama za levantska tržišta prije pada Carigrada (1453) Venecija i Genova razgraničile su se tako da je Genova prisvojila trg. magistralu od svoje kolonije Kaffa na Krimu, preko kolonije Pera u carigradskoj luci i Hiosa. Vinorodni otok, s antički ukorijenjenim tradicijama, umješan u egejskoj i mediteranskoj trgovini, u kasnom srednjem i ranom novom vijeku bio je genovski posjed (1346–1566). Najvećim dijelom toga razdoblja Hiosom je upravljala genovska Maona, dioničarsko društvo patricijskih trgovačkih i brodovlasničkih obitelji, poznatih i pod imenom justinijanci, prema Justinijanovoj palači u Genovi, središtu Maone. Osim tržišno unosne proizvodnje mastike, Genovljani su razvili proizvodnju svile, a jako otočno vojno uporište jamčilo je i međunarodno unosnu trgovinu stipsom iz rudnika u Foceji, na maloazijskoj obali. U XVI. st., napose nakon 1528, genovski patriciji s Andreom Dorijom na čelu, preusmjerili su poslove prema španj. Habsburgovcima. Obitelji Doria, Grimaldi, Spinola, Pallavicino i druge otada su ostvarivale profite koji nisu zaostajali za onima Fuggera i Welsera u Augsburgu, a u Genovu su privlačile i novac iz cijele Italije. Vrtoglavi prihodi iz amer. rudokopa ili od zakupa poreza u Napuljskom Kraljevstvu ipak nisu smanjili zanimanje za Hios, o čemu svjedoči i genovsko umijeće održanja na otoku nakon pada Carigrada, koji su oni odlučno i hrabro branili. Međutim, nakon osman. osvojenja Roda (1522), uza sve jaču osman. mornaricu bilo je samo pitanje vremena kada će i taj gospodarski i strateški važan otok postati osman. posjed. Unatoč hrabrom genovskom otporu, osman. zauzeće Hiosa 1566, u godini Sigetske bitke i smrti sultana Sulejmana II. Zakonodavca, olakšao je odnos domaćega grč. življa prema Maoni i Genovi, koji su im od svojega dolaska 1346. nerijetko i surovo uskraćivali mogućnost bilo kakva prava na samostalno vođenje vlastitih poslova. Osman. zauzeće Hiosa promijenilo je geostrateške odnose na Mediteranu.

Primjer Hiosa M. Držić više puta navodi u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566: »A sada nam je više nego igda nužna pomoć takva Vladara, pa valja požuriti i nimalo gubiti vrijeme, imajući na umu okrutnost koja se, kako se čini, događa s otokom Hiosom«; »A kad su duhovi spravni, narod bogat, a nadasve vodstvo u rukama Cosima Medicejskoga, vladara prebogata mudrošću i Fortunom, to će se moći brzo i dobro obaviti, pa ćemo možda Turčina otkloniti od nakane da bilo kada snuje kakvo divljaštvo nad tim gradom, i moći će se smatrati zadovoljnim što mu taj grad donosi probitak i što mu se podvrgava, a nikad mu i nije propustio platiti danak i biti mu na usluzi koliko je mogao, bez štete za kršćanstvo, i neće se poput stanovnika Hiosa usuditi lava rasrditi uskraćujući mu ono na što se obvezao«; »Napokon, ovdje se nama radi o životu ili o smrti: ili ćemo biti slobodni i plaćati danak Turčinu, ili ćemo se izvrgnuti pogibelji kao stanovnici Hiosa i donijeti drugačiju odluku«. U pismu napisanom 3. VII. 1556. Držić spominje Hios u kontekstu nepovoljnih okolnosti koje su se ispriječile provedbi njegova prevratničkoga nauma: »… koliko god se čini, prema stanovitoj mojoj procjeni, da u vezi s navedenim pitanjem Fortuna počinje pokazivati neke poteškoće, najprije smrću pape Pija IV, nadalje slučajem Hiosa, zatim još nekim drugim stvarima«. Hios je tema i u pismu od 27. VII. 1566: »I ako mi je dopušteno sve spomenuti, odlazak Vašeg poslanika iz Carigrada imao je neke posljedice; vi me razumijete; jer premda su Đenovežani turski neprijatelji, dugo su vladali otokom Hiosom. Slučaj Hiosa dao je poticaj da se u tome bude umješniji. Ništa manje naši nisu slični Maunezima, čija su oholost i loše upravljanje predali u turske ruke taj kršćanski otok, koji su Đenovežani, boreći se s Turcima, dugo uspijevali održati slobodnim«. Držić sudbinu otoka Hiosa spominje s različitim konotacijama: u pismu od 2. VII. tursko osvojenje nekadašnjega genovskog otoka, a osman. haračara, Držiću je argument za poticanje Cosima na prihvaćanje njegova prijedloga jer bi se u protivnom Dubrovniku moglo dogoditi isto ono što se dogodilo Hiosu, a Cosimo bi to mogao spriječiti. U pismima od 3. VII. i 27. VII. tur. zaposjedanje Hiosa za Držića je međutim zapreka ostvarenju plana rekonstruiranja dubr. vlade (»Fortuna počinje pokazivati neke poteškoće«). Otkud ta promjena u Držićevu pogledu na posljedice zaposjedanja Hiosa, teško je reći, što je već uočio Vinko Foretić (O Marinu Držiću, 1965). Nedvojbeno, Držić je znao što se s tim otokom događa, no nije jasno je li paralelu između onoga što se dogodilo Hiosu i onoga što bi se moglo dogoditi Dubrovniku postavio sam ili je imao i neke konkretne vijesti o prognozama Zapada da će tur. brodovlje uploviti u Jadran i osvojiti Dubrovnik. Lovro Kunčević pretpostavlja da je Držić između 2. i 3. VII. došao do informacija koje do tada nije imao (smrt pape Pija IV.), posebno pak »da Turci najoštrije kažnjavaju svaku promjenu politike svojih malih haračara« (»Ipak nije na odmet sve čuti«: medičejski pogled na urotničke namjere Marina Držića, 2007), za što mu kao potvrda služi i izvješće Cosimova tajnika Bartolomea Concina od 29. VII. 1566. u kojem nagađa da Turci žele »učiniti Dubrovčanima isto što i Hiošanima«.