HIOS (HIJ)

HIOS (HIJ), otok u istočnom dijelu Egejskoga mora nadomak maloazijskoj obali.

Hios, XVI. st.

Karta Hiosa, XVI. st.

U srednjovj. bitkama za levantska tržišta prije pada Carigrada (1453) Venecija i Genova razgraničile su se tako da je Genova prisvojila trg. magistralu od svoje kolonije Kaffa na Krimu, preko kolonije Pera u carigradskoj luci i Hiosa. Vinorodni otok, s antički ukorijenjenim tradicijama, umješan u egejskoj i mediteranskoj trgovini, u kasnom srednjem i ranom novom vijeku bio je genovski posjed (1346–1566). Najvećim dijelom toga razdoblja Hiosom je upravljala genovska Maona, dioničarsko društvo patricijskih trgovačkih i brodovlasničkih obitelji, poznatih i pod imenom justinijanci, prema Justinijanovoj palači u Genovi, središtu Maone. Osim tržišno unosne proizvodnje mastike, Genovljani su razvili proizvodnju svile, a jako otočno vojno uporište jamčilo je i međunarodno unosnu trgovinu stipsom iz rudnika u Foceji, na maloazijskoj obali. U XVI. st., napose nakon 1528, genovski patriciji s Andreom Dorijom na čelu, preusmjerili su poslove prema španj. Habsburgovcima. Obitelji Doria, Grimaldi, Spinola, Pallavicino i druge otada su ostvarivale profite koji nisu zaostajali za onima Fuggera i Welsera u Augsburgu, a u Genovu su privlačile i novac iz cijele Italije. Vrtoglavi prihodi iz amer. rudokopa ili od zakupa poreza u Napuljskom Kraljevstvu ipak nisu smanjili zanimanje za Hios, o čemu svjedoči i genovsko umijeće održanja na otoku nakon pada Carigrada, koji su oni odlučno i hrabro branili. Međutim, nakon osman. osvojenja Roda (1522), uza sve jaču osman. mornaricu bilo je samo pitanje vremena kada će i taj gospodarski i strateški važan otok postati osman. posjed. Unatoč hrabrom genovskom otporu, osman. zauzeće Hiosa 1566, u godini Sigetske bitke i smrti sultana Sulejmana II. Zakonodavca, olakšao je odnos domaćega grč. življa prema Maoni i Genovi, koji su im od svojega dolaska 1346. nerijetko i surovo uskraćivali mogućnost bilo kakva prava na samostalno vođenje vlastitih poslova. Osman. zauzeće Hiosa promijenilo je geostrateške odnose na Mediteranu.

Delacroix, Masakr na Hiosu

Eugène Delacroix, Masakr na Hiosu, 1824,
Pariz, Louvre

Primjer Hiosa M. Držić više puta navodi u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566: »A sada nam je više nego igda nužna pomoć takva Vladara, pa valja požuriti i nimalo gubiti vrijeme, imajući na umu okrutnost koja se, kako se čini, događa s otokom Hiosom«; »A kad su duhovi spravni, narod bogat, a nadasve vodstvo u rukama Cosima Medicejskoga, vladara prebogata mudrošću i Fortunom, to će se moći brzo i dobro obaviti, pa ćemo možda Turčina otkloniti od nakane da bilo kada snuje kakvo divljaštvo nad tim gradom, i moći će se smatrati zadovoljnim što mu taj grad donosi probitak i što mu se podvrgava, a nikad mu i nije propustio platiti danak i biti mu na usluzi koliko je mogao, bez štete za kršćanstvo, i neće se poput stanovnika Hiosa usuditi lava rasrditi uskraćujući mu ono na što se obvezao«; »Napokon, ovdje se nama radi o životu ili o smrti: ili ćemo biti slobodni i plaćati danak Turčinu, ili ćemo se izvrgnuti pogibelji kao stanovnici Hiosa i donijeti drugačiju odluku«. U pismu napisanom 3. VII. 1556. Držić spominje Hios u kontekstu nepovoljnih okolnosti koje su se ispriječile provedbi njegova prevratničkoga nauma: »… koliko god se čini, prema stanovitoj mojoj procjeni, da u vezi s navedenim pitanjem Fortuna počinje pokazivati neke poteškoće, najprije smrću pape Pija IV, nadalje slučajem Hiosa, zatim još nekim drugim stvarima«. Hios je tema i u pismu od 27. VII. 1566: »I ako mi je dopušteno sve spomenuti, odlazak Vašeg poslanika iz Carigrada imao je neke posljedice; vi me razumijete; jer premda su Đenovežani turski neprijatelji, dugo su vladali otokom Hiosom. Slučaj Hiosa dao je poticaj da se u tome bude umješniji. Ništa manje naši nisu slični Maunezima, čija su oholost i loše upravljanje predali u turske ruke taj kršćanski otok, koji su Đenovežani, boreći se s Turcima, dugo uspijevali održati slobodnim«. Držić sudbinu otoka Hiosa spominje s različitim konotacijama: u pismu od 2. VII. tursko osvojenje nekadašnjega genovskog otoka, a osman. haračara, Držiću je argument za poticanje Cosima na prihvaćanje njegova prijedloga jer bi se u protivnom Dubrovniku moglo dogoditi isto ono što se dogodilo Hiosu, a Cosimo bi to mogao spriječiti. U pismima od 3. VII. i 27. VII. tur. zaposjedanje Hiosa za Držića je međutim zapreka ostvarenju plana rekonstruiranja dubr. vlade (»Fortuna počinje pokazivati neke poteškoće«). Otkud ta promjena u Držićevu pogledu na posljedice zaposjedanja Hiosa, teško je reći, što je već uočio Vinko Foretić (O Marinu Držiću, 1965). Nedvojbeno, Držić je znao što se s tim otokom događa, no nije jasno je li paralelu između onoga što se dogodilo Hiosu i onoga što bi se moglo dogoditi Dubrovniku postavio sam ili je imao i neke konkretne vijesti o prognozama Zapada da će tur. brodovlje uploviti u Jadran i osvojiti Dubrovnik. Lovro Kunčević pretpostavlja da je Držić između 2. i 3. VII. došao do informacija koje do tada nije imao (smrt pape Pija IV.), posebno pak »da Turci najoštrije kažnjavaju svaku promjenu politike svojih malih haračara« (»Ipak nije na odmet sve čuti«: medičejski pogled na urotničke namjere Marina Držića, 2007), za što mu kao potvrda služi i izvješće Cosimova tajnika Bartolomea Concina od 29. VII. 1566. u kojem nagađa da Turci žele »učiniti Dubrovčanima isto što i Hiošanima«.

Podijelite:
Autor: Drago Roksandić i Milovan Tatarin