HEKUBA

HEKUBA, lik u tragediji Hekuba, bivša trojanska kraljica koja se, zajedno sa svojim podanicima, našla u grčkom zarobljeništvu.

Središnja je dramska svijest cjelokupne tragedije, kroz čije se replike nerijetko posredno karakteriziraju svi preostali likovi u drami. Pojavljuje se u drugom prizoru prvoga čina, odmah nakon uvodne prološke dionice koju izgovara njezin ubijeni sin Polidor, odn. njegova Sjen, te u poduljem dijalogu s korom progovara o aporijama »novoga režima«, koji će nekoliko puta negativno kritizirati. U monološko-lamentacijskim dionicama, prepunim dramskoga pathosa, nerijetko progovara o svojoj sudbini i sudbini zarobljenoga trojanskoga naroda. Grč. običaje i njihovo častohleplje smatra barbarskima, a svoja stajališta počinje jasnije izražavati nakon što joj je kći jedinica žrtvovana Akilu u čast i nakon što doznaje sve okolnosti ubojstva sina. U tragediji ugl. komunicira sa ženskim likovima, najčešće s Poliksenom, odn. s likovima koji predstavljaju skupinu ženskih likova, makar i statista u inscenacijskom smislu, poput korkinja. Kada komunicira s muškim protagonistima, isprva s Ulisom, kojega nagovara da Poliksenu oslobodi dužnosti žrtvovanja, zatim s Polinestom, kojega vješto namamljuje u šator trojanskih žena kako bi ga oslijepila i smaknula mu sinove, te naposljetku s Agamenonom, pred kojim uspješno opravdava čin ubojstva, Hekubine su replike oblikovane visokom retoričkom vještinom koja je obilježje senekijanske tragičke dramaturgije. Ona je, nadalje, pravi i jedini tragički protagonist u drami, ne samo zbog toga što su svi njezini potomci ubijeni, čime je u pitanje doveden i legitimitet i budućnost trojanskoga kraljevstva, nego i zato što se, u skladu s tragičkim žanrom, prekasno odlučuje na osvetnički čin, odn. njezin se dramski agon prekasno aktivira. U prva je tri čina prikazana kao »bivša trojanska kraljica«, koja se već pomirila sa zarobljeničkom sudbinom i rezignirano lamentira o slavnoj trojanskoj prošlosti. Tek se u četvrtom činu, nakon niza nemilih događaja, budi njezina kraljevska narav, pa se tada odlučuje na osvetu i počinje se »samoprikazivati« kao kraljica. Naime, ako je dotad njezina tragička sudbina bila prikazana jedino u svjetlu njezine privatnosti – jer ubijen joj je sin Polidor i žrtvovana kći Poliksena – u posljednja dva čina njezin se tragički usud počinje jasno i jednoznačno identificirati s nesretnim okolnostima u kojima se nalazi cio trojanski narod. Upravo u tom trenutku ubojstvo Polinestovih potomaka, kao i njegovo osljepljivanje, postaju paradigmatskim činom osvete radi »viših« državnih ili sistemskih interesa. To se potvrđuje u završnom Hekubinu dijalogu s Agamenonom, dakle u »sudskom procesu«, u kojem je trojanska kraljica oslobođena krivnje ne samo zato što je djelovala u korist svojega naroda, dakle zato što su se njezini privatni interesi poklapali sa sistemskima, nego i zato što je njezin oponent Polinesto djelovao jedino u skladu s privatnim interesima, jer je bio pohlepan i pomamio se za zlatom koje nije njegovo, što ga je konačno dovelo do krvavog ubojstva Hekubina sina Polidora. U tom je smislu Hekuba prava tragička junakinja koja većinu karakternih obilježja, baš kao i većinu aktantskih funkcija, preuzima iz klas. Euripidova predloška, ali je, osim toga, oblikovana kao prava junakinja »moderne tragedije« – kao i u tal. predlošku La Hecuba Lodovica Dolcea – u skladu s osnovnim uzusima senekijanske tragičke dramaturgije koja je dominirala europskom tragediografskom praksom u XV. i XVI. st.