GRUBA

GRUBA, lik u drami Grižula.

Vlahinjica, kći Vukosavina. Zaljubljena je u Dragića, koji ju je ostavio zbog »bijele vile«. Pojavljuje se u drugom, trećem i šestom prizoru prvoga čina, četvrtom prizoru četvrtoga čina te drugom prizoru petoga čina. Lik strpljive, a napuštene i očajne vjerenice koja se tuče po planini, tražeći svojega dragoga, kojega unatoč svemu voli. Kad naiđe na Grižulu, on će ju pokušati namamiti u spilju, no kad ga odbije riječima da je grub, dakle zločest, negospodski će ju izvrijeđati: »Ja grub?! Gruba ti mati, grub ti otac, sve ti grubo; gruba i ti bila!« (I, 3). Na njezine vapaje da ostavlja ono što ima, a traži ono što nikad neće dobiti, Dragić joj objašnjava da ne može odoljeti vilinoj ljepoti: »Tvoj sam njekad bio, sad nijesam tvoj ni moj. Tko me uze, uze!« (I, 6), što nju rastuži, no ne prestaje ga voljeti. Ta njezina osobina osobito dolazi do izražaja u razgovoru s Mionom, koja joj savjetuje da ostavi Dragića (»Luda ti si i ti toliko se brižit! Ja bih tjerala po gori vjetrovuše«, IV, 4), no ona se ne može urazumiti jer je zaljubljena (»Mione, da bi mi srce sa mnom bilo! Da je sa mnom, mirna bih bila«, IV, 4), a Mioni zapravo zavidi što ima takva mladića kakav je Radoje, koji ju neprestano moli, a ona ga odbija, što Gruba iskazuje metaforom hrane: »Brižna Miona, puhala na vruć ukrop!« (IV, 4). Kad majka Vukosava pronađe Grubu, izgrdi ju, podrugljivo ju nazivajući gospo, a zatim ju podsjeti kako su se u njezino vrijeme žene skromnije ponašale – vjerenika nisu smjele ni u oči pogledati. Iz Radojeve replike u trećem prizoru petoga čina saznaje se da je Vukosava ipak kćeri dala blagoslov: »Hodite, starali se zajedno!«. Po načinu na koji je prikazana, Gruba je donekle bliska Pȅri iz komedije Dundo Maroje, jer se odlučuje na potragu za odmetnutim vjerenikom, narušavajući time nazore konzervativne sredine. Istodobno, ona je utjelovljenje postojane ljubavi, vjeruje u zakone srca, znajući da se od osjećaja, ako su postojani, ne može pobjeći.