GROB

GROB, mjesto ukopa posmrtnih ostataka.

Tradicionalno se vjerovalo da su grob i grobnica prebivalište umrloga pa su u mnogim kulturama ukopna mjesta bogato ukrašavana i darivana. Takva vjerovanja temelje se zacijelo na običajima ukapanja mrtvih is-pod kuća živućih, što je karakteristično za mnoge pretpovijesne kulture. S civilizacijskim napretkom razvijao se i način ukopa, tj. odabira i označivanja grobnoga mjesta. Jedan od načina ukopa bio je i klesanje grobnih komora u stijeni, poput grobnica egip. faraona u Dolini kraljeva ili u ant. Etruriji (Italija). I u doba ranoga kršćanstva koristio se takav način ukopa pa je tako ukopan i Krist. S vremenom se tijelo počelo zatvarati u pogrebne sanduke (u Egiptu u sarkofage), a grobnica je postajala sve monumentalnija, npr. piramide egip. faraona (oko 2000. pr. Kr.) ili grobnica kralja Mauzola u Halikarnasu (oko 350. pr. Kr.). Mnogo je kasniji odjek monumentalnog obilježavanja grobnog mjesta i bazilika sv. Petra u Rimu (XVII. st.), koja je izgrađena iznad pretpostavljenoga ukopnog mjesta Kristova prvog učenika. Gotovo je identičan primjer indijski Taj Mahal, izgrađen za kraljicu Mumtaz Mahal. Kasnoantičko i srednjovj. doba, prožeto kršćanstvom, uvelo je običaj ukopa u blizini sakralnoga objekta pa su nastala groblja u neposrednoj blizini crkvi. Vjerovalo se da će ukopno mjesto, smješteno bliže svetištu (tj. mjestu čuvanja svetačkih moći), pokojniku osigurati i bolju poziciju u zagrobnom životu pa se s vremenom počelo ukapati i unutar crkvi. Najveći kršć. autoriteti, npr. Toma Akvinski, tvrdili su da pokojnik pokopan u nekom svetištu stječe pomoć sveca kojemu je svetište posvećeno. Grob u crkvi sagrađen je od kamena, zaštićen i označen (bolje će sačuvati tijelo do dana Drugog dolaska).

Pokapanje u crkvama bilo je vrlo rašireno, unatoč opetovanim zabranama kanonskog zakona. Crkve su se natjecale za što veći broj ukopa, jer je to bilo praćeno oporučnim novčanim legatima. Dubrovčani u srednjem vijeku i tijekom ranoga modernog doba nisu bili iznimka. Filip de Diversis u Opisu slavnoga grada Dubrovnika (1440) govori da su podovi franjevačke i dominikanske crkve bili popločani nadgrobnim pločama. Zapisnici dubr. vijeća iz XV. st. svjedoče da su Dubrovčani na sve načine nastojali osigurati ukopno mjesto u nekoj od dubr. crkvi ili samostana, što je znalo dovoditi do višestrukih prodaja grobnih mjesta u nekoj od crkvi. Iako oporuke Dubrovčana najčešće ne govore o odabiru mjesta ukopa, jer to je već prije bilo određeno te su pokojnici najčešće pokapani uz pretke, ipak se nerijetko mogu naći relativno detaljni podaci o načinu ukopa i odredbe o tome na koji se način mora obilježiti dan pogreba. Dubrovčani su bili spremni odvojiti znatne svote novca za pjevane i nepjevane mise u dubrovačkim crkvama, a nerijetko su oporučno određivali i novac za obrok gradskim monasima i prosjacima. Sve su to činili zbog vjerovanja da će si tako osigurati bolji i lakši prijelaz u onostranost. U XVI. st. oporuke su mnogo opširnije glede položaja groba u crkvi, precizira se u kojoj kapelici treba biti, uz koji oltar te se nerijetko traži da se grob označi imenom i znakom. Neke vlasteoske obitelji, poput roda Gundulića, imaju i vlastitu kapelicu u sakristiji franjevačke crkve. M. Držić pokopan je u Veneciji, gdje je i preminuo. Prema zapisima Jeronima Vlahova Držića (Podrijetlo i potomci obitelji Držić koji su sada građani Dubrovnika – Orrigine et descendenza della famiglia di Darsa che al presente sono citadini di Raugia) njegov se grob nalazi u crkvi sv. Ivana i Pavla. Međutim, grobno mjesto nije obilježeno, a ni jedan zapis iz onodobnih knjiga preminulih također o njemu ništa ne govori.